PRVI
DEO - TITOIZAM I
OPOZICIJA
Potreba za kultom ličnosti
ima svoje korene u čovekovoj ličnoj neodgovornosti. Čoveka čine odgovornim
razum, savest i volja. Kada razum raskrinka određene motive kao iracionalne
(nesvrhovite sopstvenom i tuđem dobru) tada savest tim motivima prida moralnu
dimenziju - proglasi ih grehom i traži od čoveka da im se on svojom voljom
odupre. Ali, ako se čovek svojom voljom ne odupire svojim slabostima, tada mu
smeta upotreba razuma jer raskrinkava iracionalnost njegovih motiva. On tada
dolazi u konflikt ne samo sa zdravim razumom, već i sa sopstvenom savešću, koja
ga opominje zbog pokoravanja iskušenju.
Ljudska zajednica, koju
odlikuje kolektivna neodgovornost, pokušava da nadomesti problem razuma i
savesti kroz potrebu za ideološkim autoritetom koji će da misli i odlučuje
umesto nje same. Razumno preispitivanje sopstvenih postupaka i susret sa
sopstvenom neispunjenom odgovornošću bi izazvali neželjeni stres. Kako takav
princip opšte neodgovornosti vrlo brzo donosi loše posledice, javlja se potreba
i za dežurnim krivcima na koje se prebacuje odgovornost za postojeće probleme, a
ti krivci se pronalaze u ideološkim, nacionalnim, verskim, ili nekim drugim
neprijateljima. Zatim stupa na delo mehanizam projekcije, pa se neprijatelju
projektuju sopstvene nepriznate slabosti, što izaziva psihološku satisfakciju
sopstvene neodgovorne savesti.
U vreme komunizma,
ideološki autoritet je predstavljala komunistička partija sa Titom na čelu.
Njegova ispravnost se slepo podrazumevala, a dovođenje u pitanje njegove
odgovornosti smatralo se hulom. Dežurni krivci za probleme u društvu bili su
disidenti. Narod se, bilo iz svesnog interesa, bilo zbog svoje zavedenosti,
plašio da nekim svojim postupkom neslaganja sa partijskom politikom ne dobije
etiketu - disident, pa se na taj način odricao i svake dobronamerne kritike koja
bi predstavljala lek za bolesno stanje društva i koja bi sprečila produbljivanje
opšte krize.
U SREDIŠTU
SUKOBA
(Proširena verzija pamfleta
koji je deljen na proslavi desetogodišnjice hapšenja "Grupe 28" - 1994.
godine)
Jednoga dana, prolazeći
Terazijama, bacih pogled na novine koje je tada prodavao na svojoj tezgi ulični
prodavac novina Dragan Blagojević. Provokativni crteži i naslovi na naslovnoj
strani lista “Student” zaintrigirali su me dovoljno da ga kupim. To je bio
početak mog prijateljstva sa prodavcem, a ujedno i novinarem jedine opozicione
štampe u tadašnjoj Jugoslaviji, krajem te 1981. godine. Uskoro sam se i sam
zaposlio kao jedan od njegovih prodavaca na Terazijama. Oduševljen slobodoumnim
idejama tadašnjeg “Studenta”, u početku sam od prodaje imao više novčane štete
nego koristi, jer sam “Student” više delio nego prodavao. Ono što bi se u
Studentu tada moglo pročitati, bilo je možda, prema sadašnjim kriterijumima
skromno, ali u ono vreme dovoljno da čovek počne da misli svojom glavom,
slobodno od tadašnjeg ideološkog jednoumlja. Samo jedan aforizam, kao na primer,
“Štrajk radnika samoupravljača! Vrhunac samokritičnosti radničke klase!” svakoga
bi mogao da navede na razmišljanje i preispitivanje. Ako kod nas zaista postoji
samoupravljanje, onda je štrajk radnika samoupravljača
nemoguć!
Sredinom sledeće godine
pozvan sam na tribine takozvanog “Otvorenog univerziteta”, koje su po privatnim
stanovima organizovali “šezdesetosmaši” i profesori Beogradskog univerziteta
koji su ‘75. godine izbačeni sa Univerziteta zbog neslaganja sa političkim
jednoumljem. Na tribinama su učestvovali viđeniji opozicioni intelektualci: od
režisera Lazara Stojanovića do književnika Dobrice Ćosića i
drugih.
Održavane su diskusije
različitog sadržaja: političkog, psihološkog, istorijskog i religioznog.
Jedna od najvećih tribina
održana je u kući advokata Srđe Popovića, na temu “Smrtna kazna - za ili
protiv”. Bilo je oko 150 prisutnih.
Kroz skoro sve diskusije
provlačila se kritika postojećeg društveno-političkog sistema i autoritarne
(staljinističke) svesti na kojoj je taj sistem bio zasnovan. Ta kritika sistema
nije bila usiljena ili nametana, već je ona bila prirodna reakcija svakoga ko bi
u to vreme imao bar malo hrabrosti da misli i primećuje ono što se u društvu
dešava. Na primer, profesorka Zagorka Golubović je upozoravala da
“decentralizacija ne znači demokratizaciju društva” i zato je bila proglašena za
neprijatelja društva.
U atmosferi svesnog i
svrsishodnog dijaloga shvatio sam kako većina gotovo nikada nije u pravu, kako
lako može biti zavedena, i kako čovek mora biti spreman da promeni svoja
shvatanja ukoliko ona ne mogu da izdrže ozbiljniju kritiku i
preispitivanje.
Shvatio sam da suština
manipulacije nije utemeljena na netačnim informacijama, iako se njima obilato
služi, već na slabosti same mase, u njenom autoritarnom načinu razmišljanja.
Verovao sam da će naš narod da se otrezni onoga trenutka kada shvati svoje
stanje, kada ga neko ohrabri da počne da misli svojom
glavom.
Svi čeznu za srećnijim
životom, pa ako postoji rešenje, pitao sam se, zašto je onda istorija sveta
prepuna bola, stradanja i smrti? Ako bi neko znao rešenje problema čovečanstva,
da li bi svaki pojedinac bio spreman da ga prihvati? Šta učiniti ako on neće da
misli, ako je indoktriniran i tako zatvoren za istinu koja bi ga učinila
istinski slobodnim?!
