Piše: Ljubica Uvodić Vranić, prof. psihologije, psiholog-psihoterapeut,

Promjena vrijednosti
Mnoge su se stvari u našim glavama posljednjih godina promijenile. Kod mnogih ljudi. Ili se ljudi samo trude pokazati da su se promijenili u skladu s onim što misle da misli većina. Mladi kažu: to se sad tako radi, mi svi radimo poslijepodne i noću. Više nitko ne radi kao što se prije radilo, od ranog jutra pa do dva poslijepodne.Budi skroman, prije se govorilo, budi povučen, osobito povučena. Ne budi nametljiv, a posebno ne nametljiva. Uhvati se posla. Prava vrijednost doći će do izražaja sama po sebi. Posao je važniji od škole. A bilo je i licemjernih savjeta poput: uči dijete uči, iako vidiš mene da ne učim.
Prije se nekoga predlagalo i biralo. Drugi su predlagali i drugi su birali. Nitko nikada nije sam sebe predložio, a ako je to i činio, bio je diskretan, nagovorio je nekoga drugoga da ga predloži ili se pak ponašao kao da nije zainteresiran.
To su mudrosti koje su još donedavno važile. Jesu li to uistinu bile mudrosti ili mudre manipulacije kojima se kočila spontanost, ambicija, eros, teško je reći.
Danas su pravila drukčija, ali kao i ona prošla pravila možda su jednako tako široko rasprostranjena. Postavi se. Proguraj se. Prijavi se na natjecanje. Pokušaj sam sebe što bolje predstaviti. Ili još bolje, nađi jednu, dvije ili čak više osoba, cijelu agenciju da te promovira, predsta vlja i pomaže ti da se istakneš i zabljesneš. Uspjeh je važniji od diplome. A ima i pametnih ili, bolje rečeno, "pametnih" savjeta: uči, idi na poduku samo da stekneš ocjenu, ma tko će te poslije pitati za ocjene i stvarno znanje!
Sada se osoba sama kandidira, navija i lobira za sebe i traži da drugi navijaju i lobiraju za nju. Ljudi biraju one koji uporno, glasno i katkad agresivno nameću sebe nama kao da su baš oni naš najbolji izbor.
I prije i sada postojale su vrijednosti koje su ljudi deklarirali i vrijednosti koje su stvarno živjeli.
U svakodnevnom životu djeca oponašanjem doznaju što je njihovim roditeljima vrijedno, a što oni samo deklarativno izjavljuju da im je vrijedno. Postojale su i postoje prave vrijednosti i takozvane izjave za tisak. Taj dvostruki život koji se sastoji od toga što ljudi govore da im je važno i što im je zbilja važno bio je i ostao jednak. Samo su se neke deklarirane vrijednosti promijenile.
Učenje i škola radi stjecanja znanja je bilo i ostalo egzotično i rijetko voće.

Dvije vrste motivacije
Danas mnogi uče uz poduku, uz pomoć roditelja, uz pritisak na profesore, bez prave i autentične zainteresiranosti. Bez, rekli bismo mi psiholozi, intrinzične motivacije.
Možda to na silu skupljanje petica - radi upisa i "upisa" - radi diplome, pa "diplome" - radi dobrog mjesta i "dobrog mjesta" - radi plaće...; možda je cijeli taj dugotrajni i zamršeni proces moguće razumjeti samo uz pomoć te dvije riječi: intrinzična motivacija.
Te intrinzične motivacije nedostaje u velikim količinama na svim razinama. Mnogi čak i ne razumiju od čega se sastoji ta posebna motivacija.
Da, ja sam ambiciozan i željan uspjeha.
Da, ja imam cilj i nastojim do njega doći.
Ali zašto mi treba dolazak do cilja?
Naše ponašanje katkad ima u sebi opravdanje i zadovoljstvo. Umjesto da uživamo u onome što radimo, umjesto da radimo ono u čemu uživamo, mi se mučimo i žrtvujemo. Zbog nekoga cilja.
I ta muka, teškog, neautentičnog života počinje vrlo rano. Upisuju nas na tenis, na plivanje, na nogomet, učimo strani jezik ne kroz igru i zadovoljstvo nego uz prisilu i muku. Neki se uklope u tu priču i rade ono što se mora raditi da zadovolje roditelje i njihovu ambiciju. Neki preuzmu roditeljsku ambiciju. Neki se mučeći priviknu na to što rade i možda to čak i zavole. Neki uporno odbijaju tu prisilu i postaju neuspješni.
