Ali osim velikih stihova, još smo kao deca posezali za jednostavnim dragim pjesmicama s kojima smo se dečje naivno i otvoreno približavali toj važnoj temi pa smo u kolu pjevali: Sad se vidi sad se zna, ‘ko se kome dopada. Jedno je kad smo djeca pa nam je sve lako i lijepo. Nemamo mnogo iskustva ni mnogo razočaranja iza sebe, odnosno, imamo ukupno malo sadržaja i malo stvari o kojima se brinemo.

Poslije rastemo i postajemo mladi ljudi, a potom sve stariji. Počinje ta slatka jabuka katkad bivati i kiselom, a s vremenom to naše ljubavno voće ima sve okuse, od slatkog i preslatkog do kiselog i gorkog, čak toliko gorkog da katkad moramo reći: Ja to više ne mogu gutati. Pa i naša sreća, kao i Džorina srjeća, postaje pregorka.

Cinik kaže da je svaka prava ljubav nesretna. Neki kažu da je prava ljubav prava - samo kad je obostrana. Rijetki su svjesni toga da je važnije voljeti, nego biti voljen. Bilo kako bilo, svima je zanimljivo znati kako se to "uvalimo" u (ne)sreću? Kako smo to izabrali onu/onoga s kojom/kojim je radost velika, a bez nje/njega tuga pregolema?

Dok gledamo parove oko sebe, pitamo se ponekad: kako su se ovo dvoje našli? Razmišljamo po kojem su kriteriju odabrali jedno drugo. Ako nam se čini da se par koji poznajemo dobro slaže, pitamo se kako su se našli i kako su se to tako dobro upotpunili. Zanima nas da proniknemo u tu njihovu formulu ljubavi i odnosa kako bismo razumjeli ono što vidimo i što nam se čini dobro. U slučaju da gledamo par za koji se nama čini da se ne uklapaju i da je čudno da su se baš to dvoje našlo, možda se pitamo još više. Pa se i šalimo misleći u sebi: Bilo bi joj teško bez njega - kao ribi bez bicikla! Vjerojatno smo i sebe pitali: tko mi se to sviđa, zašto mi se taj netko sviđa. Pogotovo smo skloni o tome razmišljati kad se nakon prve zaljubljenosti vratimo svome kritičnijem i racionalnijem stavu pa se čudimo što nam se to dogodilo da o nekome razmišljamo kao o princu na bijelom konju i kako to da nismo primijetili da ta osoba nema ni krunu ni konja nego tek možda neki stari neugledni auto koji je više kod automehaničara nego u voznom stanju.

Kako smo birali, bili birani, dvojili i odbacivali ili trajno izabrali

Ima više kriterija odnosno modela prema kojima biramo partnera ili smo izabrani:

1. Biramo partnera/partnericu prema vlastitim roditeljima

Često se događa da svjesno ili nesvjesno formiramo sliku našega idealnog partnera prema slici našeg oca ili majke. Ili jednako prema slici našeg oca/majke, ali suprotnoj  slici. Želimo da naš partner bude sasvim drukčiji od našeg oca/majke i pritom mislimo da smo se oslobodili lošeg majčina/očeva utjecaja, a upravo smo majku/oca prihvatili kao kriterij za njihovu obrnutu sliku. Što sličnije ili što različitije od njih, ali prema njima kao modelu.

Nije samo izbor partnera određen likom i karakteristikama naših roditelja, nego i na cijeli odnos koji imamo s partnerom znatno utječe odnos koji su imali naši roditelji međusobno. Na našu sliku o sebi djeluje naš odnos koji imamo (ili smo imali) prema roditelju istog spola. Na naš odnos s našim partnerom znatno djeluje i odnos koji imamo (ili smo imali) prema roditelju suprotnog spola.