Sa divljenjem sam čitao
uvodnik iz prvog broja “Politike” nadajući se da će jednoga dana navedena
iskušenja biti prevaziđena i da će se kod nas razviti jedno zdravo
društvo:
“Nigde se tako lako ne
zaboravlja da neko može imati protivno uverenje, pa da je ipak to uverenje i
pošteno i iskreno. Odmah se podmeću neke zadnje misli i podmukle namere svakome,
koji je drugačijeg mišljenja, pa se onda čudimo otkud tolika ogorčenost. ... Zar
je neprijatelj onaj koji kudi kad ima šta da kudi, bez zazora, i hvali sve što
je za pohvalu? U životu se to obično zove prijatelj. ... Zar je istina manje
istina, kad je kaže jedan čovek, nego kad je kažu više njih? Vrednost jedne
osude ne leži u količini lica koja je iskazuju, već u opravdanosti njezinoj, kao
što je i pohvala samo onda pohvala, kad je razložita pa makar je govorio jedan
jedini čovek ili stotinu i hiljadu njih. ... “ (Politika, 12.
januar 1904)
Tada sam odgovornost za
autoritarno ljudsko razmišljanje prebacivao na sistem i njegove mehanizme
odbrane: na širenje paranoidnog straha od neprijatelja i jednoumlje kojim je
vlast držala čoveka u šaci.
“Kada bi se promenio
sistem, promenili bi se i ljudi” tako sam tada mislio. Ni na kraj pameti mi nije
bila misao da se ljudima sviđa stanje lične neodgovornosti i da oni svojim
htenjem odbacuju susret sa svojom slobodom. Bio sam uveren da su ljudi samo
zavedeni, i da će svaki zrak istine koji im daje slobodu uma zahvalno primiti i
njom ostvariti slobodu svoje volje i svoga delovanja.
U to vreme sam shvatio da
demokratski principi možda jesu najprihvatljiviji, ali ne i garancija valjanosti
onoga što većina izabere. Hitler je demokratskim putem došao na vlast. Većina je
često zavedena, uplašena ili potkupljena. Njen izbor gotovo nikada nije bio
ispravan. Neko je primetio:
“Samo 5% ljudi misli, 25%
ljudi misli da misli, a ostalih 70% pre bi se ubilo nego da misli.”
Pošto većina skoro nikada
nije u pravu, ona se boji drugačijeg mišljenja i zato od nje treba sačuvati
manjinu garantovanjem osnovnih ljudskih prava svakom pojedincu. S obzirom na
uobičajenu netoleranciju među našim ljudima, prethodno citirana izjava bi
svakako mogla da se prepravi i prilagodi našem podneblju:
“Samo 5% ljudi misli, 25%
ljudi misli da misli, a ostalih 70% pre bi ubilo onu manjinu koja misli.”
Tradicija mojih predaka je
bila vrlo tragična po tom pitanju. Jedan je bio patrijarh i imao je problema
zbog svojih zalaganja za nacionalnu i versku toleranciju. Svoj život je završio
u nerazjašnjenim tragičnim okolnostima. Najsvežija uspomena je sudbina mog dede,
koji je uspeo da izvuče živu glavu iz nemačkog istražnog pritvora u Berlinu.
Optužen je što je oslobodio grupu američkih pilota kao oficir granične straže u
Nedićevskoj Srbiji ali je i pušten na slobodu zbog nedostatka dokaza. Oslobodio
ga je Treći Rajh, a posle rata, pred mojim ocem i mojom bakom odveden je i bez
suđenja streljan u dvorištu škole “Vojislav Ilić” u Beogradu, kada je hiljade
ljudi stradalo u čistkama “Narodne vlasti” oslobođenog Beograda. Kao što nam
otkriva istorija, najveća zla nam nisu uvek donosili strani okupatori. Uglavnom
smo ih sami sebi činili, onda kada smo, u raznim kriznim situacijama, imali za
to izgovora i povoda.
“Govore da je bolje pasti
direktno Gestapou u šake, nego biti odveden u našu Glavnjaču. Kod Nemaca su u
zatvorima bar bolje higijenske prilike, a i sistem mučenja je različit. Nemci
pribegavaju više psihološkim metodama, dok se kod naše populacije primenjuju
fizička mučenja.” (Kosta Nikolić, Strah u Srbiji 1941, Ogled o fenomenu
nacističkog terora)
POLITIČKA HAPŠENJA I SUĐENJE
ŠESTORICI
Još dok sam bio u Prvoj
beogradskoj gimnaziji snašli su me problemi zbog aforizama koje sam ispisao i
okačio na zid učionice u okviru uređenja zidnih novina. Aforizmi su glasili:
“Narod je krenuo za vođom! Da li će ga uhvatiti?”, “Ako idemo sve brže, brže i
brže, to može značiti da idemo nizbrdo!” i “Kad smo god nad provalijom, govore
nam da smo na zavidnoj visini!”
Školom se raširio
paranoidan strah od neprijatelja revolucije. Aforizmi su proglašeni
neprijateljskim parolama i zaključani u sef gimnazije, a ceo slučaj je
prijavljen miliciji.
Kada sam čuo reakcije,
odlučio sam da preduhitrim direktora i da potražim njega pre nego on potraži
mene. U susretu sam ga ljubazno zamolio da vrati parole, jer su one bile izraz
stava učenika našeg odeljenja.
Na to je direktor pozvao
mog razrednog starešinu i preda mnom mu naredio da me isključi iz gimnazije.
Direktoru sam na to odgovorio da time prevazilazi svoja ovlašćenja, na šta je on
reagovao tako što je od moje odeljenske zajednice tražio da napiše izjavu o
“drskom razgovoru učenika Miloša Bogdanovića sa drugom
direktorom”.
Stvar je iznesena pred
odeljensku zajednicu i na razred je izvršen pritisak. Ali, bolje bi bilo da
direktor nije tražio nikakav komentar od učenika.