Roditelji pokazuju nedostatak intrinzične motivacije svoje djece svojim bezazlenim i netočnim tumačenjima: pametan je moj sin ali je lijen, ne da mu se učiti. Kad bi on htio, on bi mogao biti najbolji u razredu. Možda roditelji dok to govore ni sami ne znaju da nehotice i u najboljoj namjeri - manipuliraju.
Sigurno se pitate o čemu ja to ovdje pokušavam progovoriti? Ma stvar je toliko jasna i ispred našeg nosa da je možda baš za to ne vidimo.
Ono što ja radim kako bih uživala u toj aktivnosti, ono što meni pruža zadovoljstvo izvođenjem, uspjehom, otkrivanjem vlastitih mogućnosti, ono što ja radim jer imam volje za to - omogućeno je i praćeno mojom intrinzičnom unutarnjom motivacijom. Takva aktivnost sama po sebi je plaća, zadovoljstvo, užitak. Put je tako lijep da je cilj u drugom planu. Put do cilja je nagrada čak i veća od samog cilja ili barem jednako tako velika kao i nagrada koju nam daje cilj.
Ono što ja radim da bih uz pomoć tog truda i rezultata koji postižem tim trudom zadovoljila neku svoju drugu, vanjsku potrebu - to je vanjska ili ekstrinzična motivacija.
Na primjer: radim da zaradim i da za novac koji dobijem platim podstanarski najam, ratu za stan, kredit za vikendicu... Radim ne zato što volim raditi nego da za novac koji dobijem kupim tenisice, role, novu haljinu ili moderni sako. Radim kako bih impresionirao svoju okolinu svojom marljivošću i samoprijegorom. Pritom se radeći mučim jer ne volim raditi to što radim, ali radim da s tim radom postignem nešto drugo do čega mi je stalo.
Radim kako bih primijenio stečeno znanje, sebe potvrdio, pokazao, ostvario, radim ono što mi je drago raditi i što bih radilo i kad zato ne bih dobivao neku naknadu - to je ta visokovrijedna i rijetka unutarnja motivacija. Takva motivacija omogućuje mi da se angažiram i iskoristim svoje vrijeme i svoje sposobnosti bez vanjskog poticaja i pritiska. Učim jer volim učiti i spoznavati - takav osjećaj se svjetlosnim godinama razlikuje od osjećaja - učim kako bih završio školu. Pa kad završim školu, onda ću se zaposliti. Kad se zaposlim, onda ću dobiti novac s kojim ću sebi kupiti ono što mi treba.
Radim jer volim svoj posao, a zato što volim taj posao vezujem za njega pozitivne emocije pa sam radeći veseo i kreativan, a još k tome i manje umoran.
Radim jer moram raditi pa svaki ponedjeljak plačem iznutra i čekam da dođe petak - to je muka vanjskih razloga ponašanja.

Motivacija i ambicija
Ljudi često miješaju pojmove pa kažu za nekoga tko je marljiv da je ambiciozan. Ne, on je marljiv. Za nekoga tko je pametan pa brzo daje odgovore na pitanja, neki kažu da je ambiciozan. Ne, on je pametan.
Ambiciozan znači težiti uspjehu, željeti uspjeh i postignuće. Imati uspjeh kao svoj važan cilj.
Ambiciozan čovjek može biti lijen, pa mu je teško zadovoljiti svoju ambiciju i tada je nesretan. Ili mu je, kako on to kaže, netko kriv. Ambiciozan lijeni čovjek može očekivati, tražiti i nastojati da mu netko drugi pokloni uspjeh.
Dakle, ambiciozan čovjek može biti lijen pa mu je teško vlastitim naporom zadovoljiti svoje ambicije. Ambiciozan čovjek može biti marljiv i vrijedan čovjek, pa može sam svojim trudom zadovoljavati svoje ambicije. Ambiciozan može biti i onaj koji ima unutarnju i onaj koji ima vanjsku motivaciju. Samo se život te dvojice ambicioznih ljudi bitno razlikuje.
