PRIORITETI U LJUBAVI

Ljubav je sve. Ali i svi grijesi i sva patnja su zbog nje. Važno je ljubiti, ali još važnije znati ispravno ljubiti – jer, neuredna ljubav kazna je onom tko tako ljubi. Sve što ljubimo valja ljubiti pripadajućom vrstom ljubavi. Ali imati prioritete, jer nije sve jednako bitno. Duhovna su dobra uvijek iznad materijalnih. Najvažnija je milost i vječno spasenje, a onda slijede kreposti, pa životna egzistencija i dobra osobe (dobar glas, zdravlje), te konačno materijalna dobra. A i potrebe nisu istog stupnja. Postoji skrajnja, teška, obična. Ljubav treba iskazati najprije onima koji su u skrajnjoj duhovnoj potrebi, pa onima koji su u skrajnoj tjelesnoj potrebi. I tako redom. Tako je i s prioritetima: najvažnija je osoba, zatim dobra te osobe, i konačno potrebe te osobe. Može se, recimo, dogoditi da osoba koja nema prioritet među osobama može imati prioritet s obzirom na potrebe. Nepoznati siromah koji umire od gladi nema prioritet među osobama, ali ima s obzirom na potrebe. Ili, ako je u istoj duhovnoj potrebi otac, prijatelj, znanac – dužnost je najprije priskočiti u pomoć ocu. Ali ako je otac u teškoj materijalnoj, a znanac u teškoj duhovnoj potrebi, dužnost je najprije priskočiti u pomoć znancu, jer duhovne potrebe imaju prioritet pred materijalnima.

Kako bi se u svakodnevnici lakše snašli, Augustin nam je ostavio formulu: "Ne ljubi uredno tko ljubi više što treba manje ljubiti, niti uredno ljubi tko ljubi isto ili manje što treba više ljubiti, niti uredno ljubi tko ljubi manje ili više što treba ljubiti na isti način." (De doctrina christiana, 1, 27)

LJUBAV I ŽELJA

Ono što volimo sigurno i želimo. Ali željeti se može i ono što ne volimo. Željeti dobro vino ne znači i voljeti ga. Uživalac droge čezne za drogom, a istovremeno je mrzi zbog njenog razornog djelovanja. Želja za nečim je čežnja da nešto posjedujemo. Zato želja umire čim ju ostvarimo. Prolazi kad je zadovoljimo. Za razliku od ljubavi koja ne živi od zadovoljenja.

Želja ima pasivan karakter, želi da joj objekt priđe. Raduje se željenom i prima ugođaje od njega, ali ne daje ništa. Ona je centar gravitacije, a od objekata očekuje da joj pripadnu. Za razliku od ljubavi koja ima aktivni karakter. Onaj koji voli izlazi iz sebe i postaje dio objekta koji voli. Stoga je ljubav najuzvišeniji pokušaj prirode da individuu izvede iz sebe i da je uvede u drugog. U želji nastojim objekt privući sebi, u ljubavi objekt privlači mene. Želja je centripetalna. Ljubav je centrifugalna.

LJUBAV, SREĆA I PATNJA

Nešto ili nekoga voljeti znači biti sretan, svjestan da sreća dolazi od nečega ili nekoga. Ali dobro nam je poznato da je ljubav ponekad patnja teška kao smrt. Prava ljubav sama sebe osjeća i mjeri prema bolima i patnjama za koje je sposobna. Tako npr. žena koja voli radije podnosi bol koji joj nanosi voljeni, nego bezbolnu ravnodušnost. U pismu Marijane Alcoforado, portugalske redovnice koja piše svom nevjernom zavodniku čitamo: "Hvala vam iz dna srca za očaj u koji ste me gurnuli, u kojem živim, a užasavam se mira u kojem sam živjela prije nego što sam vas upoznala. … Na kraju krajeva vas treba sažalijevati, a ne mene. Jer bolje je patiti kao što ja patim, nego uživati u mlakom uživanju koje vam pružaju vaše prijateljice u Francuskoj." Pismo završava riječima: "Ostajte sretni, volite me uvijek i pustite me da još više patim." Jedna druga zaljubljena duša to isto kaže riječima: "Volim Vas, kao što se mora voljeti: u očaju!"

Slično je i s ljubavlju prema domovini. Raduje nas voljeti je, ali za istu smo spremni patiti, čak i život dati. Upravo kao što je i kršćanske mučenike ljubav prema Kristu odvela u smrt.

LJUBAV I MRŽNJA

Mišljenju i htijenju nedostaje ono što bi smo mogli nazvati psihičkom temperaturom. Ljubav i mržnja su psihički vruće. Mržnja i ljubav dva su zaraćena blizanca, isti, a suprotni. Tko nešto voli ima potrebu da to potvrdi u postojanju. Ljubav je stvaralac i čuvar voljenog. Mržnja je uništavanje i virtualno ubojstvo. Ali ne ubojstvo koje se jedanput izvrši, već neprekidno ubijanje, brisanje omrznutog bića sa ovog svijeta. Mržnja ide protiv objekta – negira ga. Ljubav ide k objektu – potvrđuje ga. Ljubav svoj objekt obavija ugodnom atmosferom, potvrđuje ga i slavi. A mržnja obavija objekt zatrovanom atmosferom, nagriza ga, isušuje i razara. Ljubav je srce uz srce, jedinstvo. Mržnja je podvojenost, metafizička odvratnost, apsolutno udaljavanje od omrznutog. Onom snagom kojom smo nekog kadri mrziti, kadri smo ga i ljubiti. Ravnodušnost niti ljubi niti mrzi. Utoliko je beznadnija od mržnje, jer se u ljubav ni teoretski ne može okrenuti.

LJUBAV, NADA I ČEKANJE

Nada je za život ono što i zrak za pluća. Tko je nema guši se u sadašnjosti. Simbol nade su stepenice, znak stanja koje nije, a koje se tek treba zbiti. Bez nade da će sunce i ujutro izići očajni bi lijegali. Nada je sidro koje nas spašava u olujnim noćima, snivanje realnosti u svijetu iluzija. Sjećam se grafita od kog sam živio, jednoć kad sam za snovima u tuđini tumarao: "Keep your dream alive!"

Živimo od vjere i nade, a ne od gledanja. Vjera je slutnja o susretu u kom ćemo Ljubav gledati. Ono što nas tom susretu nosi je nada. Ona je predokus ljubavi, koju već posjedujemo u mjeri u kojoj joj se nadamo.

Čekati znači ljubiti, jer u čekanju se ljubav stvara i raste - ako uistinu ljubimo onog kog čekamo. Goethe je zgodno kazao: "Vrijeme čekanja za ljubav je isto što i vjetar za vatru. Malu vatru vjetar gasi, a veliku rasplamsava." Očekivanje je ljubav u svom rastu, ona se iščekivanjem jača. Čekanje stvara prostor u srcu. Radost susreta akumulirana je u čekanju.

"Čekanje je i strpljenje potrebno da ispunimo što smo počeli biti te u Božjoj nagradi dobijemo ono čemu smo se nadali i vjerovali." (Sv. Ciprijan, brevijar I, str. 127)

"Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli. Neostvariv san je postao sadržaj mog života. I tako život prolazi, ali u času smrti ja mogu pokazati na svoju čežnju kao na jedino veliko, istinito i lijepo u svom životu." (Ivo Andrić, Ex ponto)

Ljubav nikad ne prestaje, jer nada joj ne da.

p. Luka Rađa,