Mladi neiskvareni
srednjoškolci nisu hteli da idu protiv svoje savesti. Još su odlučili: “Neka
Miloš sam napiše izjavu. On će to najbolje umeti da uradi, jer on sam najbolje
zna šta se desilo! Mi nismo bili svedoci toga razgovora!”
Napisao sam izjavu i ona je
kao predlog stava odeljenske zajednice pročitana pred celim razredom. Jedna
rečenica iz te izjave glasi:
“Odeljenska zajednica IV/7
smatra da drug direktor Mr ... nije smeo tako da razgovara sa učenikom Milošem
Bogdanovićem.”
Odeljenska zajednica je
usvojila ceo sadržaj teksta, ispravivši samo jednu jedinu reč. Umesto “nije
smeo” stavila je “nije trebao”.
Za par dana parole su
vraćene na zidove učionice. Učionicom se prolomio aplauz, a na licima se videla
radost onih koji su odlučili da se odupru autoritarnom načinu razmišljanja i da
misle slobodno.
Stanje je inače u društvu
bilo bolesno.
Bilo je dovoljno na rečima
pokazati nepoverenje u zvanično političko rukovodstvo i zvaničnu ideologiju, pa
na sebe navući etiketu neprijatelja.
Dešavalo se da čovek dobije
i dve godina zatvora zbog pevanja neke rodoljubive pesme. Znatan deo populacije
je živeo u paranoidnom strahu bilo od stranih neprijatelja, bilo u strahu od
sopstvenog slobodnog razmišljanja i izražavanja.
Mi u razredu smo se u nekoj
meri oduprli tom bolesnom duhu i žnjeli smo blagoslove slobode
uma.
Reakcije na događaj bile su
velike.
Parole je na svoju ličnu
odgovornost iscepala jedna profesorka francuskog iz suprotne
smene.
Gradski komitet SKJ poslao
je svoju delegaciju u gimnaziju, pa su profesori morali da potpisuju izjavu da
se ograđuju od mog postupka, a služba bezbednosti je među mojim školskim
drugovima odmah počela da vrbuje svoje buduće saradnike.
I opozicionari Otvorenog
univerziteta su imali svoj šaljiv komentar na taj događaj: “Kada budemo došli na
vlast, postavićemo te za ministra za pamflete i traktate!”
Moje tada najčešće i
najdraže društvo iz opozicije bili su Steva Milovanović, Boris Tadić, Veselinka
Zastavniković, Bojana Mladenović, Dragan Blagojević, Milan Nikolić, Dragomir
Olujić, Dragutin Spaić, Milan Marković - Markoni, Gordan Jovanović i
drugi.
Hrabrila nas je svest da
sistem koji se plaši drugačijeg mišljenja već samim svojim strahom pokazuje
svoju nemoć, te smo bili uvereni da ćemo uskoro biti svedoci njegovog pada, a da
će na njegovom mestu ubrzo procvetati zdravo i zaista demokratsko društvo.
Zapravo, Dobrica Ćosić je tada u svom delu “Stvarno i moguće” napisao veliku
istinu da “poredak koji može da bude srušen umetnošću i filozofijom nema
istorijskih niti legitimnih razloga da bi trebalo da postoji”. Poredak koji je
zasnovan na lažima (uzvišenim idealima koji su izgovor za zlo), ne može da trpi
drugačije mišljenje. On nije u stanju da izdrži kritiku, jer je zabluda uvek
nemoćna u sukobu sa istinom.
Ubrzo sam, u proleće 1983,
napisao traktat pod naslovom “O SVESNOSTI MIŠLJENJA” gde sam opisao iracionalne
mehanizme razmišljanja, koje sam primetio kao odliku zastupnika komunističke
ideologije. Kada ne mogu da odbrane svoja shvatanja, oni sa racionalnog prelaze
na iracionalno razmišljanje, i počinju da gledaju KO zastupa određenu ideju, ili
KOLIKO ljudi je zastupa, a ne sam SMISAO određene ideje. U svojoj nemoći da
ospore drugačije mišljenje, oni prelaze sa kritike mišljenja na kritiku
ličnosti, kojoj zatim pokušavaju da po svaku cenu pripišu neprijateljske pobude,
saradnju sa domaćim i stranim neprijateljima, i sl. Oni nisu bili u stanju da
razumnim argumentima odbrane ispravnost svoje komunističke ideologije
jednostavno zato što nisu hteli da na sebe preuzmu odgovornost razumevanja i
preispitivanja njene ispravnosti. Njihova shvatanja su bila plod slepe vere u
ideološke autoritete. Bio sam uveren da će im raskrinkavanje njihovih
iracionalnih mehanizama pomoći da ih postanu svesni i da ih
prevaziđu.
Jednom prilikom je Dragomir
Olujić izneo shvatanje koje sam tada trenutno i bezrezervno odbio kao najveću
moguću besmislicu:
“Vidite, mi se sada borimo
za slobodu misli i govora, ali onoga dana, kada tu slobodu budemo ostvarili, nju
će prvo da iskoriste nacionalisti. I kada bukne nacionalizam, državno
rukovodstvo će imati izgovora da radi očuvanja integriteta Jugoslavije izvrši
državni udar, pa će nastati gora diktatura nego što je to
danas!”
Nisam ni sanjao da će
stvarnost biti mnogo gora, da će prvo doći do rascepa Jugoslavije, pa tek onda
do formiranja malih totalitarnih država, koje će zatim stupiti u međusobni sukob
i teško krvoproliće.
Olujićeva izjava
obezvređivala je sve naše napore, svu našu spremnost da se žrtvujemo radi ideala
slobode misli i govora. Ona je, na neki način, u mojim očima predstavljala
vređanje našeg naroda, jer ga je predstavljala kao infantilnog, nezrelog i
nesposobnog da primi blagoslov slobode. Ja sam tada iskreno verovao i to često
javno zastupao:
“Nije moguće da je naš
narod nezreo za slobodu! On je trenutno zaveden, ali kada to shvati, on će
ustati protiv diktature i formiraće zdravo društvo! Dokle god bude postojala
sloboda misli i govora, svaka zabluda će biti raskrinkana, i ona neće imati
nikakvu moć nad istinom!”
