Pitaš ženu šta osjeća, a ona kaže: „Ne znam.“
Ali to nije istina.
Ona zna. Ali ne zna kako da to izbaci iz sebe, a da se sve ne raspadne.
Jer svaki put kad bi počela nešto osjećati, neko bi to smatrao njenom krivicom. Previše osjetljiva, previše dramatična, previše pretjerana reakcija. Previše.
Tako ga je gurnula dolje. Svaki put.
Sve dok njeno vlastito tijelo nije počelo preskakati dio gdje se osjećaji uopće pojavljuju.
Sada je to samo: stegnute grudi, umorne oči, deset različitih jezičaka otvorenih u njenom mozgu, ali ništa što ne može imenovati.
Nije glupa. Puna je. Puna neizrečenih sranja koja nikada nisu imala gdje otići.
U njenim ramenima je. U njenom snu. U tom čudnom nepovezanom prostoru između osmijeha i želje za trčanjem.
Ona može osjetiti šta svima ostalima treba prije nego što izgovore ijednu riječ. Ali pitajte je šta želi - i to je kao da joj je neko u glavi uključio protivpožarni alarm.
Želi to reći. Ali joj usta zastaju. Srce joj ubrzano kuca. Mozak traži verziju istine koja je neće kazniti.
Ovako izgleda samobrisanje. To nije baš snaga, to je spora smrt.
I većina ljudi to nikada neće primijetiti, jer je ona i dalje fina. I dalje ljubazna, i dalje je lako biti u njenom društvu.
Ali iznutra ona zapravo vrišti...

   I Z L A Z   

@ Lazar

---