Kaže se da postoje dvije vrste prevare – ona fizička i ona emocionalna. Dok je prva donekle „opipljiva“, emocionalna, unatoč tomu što nije bilo poljubaca i seksa, zna čak više boljeti. Jer ona zadire puno dublje.

Teško je oprostiti bilo koju vrstu prevare. Osjećamo se izigrano, napušteno i ostavljeno sa strane. Dok smo još jučer vjerovali toj osobi, danas se pitamo što osjeća, razmišlja i radi kad nismo pored nje. S prevarom povjerenje nestaje. I tako ga je teško vratiti. Jeste li vi sposobni oprostiti šaranje, bilo ono fizičko ili psihičko?

Povjerenje i iskrenost u vezi za mene su temelji bez kojih se ljubav ne može graditi. Tajne ne postoje jer jednostavno sve želimo podijeliti s partnerom kojeg volimo. Od toga što smo sanjali, s kim se zakačili na poslu, koga upoznali taj dan i kako se dobro zabavili s prijateljicama prošli petak. Kako nas je razveselio, kako povrijedio, kako iznenadio… Kad sagradite vezu u kojoj ste iskreni (ili se barem nadate da jeste) dođete do one točke kad je posve normalno da znate zajedničke lozinke i pinove. Jer ako nekomu vjerujete, onda ga ne provjeravate. Uistinu?

Nisam od onih osoba koje kriomice čitaju partnerove poruke na mobitelu i provjeravaju postoji li sadržaj sumnjive vrste. Nisam od osoba koje čitaju njegove mailove i povremeno skoknu na profile na društvenim mrežama. Kao, vjerujem. Dok jednom nisam otkrila da on vodi itekako uzbudljiv online život. I pri tome je previše glup da to skrije.

Zamolio me jednog dana da mu na Facebooku provjerim neki podatak jer on trenutno nije uz računalo, a to mu je hitno trebalo. Korisničko ime i lozinku sam odavno znala, no nikad nisam imala potrebu koristiti je. Nakon što sam mu javila ono što je tražio u meni se probudio neki vražićak koji mi nikako nije dao mira. Potiho je govorio da malo pročačkam što se tu sve događa. Polazimo od one „ionako nema što za skrivati“, čisto da utješim onog anđelka koji mlatara prstom i govori da se to ne radi. Kad sam otvorila njegove poruke imala sam što za vidjeti. Tad je anđelak prestao moralizirati te rame uz rame s vragom me nagovarao da kopam dalje.

Inbox je bio pun poruka svakojakih ženskih osoba za koje ja nikad u životu nisam čula. Bilo je tu što hrvatskih imena, što stranih, a profilne fotografije s izloženim dekolteom, napućenim usnicama i snenim, ali fuck me pogledom skakutale su mi ispred očiju.

A same poruke su se sastojale od nevinog flerta, do onog malo eksplicitnijeg, pa čak i do spominjanja njegove drage (blago njoj!) koja u toj priči „nije važna jer je to sve ionako online“. U porukama nigdje nije bilo riječi o ikakvim sastancima i viđanjima, pogotovo jer su te njegove Facebook zavodnice bile iz drugih gradova, država i kontinenata.

Rasprava oko njegovog online ljubavnog života je bila zanimljivija od samog otkrića. Nema tu ništa, pa to je nevino. Da me on vara ne bi ostavljao sve te poruke kako bi ih kojim slučajem vidjela, i slična „objašnjenja“ i jedan ključan zaključak – zašto se ljutim kad me on nije prevario. Očigledno imamo dva različita gledanja prevare. Iskreno, seks za jednu noć u pijanom stanju s rupama u sjećanju, u usporedbi s tjednima svjesnog, nealkoholiziranog i eksplicitnog dopisivanja s brojnim ženama, možda je fizički strastveniji, ali emotivno nema toliko težinu.

Prevara nije jednostavan čin koji ima samo jedan oblik – seks. Prevara ide puno dalje od toga. Prevara je izigrano povjerenje, a ono se ne odnosi samo na spavaću sobu. Naravno, nevino flertovanje tijekom izlaska svatko povremeno doživi. Razlika je što to tamo i ostaje i ne okrećemo leđa svom partneru. Duže dopisivanje, emotivnog i seksualnog sadržaja, platonska ljubav koja pršti kemijom, dugosatni razgovori s navodnim prijateljima, jesu nevjere. Možda nisu fizičke, ali emocionalne svakako jesu. I nekad ih teže opraštamo.