O, zar nisam imao dovoljno
iskustava sa onima kojima sam sasvim jasno uspevao da raskrinkam ideološki
autoritet komunističke ideologije i vlasti? Zar nisam još tada mogao da primetim
njihovo svesno i kukavičko odricanje načela poštenja i pravde, a kod drugih i
voljno htenje da ostanu u stanju zavedenosti. Zar nisam bio svestan da sam
pojedine “prijatelje” već izgubio, jer su oni, iako su me dobro poznavali,
iskreno verovali da sam plaćen iz inostranstva da gazim tekovine revolucije, a
drugi su znali da sam u pravu, ali nisu hteli da ugroze svoje lične interese i
ugled u društvu iz čistog straha.
Ko je hteo, mogao je tada u
konkretnim životnim iskušenjima da pokaže čvrstinu ispravnog karaktera. Ja nisam
hteo da poverujem u to da su ljudi imali slobodu izbora, jer bi u tom slučaju to
bila jako neprijatna i poražavajuća istina. Izgovarao sam ljudske slabosti,
verujući da uslovi za formiranje ispravnog karaktera još nisu dovoljno
ispunjeni, jer mnogi nisu ni bili svesni da su izmanipulisani. Verovao sam u
dobronamernost većine, te da će njihovo osvešćivanje rezultovati pravom
reformacijom društvenog uređenja i blagoslovima slobode i demokratije.
Verujući u prirodnu
dobronamernost većine ljudi, pokazivao sam spremnost da se žrtvujem za opšte
dobro, kao što je takvu spremnost pokazivala većina posetilaca “Otvorenog
univerziteta”. Lično nisam verovao u mogućnost bilo kakvog većeg eventualnog
hapšenja opozicije, jer sam smatrao da bi takav čin samo još više raskrinkao
principe vlasti i doveo je bržem krahu.
Na “Otvorenom univerzitetu”
su se uskoro šalili pred moj odlazak u vojsku: “Samo nemoj da štrajkuješ glađu u
vojnom zatvoru, kada te budu uhapsili! Tamo je odlična hrana, za razliku od
civilnog! Štrajkuj glađu u civilnom! Ha! Ha!“
”Ha! Ha!“ bio je moj
odgovor, jer niko, pa ni ja sam nisam verovao da bi postojao razlog da se nađem
u zatvoru!
Na mom ispraćaju u vojsku u
oktobru 1983. skupilo se dosta ljudi sa “Otvorenog univerziteta”. Pred kraj
slavlja Boris Tadić (tada student psihologije) je predložio da napravimo
diskusiju na temu “Seks i politika”, pa smo skoro cele noći diskutovali o
Edipovom kompleksu sublimiranom u ljubav prema otadžbini, itd. Ta tribina je
posle nekoliko meseci javno izvedena u KST-u.
I posle šest meseci vojske
došao sam na trodnevni dopust kući. Kada sam istog dana, u petak uveče 20.
aprila 1984. otišao kod Oluje, prijatelja iz tadašnje opozicije, samo što sam
ušao u njegovo dvorište, bio sam uhapšen. U miliciji su me ubeđivali da su svi
pohapšeni pola sata pre nego što sam i ja došao na skup. Nisam im verovao, jer
bi bila veoma mala verovatnoća da su ih uhapsili baš onda kada sam ja došao na
dopust kući. Oni su se sastajali gotovo desetak godina, svakog drugog petka, i
to na tri različite adrese u gradu. Bila bi isuviše mala verovatnoća da se sve
to potrefi. Ali se, eto, potrefilo. Nisam mogao da verujem u hapšenje, ne samo
zbog male verovatnoće da mi se to desi, već i zato što bi takav poduhvat bio
čist politički promašaj državnog rukovodstva. I bio je politički promašaj. I
bilo je hapšenje.
Ali ja još nisam znao da je
bilo hapšenje, jer nisam čitao novine, pa sam veoma hrabro odgovarao na pokušaje
pripadnika Službe državne bezbednosti da me prisile na
saradnju.
Preda mnom su se smenjivale
različite osobe koje su različitim tehnikama pokušavale da me privole na
saradnju. Na primer, par njih su pretili da će, u suprotnom, moju prijateljicu
Katarinu da obaveste da sam ja navodno homoseksualac, te kako će još mnoge druge
probleme da mi naprave.
Oni: “Po izgledu se vidi da
je homoseksualac! ... Da li Kaća zna da si ti homoseksualac?”
Ja: “Ne zna! A ne znam ni
ja! ... A pošto vi već sve znate - znate o meni čak i ono što ja sam ne znam,
mogu li onda da idem, kada vam već više nisam potreban?”
Oni: “Ćuti i sedi! I pamet
u glavu!”
Ja: “Pa zar niste rekli da
sam zbog pameti i stigao ovde?”
Oni: “Ćuti!
Tišina!”
Samo saslušavanje nisam
shvatio ozbiljno, zato što mi je i sama priča o hapšenju delovala neozbiljno i
nerealno.
Posle 15 sati saslušavanja
moj nagradni trodnevni dopust kući je preinačen u trodnevni istražni pritvor
koji sam proveo u zgradi Vrhovnog vojnog suda (u Ustaničkoj ulici).
U priču o hapšenju
poverovao sam tek onda, kada sam u “Politici” pročitao vreme i mesto svoga
hapšenja.
Samica u kojoj sam bio
smešten bila je u pravom kazamatu. Dozvoljavali su mi da se po 45 minuta dnevno
šetam u dvorištu - u krug, u određenom smeru i određenom brzinom. Dvorište su
okružavali visoki betonski zidovi i na jednoj terasi naoružani stražar. Sve
vreme bio sam potpuno sam. Pored metalnih rešetkastih vrata, drvena vrata samice
bi noću ostajala otvorena i stražar bi svakih pola sata proveravao baterijskom
lampom da li i kako spavam. Osećao sam se potpuno izgubljenim. I pre toga sam
bio izgubljen a sada i ovako.