Jedna žena često za model svojeg ponašanja ima svoju majku. Obično nije ni svjesna toga koliko je sklona oponašati je od najmanjih detalja do pogleda na partnerske odnose. Majka je izabrala oca pa se i kćeri događa da izabere osobu sličnu svome ocu. I u dobru i u zlu, odnosno, bira i dobre i loše očeve osobine.

Alkoholozi su naprimjer ustanovili da se kći alkoholičara udaje, zamislite za koga!, za alkoholičara. Ono što nam je poznato, za to se vežemo, jer čini nam se blisko, iako smo sebi, dok smo plakali zbog pijane očeve vike i njegovih udaraca, obećali da nećemo ponoviti majčinu pogrešku. Obrasci ponašanja koje nesvjesno prepoznajemo i na koje smo se naviknuli čine nam se bliski jer su poznati i mi (ne)svjesno ponavljamo istu ili vrlo sličnu priču. Otac, odnosno sadašnji muž ima ulogu nasilnika, a majka odnosno kći ima ulogu žrtve.

2. Biramo prema prethodnom partneru

Najčešće to činimo kada nam je prethodni partner bio prvi. To iskustvo koje smo imali na početku sklapanja partnerskih odnosa i zaljubljivanja mnogim ljudima ostane trajno zapisano. I ponovno: dobro i loše. Prema prvom partneru koji je imao određene osobine, dobre ili loše, kad susretnemo slične osobe, odabiremo ih.

Ako smo imali iskustva i suočavali se s lošim karakteristikama kod neke osobe, realno je pomisliti da će nam to loše iskustvo koristiti, da ćemo se opeći i drugi put bolje paziti. Ali nije tako. Često udarimo u isti zid i glava nas ponovno boli na sličan način.

Katkad su neke lijepe oči, nečiji osmijeh ili način na koji je netko činio neke stvari tako duboko u nama utisnuti, čak i kada su daleko od nas. Možda nismo ni svjesni koliko ponovno tražimo takav osmijeh ili takve oči, a kad ih nađemo ponovno se zaljubljujemo.

Ima ljudi koji sjećanja na svoje prethodne partnere ne znaju pametno sačuvati za sebe nego, na njihov užas, to dijele sa svojim novim partnerima.

Zašto to čine? Komotni su pa što na umu to na drumu. Ili provjeravaju tako, možda i nehotice, njihovu ljubav. Često su to one lijepe priče o tome kako je naprimjer kuhala moja (pokojna ili bivša) žena. Te primjedbe novu ženu izluđuju, a muž obično ne zna zašto. On se samo nadao da će i druga žena jednako tako dobro kuhati. I ne samo kuhati. Mnoge druge osobine koje je imala prethodna žena, muž želi da ima i druga. Želi, pa se nada. Želi, pa katkad i vidi nešto čega zapravo nema. Perceptivna udešenost - rekli bi psiholozi, vidimo ono što očekujemo i želimo vidjeti. Pars pro toto - logička pogreš ka rekli bi logičari. Vidiš jednu karakteristiku koja je ista kakvu je imala i tvoja prva žena pa se nadaš i očekuješ da ćeš s njom u paketu dobiti i sve one druge koje je imala ta prva žena.

Ljudi žele birati po istom kriteriju zbog svoje udobnosti, zbog svojih stavova i uvjerenja te kad nađu nešto što sliči onome što su već imali nadaju se da će uz to dobiti i sve drugo što im se sviđalo. Ne treba ni reći da u tome nema uvijek uspjeha. Pa kad primijete da nisu uspjeli, osjećaju se ogorčeno i prevareno, ljuti su na druge, a ne na sebe i na svoje (logičke) pogreške.

Mnogi muževi kažu svojim prvim ženama, za vrijeme dok su u drugom (ili u nekom poslije drugog) braku: Da sam ja znao ono što sad znam, mi se ne bi ni rastajali. Veća je vjerojatnost za tu rečenicu ako je razlika između prve i druge žene veća. Dakle, mi često imamo neke gotovo ugrađene i stalne kriterije kojima procjenjujemo partnere, a koje smo isprobali u nekom partnerskom odnosu pa ih i na taj način učvrstili.

