Dok se još Zemlja okreće, dok je još jarko svetlo, Gospode, daj ti svakom ono čega nema; mudracu daj glavu, plašljivcu konja, daj sretnome novac, i ne zaboravi na mene. Dok se još Zemlja okreće Gospode, tvoja je vlast; daj čast pohlepnom da se nauživa vlasti, daj predah darežljivom do kraja dana; Kainu daj pokajanje, i ne zaboravi na mene. Ja znam, Ti sve možeš, i verujem u tvoju mudrost, kao što veruje mrtav vojnik da će živeti u raju, kao sto veruje svako uho tvojim tihim rečima, kao što verujemo i mi sami, bez obzira šta činili. Gospode, moj Bože, zelenooki moj, dok se još Zemlja okreće, a čudno je to i njoj, dok je još vremena i vatre, daj svakom po malo, i ne zaboravi na mene.
Ti, kojeg nazivaš čovjekom od Boga, od simbola svoga lika, štuješ malo toga Tu gdje licemjerima blagoslivljaš krinke, ljubav i milost koristiš samo k'o povike. Dok u sluhu zvijeri gradiš žrtvenike. Nemoj misliti da želim da sudim. Ko sam ja nego sebi svojstven gad? Samo želim da ne praviš se ludim, jer pos'o ti je učiti ljubav a primjerom daješ jad...
Gdje mi je dom? Tamo gdje spavam, gdje se budim, gdje živim? Možda... svjedoci kažu da je tako. Duša luta od znaka do znaka, od daha do daha. Pretvorila sam ovu ljubav u život. I tako traje... u meni je tako. Razmišljam o tome, kako je želja, kad se ostvari... nebitna. Zbog čega onda imamo toliko želja? Radi trijumfa ostvarenja? Vjerojatno. To je kratkotrajan trenutak... I opet sve ide u krug... Dolazi duga osamljenost u sebi... Čekam gosta koji neće doći... Gledam pun Mjesec na nebu, okomito postavljen točno iznad svijesti što se bori sa onim nesvjesnim u sebi... Pijem hladnu vodu... Kapljice ne donose mir... Radost je podijeljena pa u romboidnom obliku zauzima moć spoznaje... Gdje mi je dom? Tamo gdje živim, dišem, sanjam, spavam? Možda... svjedoci kažu da je tako... Ja se još nisam uvjerila. (Nepoznat autor) |