Jedan je ambiciozan i kopa, slika ili vozi kamion po cijeli dan jer voli to što radi, a i želi postići uspjeh. Okopati tako dobro vinograd da ima najbolje grožđe. Naslikati tako dobru sliku da ona zauzme mjesto u muzeju. Voziti kamion brzo i sigurno tako da sačuva svoje zdravlje, život ostalih sudionika u prometu, ali i tako da se brine o vozilu.
Ambiciozan se može biti i na drugi način. Pomučit ću se oko ovog vinograda, a onda ću za novac koji dobijem od vina koje prodam kupiti motor pa ću se voziti na motoru. Moja je ambicija voziti motor, uživati zbog vjetra u kosi i lijepih krajolika. Ambicija može biti putovanje, ali ne motorom pa ću novcem koji dobijem uplatiti neko putovanje pa ću tako putovati i uživati.
Ambicije koje netko ima može ostvariti intrinzičnom motivacijom - to je najbolje rješenje. Unutarnja motivacija omogućuje da čovjek ima cilj i da uživa dok putuje prema tom cilju, makar to putovanje bilo naporno i uz obvezno krčenje puta i svladavanje poteškoća na njemu.
Ambicije čovjek može ostvariti i vanjskom motivacijom: imam cilj i mučim se da dođem do tog cilja, a moja je muka samo sredstvo da dobijem nešto drugo što uistinu želim.
Netko želi biti liječnik i pomagati drugim ljudima, proučavati bolesti i razumjeti životne procese i studira s ambicijom da zadovolji te ciljeve. Netko želi biti liječnik da bi imao ono što misli da bi liječnici mogli i/ili trebali imati: novac, ugled, lakše ostvarivanje kontakata s drugim ljudima i studira s ambicijom da zadovolji te svoje ciljeve.
Netko želi biti liječnik, učitelj ili obrtnik da zadovolji ambiciju svojih roditelja.To je delegirana ili manipulirana ambicija. Netko to radi zbog ljubavi prema roditeljima, netko zbog straha prema roditeljima, a netko zbog materijalnog interesa. Roditelji su obećali da će mu dati svoju ordinaciju, zaposliti ga u svojoj školi ili preimenovati svoj obrt na njega, a možda još i ostaviti kuću u nasljedstvo ili kupiti stan..., ako završi medicinu, pedagošku akademiju ili zanat kojim se bavi njegov otac kao peti nasljednik u nizu.
Katkad čovjek zna zašto je izabrao nastaviti očev ili majčin posao, a katkad ne zna koliko je to njemu bilo zanimljivo, to jest je li imao intrinzičnu ili ekstrinzičnu motivaciju.
Prave motive svoga ponašanja mnogi ljudi čak i ne znaju. Neki zbog nerazumijevanja vlastitih motiva dođu u krizu pa iziđu iz krize tek kad bolje razumiju sami sebe.
Naravno da su motivi često višestruki pa ljudi rade ono što rade katkad i zbog vanjskih i zbog unutarnjih razloga.
Neki su ljudi malih ambicija i niske motivacije, ali su skloni nekog njima važnog poslušati. Takvi ljudi rade nešto jer im je to netko drugi rekao. Čak i kad im taj drugi to ne kaže, oni ga dođu pitati: Daj mi reci što bi za mene bilo najbolje! Pa ti me barem dobro poznaješ.
Pa kad dobije savjet i kad ga posluša počne raditi nešto što nije njegov vlastiti izbor.
Mnoge se stvari tada rade zbog vanjskih, ali ne svojih nego tuđih razloga. Jednostavno mislim da se to sada tako radi..., svi tako rade..., dobio sam savjet da to tako napravim, pa tako i radim. S time se godinama mirim. Ili se u jednom trenutku pobunim i dođem u krizu.
Neki rade ono što rade iako im to nitko nije savjetovao. Oni su sami, gledajući, shvatili što je sada in, a što je out. Sada je moderno ponašati se tako da se izlazi noću, spava cijelo jutro i budi tek poslijepodne. Sada je moderno sastajati se na uglu neke ulice iako tamo nije ni lijepo, ni zeleno, ni svježe, ni..., ali je moderno.