Kako i kada su stvorili tu sliku, ovisi o mnogočemu. Možda su se vezali za neke osobine koje su u njima ostavile pozitivan trag. A možda su se vezali i suprotno za nešto što im je prouzročilo ranu. Moguće je da nije riječ o prvome partnerskom odnosu, nego o prvoj šali, koja se odnosila na neku osobu prema kojoj (ni)su osjećali simpatiju. Možda su ih bezazlene pjesmice koje su školski kolege u razredu pjevali o njima i još o nekome tko je bio naprimjer visok i mršav trajno usmjerile da zapažaju takve tjelesne karakteristike, ili je možda prva šala na njihov račun bila aluzija na nekoga tko je bio ozbiljan i namrgođen pa ih je nehotice ta šala pogurala prema takvim psihičkim karakteristikama.

3. Biramo prema osobnom idealnom modelu

Neki ljudi iz svojih svjesnih ili nesvjesnih potreba za sigurnosti, zaštitom, dopunom stvaraju određeni lik dajući mu moguće, ali i nestvarne osobine. Pritom im pomažu, osim mašte, i likovi iz romana, pjesama, filmova, tv serija, sa sapunom ili bez njega. Poistovjećujući se s tim likovima koje upoznaju, oni sebi stvaraju slične partnere.

Jedna je žena rekla svojoj prijateljici: Želim muža koji će biti pametan, bogat i lijep. Pa što ćeš s trojicom? - bila je brza i poučna prijateljica.

Ljudi znaju biti razočarani kad shvate da se njima željene osobine u stvarnom životu ne nalaze tako jednostavno. Biramo, dakle, ili samo pokušavamo birati prema nekom liku iz književnosti, filma i slično, a pritom činimo uobičajene pogreške. Tako otkrijemo da neka djevojka, koja sliči popularnoj zabavnoj pjevačici, ne samo da nema njezin glas, nego nije ni popularna ni zabavna.

Taj lik koji mi uporno tražimo njegov je autor vjerojatno skovao iz više stvarnih osoba. Čak kad bi u stvarnosti i postojao sa svim tim poželjnim karakteristikama, vjerojatno bi ga već izabrala ona osoba koja je isto tako izišla iz nekog romana i sastavljena je od više poželjnih karakteristika.

4. Ne biramo prema načelu pozitivnog nego prema načelu negativnog izbora

Znam što neću od ponuđenog pa ono što ostane, a ne pripada grupi nikako neću - uzimam.

Neki se ljudi teško odlučuju izabrati. U drugima uvijek vide nedostatke, svemu nalaze mane. Mnogo toga im se ne sviđa pa sami sebe dovedu u neugodnu situaciju jer im je toliko toga neprihvatljivo. Teško je izabrati jer nas izbor otkriva. I obvezuje.

Na kraju izaberu ono što je ostalo, a to je možda daleko od onoga što su htjeli, ali barem nije ono što nisu. Takvi se zapravo stave u pomalo pasivnu ulogu u kojoj je više važno ono što se nudi, nego ono što oni traže ili žele.

5. Drugi biraju za nas

U ovom smo načinu biranja još pasivniji nego u prethodnom. Partneri, roditelji, prijatelji vide nešto što mi ne vidimo, žele nešto što se njima sviđa ili što im odgovara. Dopuštamo drugima da nas nagovore na to da prihvatimo nekoga tko bi, prema njihovoj procjeni, bio dobar za nas. Čini nam se da je taj netko, tko se toliko trudi da postane naš partner, vrijedan našeg pristanka. Ili želimo ugoditi roditeljima te donosimo odluku koja se njima sviđa. Katkad se natječemo s prijateljima pa nastojimo osvojiti onu istu curu koja je najpopularnija u našem razredu ili našem klubu. Mi je nismo izabrali, izabrali su je prijatelji. Ona je postala najpopularnija, a mi smo se onda priklonili većini.