Oficiri koji su me
saslušavali bili su mnogo ljubazniji od pripadnika obične SDB, ali su mi pretili
sa 7 godina robije, kako nikoga neću videti u međuvremenu i kako niko neće znati
šta se sa mnom dešava. Spominjali su moju izjavu pred vojnicima - da sam izašao
iz partije čim sam se rodio, jer mi je mama bila član partije, itd.
Pripadnici SB su mi dalje
pretili, govoreći kako sve znaju o meni, pa su zloslutnim glasom čak izjavili:
“Znamo da si pravio bozu u vojnoj jedinici!” (Boza - ukusan napitak!) To je bila
poslednja kap u prepunoj čaši. Pristao sam da dam izjavu o posećivanju tribina,
ali nisam hteo da spomenem ko me je na te tribine pozvao. (Među nama govoreći -
Boris Tadić.)
Kada sam nekoliko dana po
izlasku iz pritvora saznao da je jedan od uhapšene dvadesetosmorice, Radomir
Radović, izgubio je život u “nerazjašnjenim” okolnostima, naljutio sam se na
sebe zbog svog kompromisa i odlučio da istinu i pravdu stavim iznad svega, bez
obzira na posledice.
Po izlasku iz trodnevnog
istražnog pritvora usledila je moja prekomanda u drugu vojnu jedinicu, gde će
služba bezbednosti pokušati da me obradi za svog saradnika. Taj zadatak je dobio
i prvoborac potpukovnik Vukota Vuković. Kao u nekom filmu, pripadnici SB su mu
vrlo malo rekli o meni i mojoj prošlosti, te je on imao relativno dobre
predrasude o meni.
Posle par meseci gotovo
svakodnevnog druženja on je stekao takvo poverenje u mene da mi je ostavljao
ključeve od svoje kancelarije i ponašao se prema meni kao prema svom rođenom
sinu.
Ja sam na njegovu ljubav
odgovorio ljubavlju i poverenjem. Uvideo sam da ne mogu uspešno da osporavam
njegova shvatanja koja su bila tako duboko ukorenjena i da on ne bi ni imao neke
velike koristi od toga. On je sa ponosom pokazivao na sliku na kojoj su bili
Tito i on zajedno. Slomiti mu ideale, značilo bi slomiti mu srce. A ja nisam
imao nikakav bolji sadržaj da mu otkrijem, jer moja umna rešenja nisu doticala
problem ljudskog srca, niti sam ih ja razumevao.
Jedno moje pismo iz juna
meseca te godine najbolje opisuje kako sam se tada osećao:
PISMO
PRIJATELJU
(Sarajevo, krajem juna
1984.god.)
“Juče smo išli na
ekonomiju. Odnosno uništavali korov među kukuruzom. Ja sam lično protiv toga da
kukuruz bude privilegovana biljka. Ja sam za demokratiju, da svi imaju ista
prava a ne samo kukuruz. Ako sam za travu i ostali korov to ne znači da sam
protiv kukuruza. Ne! Ne borim se za vlast, kako bih se tako mogao boriti?! Lako
je kukuruzu da se pravi važan i da je u pravu kada ima mene koji iskopavam i
sadistički usitnjavam, mrvim i drobim nekukuruz. Lako je pod takvim uslovima
etiketirati nekukuruz da je korov. Teško je dokazati kukuruzu da nije možda on
korov. Oh, da, ovim dovodim u pitanje već utvrđene stvari, možda pogrešno
utvrđene. Trava je sitna, ali idejno jača. Kukuruz štitim od trave samo zbog
svojih sebičnih interesa. Bilo je onih koji su tolerisali i travu, ali kako
društveni odnosi određuju društvenu nadgradnju, tako su i ti pojedinci ostajali
bez kukuruza, bez hrane i bez (sebi sličnih) potomaka. Opstajali su sebični i
imali (sebi slično) potomstvo. Možda i zato što se još niko nije, zbog čiste
predrasude, usudio da malo popase travu.
Dakle, juče vrših biljnu
diskriminaciju, izvrših genocid nad “korovom” (odsad ga uvek pišem sa
navodnicima, da bih bar kroz njih izrazio svoja revolucionarna opredeljenja) i u
pola posla poče da pada kiša. I kiša pada, ali ne za vojsku. Jer, ako po svetom
Pe Esu (pravilu službe), kiša prestaje da pada 15. maja i onda nastupa lepo
vreme, pa vojska nosi košulje, onda je to tako. Možda će neko zbog ove kiše
pokrenuti postupak protiv vojnika dežurnog na meteorološkoj stanici, zbog
navodne zloupotrebe svog položaja. To je tako ovde. I to retko kome ovde može
izgledati neobično, odnosno nelogično.
Zamisli, skoro svaki dan po
par sati provedem sa kapetanom iz službe bezbednosti ovde. Približno na mojoj
dobrovoljnoj osnovi (dosadno mi je). Sigurno se pitaš šta se onda dešava. Pa, on
me svojim nepravilnim stavovima zavodi ili se bar trudi da to izvede. Verovatno
ima tako te ciljeve da on i ja budemo istomišljenici. To mu je posao. Treba ga
razumeti. Samo da iz toga posla on ne izađe sa mojim stavovima.
Ima da ga uhapse onda, a ja
lično nemam ništa protiv njega, pa ću da malo porazmislim da li da ga i dalje
zavodim. Ustvari, ja ga ni do sada nisam zavodio. Nisam koristio nikakve
iracionalne metode koje bi trebalo da utiču na njegovu podsvest.
On je vrlo zanimljiva
ličnost. Veruje u ono što misli, a više veruje nego što misli. Upoznao sam ga u
sredu 13. 6. ‘84. kada je došao ovde istražni sudija sa tužiocem, iz Beograda, a
u vezi Olujića i ostalih. Naravno, odbio sam svedočenje. Odbio sam da dam
odgovore na postavljena pitanja, kao i na pitanje zbog čega odbijam da dam
odgovor na postavljena pitanja, kao i na pitanje zbog čega odbijam da dam
odgovor na pitanje zbog čega... itd. Istražni sudija je rekao da zbog mog
odbijanja svedočenja može da primeni protiv mene sankcije, pa je to izgleda
odmah i počeo - hteo je da me uguši.
