Nakon četrdesete, žene koje su u ulozi žrtve se redovito žale, kukaju, nadugačko i naširoko pričaju o svojim problemima, jer im treba pažnja. Treba im da netko primijeti njihovu žrtvu - to je i smisao. Vrlo često se onda majke žale djeci - češće ženskoj nego muškoj, jer curice imaju veći "kapacitet za slušanje". Kći sluša majčine tegobe, želi pomoći, dijeli savjete, ali time samo prerano odrasta i bavi se problemima kojima nije dorasla.

Kći će trpjeti majčine jadikovke jer ima osjećaj da joj je to dužnost, jer nije lijepo majci reći da je naporna, jer su joj važniji majčini osjećaji od njenih vlastitih. I tu se krug zatvara. Kći je "dobra", stavlja drugog na prvo mjesto, trpi i sluša, tu je za majku, ali ne i za sebe. U toj ulozi čak pronalazi neku snagu, osjeća se plemenito i misli da time zaslužuje majčinu ljubav.

Majka koja je u ulozi žrtve je toliko zaokupljena svojim jadom da taj jad postaje jedna vrsta crne rupe. Ako joj poklonite pažnju i izložite joj se, nakon razgovora (točnije, slušanja), osjećat ćete se opterećeno i iscijeđeno, jer njenoj potrebi za pažnjom nema kraja. Ako je ignorirate jer vas takva komunikacija iscrpljuje, vjerojatno ćete se osjećati krivima.

Teško da ćete išta dobiti od nje. Ona vašu ranjivost, slabost ili povrijeđenost ne može primijetiti, jer su ti osjećaji "rezervirani" za nju. Kad vam je teško, imat ćete osjećaj da je njoj još teže (možda baš zato što je vama teško), pa ćete se odjednom naći kako vi nju tješite.

Ako ste odrasli uz majku koja je u ulozi žrtve, kasnije u životu možete imati razne emotivne probleme. Možete se zaljubljivati u neosjetljive i nezainteresirane muškarce, stalno im iznova nudeći svoje osjećaje na pladnju, tražeći od njih da ih prepoznaju i uvaže. Možete upasti u još goru ulogu žrtve ili se čak i razboljeti jer se podsvjesno nadate kako će netko (majka) tada napokon primijetiti koliko vam je teško. Možete izgraditi masku hladnoće i time odbijati potencijalne partnere jer ste navikli biti u ulozi nekog tko je čvrst i tko nema pravo na ranjivost, jer je ranjivost "majčin teritorij".

Međutim, sve se to s vremenom da promijeniti. Za početak, najvažnije je znati da je uloga žrtve destruktivna i za osobu koja se u njoj nalazi i za druge oko nje. Ta uloga nikome ne donosi ništa dobro, iako se sve vrti oko dobrote i žrtvovanja sebe za druge. Majci koja je u ulozi žrtve na kraju nikada ne bude bolje, zar ne? Što je više slušate i podržavate u tome da je jadna, njena uloga žrtve postaje sve čvršća. Zato je najvažnije od svega: ne dati joj prostora.

Čim primijetite da je netko u ulozi žrtve i da se počinje žaliti - povedite razgovor u nekom drugom pravcu. Jedno je dijeliti svoje probleme s nekim, a drugo je žaliti se i od sebe raditi žrtvu. Niste dužni slušati ni svoju majku, ni svog prijatelja, ni prijateljicu kako ostaju u svojim pričama koje imaju samo jednu poruku: jadan (ili jadna) ja. Netko tko je u ulozi žrtve nema kapaciteta za suosjećanje. Taj netko ne suosjeća s vama i zadnje što vam treba je dužnost da vi suosjećate s njim.


Piše:
Tomica Šćavina, psiholog