Koliko onda javno mnijenje utječe na nas vidi se po tome što se "nosi" kao image. Mnoge su voditeljice ili druge javne popularne osobe slične. Mnoge anonimne osobe oponašaju javne osobe. Sve se veći broj žena slično šminka, slično odijeva. Ako nam se sviđaju, jesmo li ih mi izabrali ili smo se priklonili (ne)ukusu većine? Sjetimo se i filma Breza u kojoj je šumar izabrao tanku curu, kao brezu, jer je njegov šef rekao da je ona posebna. Šumaru su se, međutim, sviđale drukčije cure. I to je bio početak tragedije.

Možda smo nekad stavili tek ruku na rame nekome, a netko treći nas je pogledao i rekao: Kako krasan par, i mi smo u to povjerovali, dopustili dakle da netko drugi izabere i odluči umjesto nas.

Neki ljudi izaberu partnera zbog nekoga drugoga, a ne zbog sebe, i pritom osjećaju kao da provode svoju a ne tuđu volju. Tjeraju inat pa se iz inata, roditeljima ili bivšem partneru udaju za nekoga, nesvjesni da to ne čine zbog sebe, nego zbog onoga kojega tako žele kazniti, impre sionirati, povrijediti.

Nama koji to gledamo sa strane jasno je da time ti, tobože slobodni, kažnjavaju sami sebe i postupaju prema uputama nekoga drugoga i zbog nekoga drugoga.

Neki su toliko očajni, bespomoćni i nesamopouzdani da su izabrani. Pritom se ne brinu o sebi nego reagiraju: Daj što daš. Ja i ne mogu birati.

Neki se prepuste tuđem izboru jer ih onaj koji bira uspijeva uvjeriti da ih voli i da će im s njime biti dobro. I jest im dobro. Katkad dugo, katkad kratko. A katkad - dok ne progledaju.

6. Biramo prema vlastitim manama i potrebama

Nesigurni biraju nesigurne koji jednako kao i oni u početku glume veliku sigurnost. Nesigurni zbog neke svoje mane, biraju partnere koji također imaju tu istu ili neku drugu manu. Čini im se da će tako lakše "zaslužiti" partnera i da će ga tako lakše zadržati. Jedan mi je dečko pričao kako on bira: "Čim dođem u disco, odmah eliminiram one cure koje upadno zgodno i dotjerano izgledaju. Znam da kod njih nemam šansu. Tražim neku curu koja je, onako, osrednja, jer znam da bih kod nje možda mogao nešto postići."

Ili djevojka kaže: "Odmah mi je postao blizak kad sam čula kako su ga roditelji strogo odgajali i često kažnjavali. Baš kao i mene moji. Odmah sam pomislila kako će me takav čovjek moći razumjeti."

Ili drugi mladić kaže: "Bio sam izgubljen u velikom gradu. Tek sam bio došao iz svoga malog mjesta i dopala mi se odmah jedna mala provincijalka. Bila je isto tako stidljiva i neorijentirana kao i ja."

7. Biramo zbog praktičnih razloga

Naravno da ima ljudi koji biraju po nekim praktičnim kriterijima. Djevojka sa sela bira, naprimjer, gradskog mladića jer želi poslije s njim živjeti u gradu. Siromašniji mladić bira bogatiju djevojku jer se nada da će im njezini roditelji u početku pomoći, da će ga zaposliti u svome poduzeću, da će se useliti k njima pa će imati lakši start.

Odakle pojam sponzoruša nego iz praktičnih, da ne kažemo, prizemnih razloga?

Katkad nismo ni svjesni da smo izabrali zbog praktičnih razloga.