Rekao je da je naš zakon
jedan od najhumanijih zakona na svetu - hteo je da me uguši smehom. Onda je
posle još jedno deset puta zatražio da svedočim na šta sam ja počeo da dovodim u
pitanje njegovu kompetentnost u vršenju svoga posla kada nikako ne može da
ukapira da ja stvarno neću da dam svedočenje protiv svih ovih (šestorice). Onda
su oni spakovali kofere i otputovali za Beograd, a ja ostadoh sa ovim kapetanom
iz SB. Nešto smo pričali o razlikama sarajevske i beogradske sredine. On: “Pa i
Sarajevo ima svoju inteligenciju!” Ja: “Da! Samo što se beogradska inteligencija
nalazi u javnosti, dok se vaša nalazi po zatvorima!” Dakle, brzo smo se
razumeli. ...”
Sa kapetanom Maslešom iz
Službe bezbednosti sam se sastajao skoro svaki dan i vodio višečasovne
razgovore. Razgovori sa njim su mi bili najsrećniji trenuci tokom služenja
vojnog roka. On je jedina osoba sa kojom sam mogao da otvoreno razgovaram, bez
straha da bi to što pričamo moglo biti protiv mene zloupotrebljeno. Osećao sam
kao svoju odgovornost da raskrinkavam njegove zablude, a on je tu priliku hteo
da iskoristi da mene indoktrinira.
U vojnoj jedinici sam jedno
vreme veoma strpljivo slušao drugove vojnike kako indoktrinirani političkom
propagandom govore kako bi tu “grupu 28” trebalo sve postreljati mitraljezom.
Nisu znali da sam ja uhapšen samo pola sata posle ostalih. Istina o mom hapšenju
i mojoj ”političkoj“ prošlosti je čuvana kao najstrožija tajna.
Nju nisu znali ni viši
oficiri (niko sem kapetana Masleše), te su mi poverene odgovorne dužnosti u
jedinici. Čak mi je dozvoljeno da organizujem tribine. Pošto nisam mogao
otvoreno da kritikujem ideologiju tadašnjeg režima, predavanje sam održao na
temu religija i indoktrinacija. Primetio sam da su mehanizmi religiozne
zavedenosti najbliži mehanizmima tadašnje ideologije.
Na predavanju sam govorio o
tome kako je čovek sklon idolatriji prema nekom autoritetu, te kako je odgovorno
razmišljanje i preispitivanje dogmi isključeno i da umesto toga postoji slepa
vera u vrhovni autoritet koji misli i odlučuje umesto samog čoveka. Takođe sam
objašnjavao kako je takvom autoritarnom načinu razmišljanja potreban i dežurni
krivac na koga se prebacuje odgovornost za krizu u društvu.
Naglašavao sam principe da
bi ih vojnici primenili i na zvaničnu ideologiju. Ono što nisam mogao otvoreno
da govorim na predavanju, da ne bih otišao u zatvor, govorio sam drugovima
vojnicima posle predavanja, u četiri oka, bez svedoka: “Znaš, kada sam govorio o
bogu, tada sam mislio na Josipa Broza. A kada sam govorio o jereticima, tada sam
mislio na disidente kao na dežurne krivce!”
Da ne bih otišao u zatvor
izbegavao sam da javno i otvoreno osuđujem režim. Umesto toga sam javno
postavljao pitanja na osnovu kojih bi svako razuman mogao da sam zaključi
stvarno stanje stvari. Tako su i pripadnici službe bezbednosti na osnovu tih
mojih pitanja došli do određenih zaključaka koje su utkali u naredbu za moje
kažnjavanje.
Ona me optužuje zato što
sam “u više navrata i pred više vojnika istupao protiv samoupravnog
socijalističkog sistema SFRJ, govoreći da u Jugoslaviji nema socijalizma i
samoupravljanja, da je kod nas jedna forma staljinističkog društveno-političkog
sistema, .... da su narod i radnička klasa zavedeni od političara na vlasti, da
je drug Tito bio staljinista i borio se za svoje lične interese, da kod nas nema
slobode, a da je na Zapadu veća sloboda i demokratija”.
Istinitost onoga što sam
govorio su odmah potvrdili time što su me kaznili sa mesec dana zatvora, i tako
pokazali da sloboda misli i govora kod nas zaista ne postoji.
Iako sam se trudio da bez
drugih svedoka kritikujem tadašnji režim razgovorom u četiri oka, pojavilo se
previše svedoka sa kojima sam u četiri oka govorio iste stvari. Izabrali su šest
svedoka, iz svake republike po jednog.
U zatvoru su hteli da me
ucenjuju eventualnim daljim krivičnim gonjenjem ukoliko ne prihvatim saradnju sa
SB, ali su me pustili posle samo šest dana štrajka glađu (zatvor Ali-pašin most
u Sarajevu). Naime, uspeo sam da preko kuvara pošaljem pismo u Beograd, kojim
sam obavestio opoziciju šta mi se desilo. Ovi su simulirali u prisluškivanim
telefonskim razgovorima kako će dati novinarima na uvid poverljive spise o tome
kako su me maltretirali pripadnici SDB-a. Usput su preneli novinarima ono malo
informacija što sam uspeo da im pošaljem iz zatvora.
To je pomoglo jer se JNA
plašila za ugled u svetu. Na jednom sastanku povodom toga, Branko Mamula je
intervenisao, i ja sam oslobođen iz zatvora sa vrlo ljubaznim rečima: “Ko je još
u ovako lepim belim kolima izašao odavde?!”
Pripadnici SB su me odvezli
do železničke stanice i tako ispratili na voz za Beograd. Zamolili su me da
nikom ništa ne pričam, međutim strana štampa je već pisala:
JUGOSLOVENSKI STUDENT
ŠTRAJKUJE GLAĐU ZBOG “POLITIČKOG” HAPŠENJA
IZVEŠTAJ AFP I
AP
Beograd, 26. septembra
(DTS) - Dvadesetogodišnji student Miloš Bogdanović već skoro nedelju dana
štrajkuje glađu u znak protesta zbog zatvorske kazne od 30 dana koju mu je
izrekao Vojni sud u Sarajevu, javljaju AFP i AP.