U toj riječi moderno sadržan je pritisak za koji pojedinac misli da je njegova prava sreća i uspjeh i ne vidi da je to društveni pritisak. Osoba u svojem ponašanju ne zapaža manipulaciju druge osobe ili društvene grupe kojoj pripada. Osoba kao da sama srlja prema manipulaciji. Neki ljudi rade nešto što im ne odgovara i za što nemaju unutarnju pa čak ni vanjsku motivaciju. Oni samo žele, poštujući pravila neke grupe, postati dio te grupe i tako dobiti identitet koji nemaju ili ne znaju da ga imaju ili ga se ne usude imati. Radije se utope u kolektivno. Inače ne pripadaju nekoj grupi, ali im je ambicija da joj pripadaju. Ne znaju da je njihova ambicija zapravo samo oponašanje općeg trenda i gubitak individualnih potreba uklapanjem u skupinu i traženjem samopotvrđivanja tim uklapanjem.

Kriza vrijednosti, motivacije, ambicije
Ima ljudi koji od početka krenu nekim smjerom. Zbog neke od spomenutih motivacija ili zbog njihove kombinacije.
Ima ljudi koji ne moraju nikamo krenuti jer roditelji trče ispred njih i utiru im put: upisuju ih u školu, dolaze s njima dok polažu vozački ispit, traže im posao, kupuju stan.
Ima ljudi koji počnu slabo, nemotivirano, neuspješno i tako sabotiraju vlastiti život.
Ima ljudi koji počnu na jedan način, a onda im se sve sruši. Žive neautentičnim tuđim životom. Slušaju i ispunjavaju ambiciju roditelja, žive u simbiozi s roditeljima, prijateljima, partnerom. Jednog se dana probude u tuđem životu i tuđem filmu. Osjećaju da nešto ne valja i da tako više ne ide. Dođu u krizu. Dovedu u pitanje svoje vrijednosti, svoje motive, svoje ambicije. Nakon krize može se potonuti u ništavilo i beznađe, a može se načiniti zaokret - naći svoju vrijednost, svoju motivaciju i svoju ambiciju.
Kao što neki kažu da je čovjek stil, tako bih ja rekla da je čovjek ono za što ima volju. Čovjek je ono što radi kad ne mora raditi. Čovjek je ono što je odabrao kao dio svoje slobode.
Naše su želje, a ne samo naša ostvarenja, naša legitimacija. Mi smo ono što postignemo i ono što bismo htjeli postići.
Tko sve utječe na naše postignuće? Svi oni koje oponašamo jer nam imponiraju. Svi oni koji nas inspiriraju jer ih poštujemo i volimo. Na nas utječu i svi oni od kojih se svim silama želimo razlikovati. Kako naivno ljudi misle da su se oslobodili nečijeg utjecaja jer rade baš sve suprotno nego što bi taj netko htio! Može nas netko zarobiti time to ga oponašamo, ali i time što radimo baš sve suprotno. U oba slučaja ta je osoba nama mjera.
Najpopularniji dječak u vrtićkoj grupi, postaje predsjednik razreda ili najpopularniji dječak u razredu; najbolji učenik u srednjoj školi postaje najbolji student, znanstveni novak koji jedva spaja kraj s krajem, ali će jednoga dana postati docent, profesor pa možda čak i akademik.
li najspretniji dječak još u vrtićkoj grupi postaje dobar sportaš i krene, uz školu, u klub, pa u još bolji klub pa ga klub proda vani pa zaradi puno novca. I puno tjelesnih ozljeda, nažalost. Jer sve se plaća. Plješću mu i dižu ga do neba kad pobijedi. Dobacuju mu ružne riječi kad gubi. On je dobro plaćeni suvremeni gladijator.
Obojica su ambiciozni, ali svaki na svoj način i svaki postiže svoje rezultate.
Kakva je uloga roditelja u stvaranju, podržavanju ili njegovanju ambicija?
Velika ili prevelika. Mala ili premala. Ili dovoljna. Kad je dovoljna? Kad potiče ambiciju koja razvija osobne sposobnosti i ne rasipa ni svoje ni tuđe vrijednosti.
Da, priznajem, visok je to cilj. Ali, ako me već pitate, moram vam reći kako ja to vidim.
Ili da to kažemo metaforički: ambicija, kao i neke druge stvari koje mi ljudi u sebi imamo, mora služiti našem cilju da napredujemo, ali kao ljudi, uz druge i s drugima, a ne da napredujemo mimo drugih, niti preko drugih. Do cilja se penjemo svojim sposobnostima, svojim trudom, svojim zaslugama, vodeći računa o ljudima oko sebe.