Naprimjer, na rekreativnom vježbanju upoznali smo nekoga iz iste grupe, a nismo ni pogledali koga sve ima u drugoj grupi ili razredu. Ili, naš prvi susjed bio nam je nadohvat ruke. Ili smo s nekim ljetovali u istom mjestu. Prostorno blizu ili blizu u prenesenom značenju te riječi, kad biramo jer nam je to, takoreći usput, biramo zbog praktičnih razloga. Sin mamine prijateljice, kuma naše strine... Slučaj ili praktičnost? - Nedostatak naprezanja i istraživanja? Prvo što se ponudilo i što je bilo dostupno?

8. Biramo zato što smo sugestibilni

Sugestibilni se daju uvjeriti da će dobiti ono što žele. Padnu na obećanja koja su dana smišljeno u osvajačke svrhe ili na krilima visokih emocija koje, kad se emocije prizemlje, izgube svoju težinu. Ima ljudi koji tako dobro osvajaju, tako su uspješni u tome, da im je, njima se to tako čini, šteta, da to naprave jedan ili dva ili općenito mali broj puta. Svoje raskošno umijeće koriste u mnogim slučajevima i postaju u tome sve vještiji. Pravi profesionalci. Kako je moguće da uspijevaju?

Pa ima dosta sugestibilnih koji jedva čekaju da ih netko  uvjeri da su baš oni nešto posebno, jedino, najbolje: nikad prije nisam sreo takvu osobu... I ne slute, ili neko vrijeme ne slute da je ta uloga bezbroj puta reprizirana, uvježbana i čeka samo pljesak očarane publike.

9. Biramo zbog nekih i nama i drugima potpuno nerazumljivih razloga

Katkad ni nama ni našoj okolini nisu baš jasni razlozi i kriteriji po kojima smo izabrali. Ili su možda ti razlozi itekako razumljivi i itekako nas otkrivaju i razgolićuju da ih ne želimo vidjeti te ih negiramo. Težimo nečemu neobičnom, želimo druge iznenaditi svojim izborom. Skloni smo tome da postupimo na svoj unikatni, posebni način. Želimo se razlikovati pa makar bili i bizarni.

Neki biraju partnere zbog potpuno nerazumljivih razloga, iracionalnih, impulzivnih i trenutačnih privlačenja koja zabljesnu kao komet i izgore i nestanu kao komet. Poslije pričaju: Sve se dogodilo u prvoj sekundi.

10. Biramo patološki svoga zlostavljača

Postoji fenomen zaljubljivanja, odnosno vezivanja za zlostavljača ili silovatelja. Negiranje negativnih emocija transformira se u pozitivne emocije i osoba preživi traumu tako da je počne negirati, a zlostavljača shvaća, ne kao kriminalca, nego kao pravog partnera. Kao što taoci počnu razumijevati one koji su ih zarobili ili im se čak i priklanjati, tako se to događa i u partnerskim odnosima.

Nataša Kampuš, djevojka koja je svoju ranu mladost provela u podrumu kuće, oteta i zatvorena još dok je bila djevojčica i u kojoj je bila seksualno zlostavljana, nakon izlaska i bijega iz svog zatvora i prodaje svoje priče nekoj TV kući, postaje bogata. I znate što kupuje? Kuću u kojoj je bio njezin zatvor.

Za kraj

Ne mislimo da smo našli sve razloge i kriterije. Nabrojili smo samo neke koje smo često susretali u praksi. Ti razlozi koje smo nabrojili katkad se mogu u nekoj složenoj situaciji kombinirati i isprepletati pa nam se čini da smo izabrali zbog jednoga razloga jer smo drugi ili treći razlog manje primijetili. Ili ga čak nismo vidjeli. Kao što gotovo ne vidimo svjetlo svijeće kad je u nju uperena sunčeva svjetlost, tako ne vidimo sporedne razloge kad nas ponese glavni.

Svaki je odnos specifičan. Po nečemu sliči nekim drugim odnosima, a po nečemu je različit.

Možda mislite ili bismo svi skupa željeli tako misliti i vjerovati da ljudi biraju partnere zbog pravih kriterija, dubokih razloga psihičke i fizičke bliskosti koja traje.

Zbilja? Zašto onda ima tako puno rastava?