Agencije preciziraju da je
Bogdanović osuđen zbog “neprijateljskih (neprihvatljivih) političkih izjava”.
Pozivajući se na
disidentske krugove u Beogradu, Frans pres navodi da je Bogdanović osuđen kako
bi bio sprečen da svedoči (na strani odbrane) u predstojećem suđenju šestorici
disidenata intelektualaca.
AFP navodi da je Bogdanović
priveden i 15 sati ispitivan od strane “političke policije” zajedno s grupom od
28 disidenata, među kojima je bio i Milovan Đilas, 20. aprila ove godine.
AP takođe navodi da je
Bogdanović bio sa grupom ljudi koja je prisustvovala “predavanju” Milovana
Đilasa, ali ocenjuje da je njegovo prisustvo u privatnom stanu, po svemu sudeći,
bilo slučajno. (Izveštaj Republičkog komiteta za informacije poverljive
sadržine, 1984.god.)
Zaista je interesantno
koliko je savest tadašnje javnosti bila osetljiva. Sada se niko ne osvrće na
ubistva onako kako se tada i domaća i strana javnost osvrtala čak na obično
saslušavanje.
Uskoro su izvršene pripreme
za suđenje šestorici intelektualaca sa “Otvorenog univerziteta”. Optužnica ih
tereti za delo udruživanja radi neprijateljske delatnosti, što je bilo kažnjivo
sa 5 do 15 godina robije. Svoje tvrdnje da su sastanci bili usmereni na
svrgavanje režima, tužilac pokušava da potvrdi više psihološkim efektima, nego
pravnim dokazima. On koristi tvrdnje: “Sastanci su se zakazivali unapred. Imali
su dobro pripremljena uvodna izlaganja. Na njih su mogli da dolaze samo oni koji
su bili pozvani i za koje je ocenjeno da treba i žele da budu prisutni.” Video
sam kako nedefinisane paranoične optužbe više deluju na ljudsko srce nego što bi
delovali stvarni dokazi kada bi postojali - o navodnim zlim delima opozicije.
Takođe sam shvatio koliko
ideološki autoriteti primenjuju projekciju u svojim kritikama opozicije. Borba
za moć, ili sebičan interes koji su pridavani disidentima, gotovo su sasvim
tačno otkrivali ličnost i karakterne sklonosti samih komunističkih
ideologa.
Ko je više dobijao
finansijsku pomoć iz inostranstva raznim kreditima, i ko ih je više
zloupotrebljavao nego oni koji su najviše optuživali opoziciju za navodnu
finansijsku spregu sa inostranstvom?! Ljudi u strukturi vlasti su do te mere
prošli kroz negativnu karakternu selekciju da im je bilo sasvim neshvatljivo da
neko može da kritikuje rukovodstvo zemlje a da to radi iz plemenitih motiva.
Kako je njih same odlikovala želja za moć, a prema realnoj dobrobiti društva su
pokazivali nezainteresovanost ili kukavičluk da išta preduzmu, oni su kroz
sopstvene karakterne principe tumačili postupke i onih kojima uopšte nije bilo
stalo do vlasti, a koji su iz iskrenih i poštenih namera čeznuli za društvenim i
moralnim reformama.
Onaj ko je tada zaista
želeo vlast, svakako ne bi dolazio u sukob sa tom vlašću, jer bi time rizikovao
da izgubi i svoja osnovna građanska i ljudska prava, pa i sam svoj
život.
Pokrenut zgražavanjem nad
takvim bezumljem, još pre vojske pisao sam aforizme. A sada, inspirisan
kampanjom protiv “šestočlane bande” dobio sam novo
nadahnuće:
“Traži da pogledamo istini
u oči. To je zavođenje u četiri oka, novi vid neprijateljske
propagande.”
“Zabranjuje se razmišljanje
zbog mogućih alarmantnih zaključaka koji mogu da dovedu do zlonamernog
samouznemiravanja.”
“Možda je nas sve više i
možda se mi borimo za vlast, ali to ne znači da smo indoktrinirani. Mi smo
radnici i borimo se za vlast radničke klase.”
“Možda njegovo istupanje ne
izgleda kao poziv na rušenje, ali kada se dobro porazmisli to je jedina realna
alternativa.”
“To što nijedan svedok ne
može da potvrdi njihove ilegalne delatnosti upravo potvrđuje da su njihove
delatnosti vešto prikrivene, dakle - ilegalne.”
U istrazi je saslušano 117
svedoka. I svi smo bili iznenađeni i zbunjeni što nijedan svedok tužilaštva nije
pristao da lažno svedoči protiv optužene šestorice. To je bio povod paranoji i
međusobnom sumnjičenju opozicionara, jer je sve izgledalo isuviše lepo da bi
bilo stvarno.
Prvooptuženi Vlada
Mijanović, zvani Vlada Revolucija, vođa studentskih demonstracija ‘68. u
Beogradu, uputio je apel javnosti kojim je pozvao sve zainteresovane da
prisustvuju zakazanom suđenju i da se tamo lično uvere da nije
kriv.
Potresen lažima koje su o
šestorici izašle u novinama, otišao sam na PMF, na sastanak SSO fakulteta i
predložio da se javno pročita pomenuti apel javnosti. Apel je pročitao kandidat
za predsednika univerzitetske omladine Beograda.
Posle par dana, ujutru,
upala su mi u stan tri pripadnika milicije u civilu, sa pištoljima. Posle
kratkog pretresa moje sobe, odveli su me u republičku stanicu milicije, gde su
me devet sati maltretirali, tražeći da im samo kažem ime i prezime onoga ko mi
je dao neke tekstove poverljive prirode (o pisanju strane štampe povodom
predstojećeg suđenja), koje su našli u mom stanu.
Između ostalih stvari koje
su našli među mojim spisima, nalazile su se mnogobrojne stranice teksta ispisane
proizvoljno poređanim slovima, koje je izbacivao elektronski uređaj za vežbanje
prijema telegrafskih signala, kojim sam pre vojske, kao radioamater, vežbao
telegrafiju. Kako pripadnici SDB nisu mogli da nađu nikakvu logiku u tekstovima
koje su našli, bili su veoma zbunjeni.
Pretećim glasom uputili su
mi reči:
“Mi dobro znamo šta ovo
znači, ali je bolje po tebe da nam ti kažeš!” Međutim, elektronski uređaj za
vežbanje telegrafije je upravo tako i programiran da izbacuje znakove nasumce,
bez ikakvog smisla.
Da sam pristao na saradnju
imao bih tešku muku da im objasnim logiku po kojoj te stranice predstavljaju
šifru za rušenje stabilnog sistema SFRJ.
Pošto sam definitivno odbio
saradnju, poveli su me iz sobe gde sam saslušavan, govoreći: “Junački si se
držao, ali ćeš zato sada u zatvor!” Bio sam uveren da je to njihov poslednji
psihološki trik kojim će pokušati da me uplaše, pre nego što me otprate kući.
Opet nisam mogao da im verujem, dok me nisu doveli pred sudiju za prekršaje. Tu
se nalazila i moja “žrtva”, budući predsednik omladine Beograda, koga sam
navodno “indoktrinirao” da pročita apel javnosti. Zatim su me ucenjivali
govoreći kako od moje saradnje sa njima zavisi moja dalja sudbina. Kako sam
odbio saradnju, dobio sam 15 dana zatvora zbog “indoktrinacije” predsednika
omladine Beograda.
Dok sam bio u Padinskoj
Skeli dolazili su i pretili mi krivičnim gonjenjem i godinama robije ukoliko ne
kažem ko mi je dao spomenute spise. To im je, ustvari, najmanje bilo važno da
saznaju. Ako bih popustio samo malo, nikada me ne bi ostavili na miru. (Važno je
to razumeti kao životni princip u upotrebi volje u odupiranju iskušenjima.) U
međuvremenu je izdata lažna informacija u listu “Komunist” i u dnevniku
televizije o “neuspelim provokacijama na Beogradskom univerzitetu”. Kako može da
bude neuspešna akcija kada je sam budući predsednik omladine pročitao apel?! On
je, na svoje veliko poniženje, morao u znak pokajanja da ide od fakulteta do
fakulteta i da se “iskupljuje” za svoj čin, držeći govore protiv apela javnosti
koji je sam čitao, naravno, krijući da je apel uopšte pročitan. Na jednom
fakultetu je sin slikara Miće Popovića, Jovan Popović, ustao i rekao u lice
predsedniku omladine: “Ti nas sve otvoreno lažeš! Znam čoveka, upravo je izašao
iz zatvora zbog apela javnosti!” Na partijskom sastanku na Filozofskom fakultetu
student filozofije Đorđe Savić je u znak protesta zbog toga što sam otišao u
zatvor, iscepao i bacio partijsku knjižicu.
Dirnula me je
samopožrtvovanost i pravičnost tih ljudi, koje sam jedva poznavao, ili koje ću
tek upoznati. Na Građevinskom fakultetu studenti su napravili pamflet u vezi
ovog događaja. Na naslovnoj stranici nemačkog časopisa Di Velte izašao je tekst
o ovom slučaju pod nazivom “Uhapšen svedok”.
Rešenje o mom kažnjavanju,
koje sam poneo sa sobom u zatvor, sadržalo je ceo tekst apela javnosti, tako da
ga je veći broj osoba pročitao u zatvoru nego što ga je čuo na sastanku UKSSO na
fakultetu.
Zatvorski milicajci su
prepoznali u apelu javnosti imena svojih ranijih zatvorenika, koji su 1982.
godine kažnjeni zbog manifestacija podrške poljskoj “Solidarnošći” na mitingu
solidarnosti sa narodom Palestine, kao i onih zatvorenika koji su otišli u
zatvor zato što su na istom mestu protestvovali dve sedmice kasnije, zbog ovih
prvih što su bili uhapšeni.
Zašto su ovi milicajci bili
toliko ljuti na njih?
Ti opozicionari sa
“Otvorenog univerziteta” su tada pobunili veći deo zatvorenika da ne rade
nedeljom. Zatvorski pravilnik je garantovao sedmični dan od odmora, koji
zatvorske vlasti nisu poštovale.
Opozicionarima se pridružio
veći deo zatvorenika, te je uprava zatvora morala da popusti.
Kada su zbog svega toga
poslali opozicionare u samice, oni su stupili u štrajk glađu jer u samicama nije
bilo dušeka nego se spavalo na daskama. To je bila još jedna pobeda
samopožrtvovanosti i zajedništva. Od tada se u samicama nalaze dušeci, a nedelja
je i dalje neradni dan.
Ti opozicionari, što su dve
godine ranije pobunili deo zatvorenika, i “uveli red” u zatvor, bili su: Dragan
Blagojević, Boris Tadić, Dragomir Olujić, Dušan Gamser, Jovica Mihailović,
Branislava Katić, Radmila Karajović, Veselinka Zastavniković, Pavluško
Imširović, Milan Nikolić, dr Nebojša Popov, i drugi koje nisam lično poznavao sa
“Otvorenog univerziteta”.
Kada je u sadržaju apela
javnosti prepoznao pojedina od tih imena, jedan milicajac me je udario pesnicom
tako da sam pao. Međutim, kasnije su bili ljubazni prema meni. Jedan milicajac
mi je objasnio zašto: “Rekli su nam da ne smemo da te tučemo, jer ćeš onda da
štrajkuješ glađu!” Vlast je želela da se predstavi svetu kao humana i
tolerantna.
Na suđenju šestorici, koje
je već bilo u toku, svedoci su se jako dobro držali. Odbrana je svedocima
tužilaštva postavljala pitanja koja bi tužilac trebalo da postavi, kao na
primer: “Da li se na tim sastancima nešto prećutno podrazumevalo protiv režima?”
Svedoci tužilaštva su zatim izražavali negodovanje zbog takvih optužbi protiv
“Otvorenog univerziteta”, kao da su oni svedoci odbrane. A advokati odbrane bi
odgovarali da oni moraju da postavljaju takva pitanja, jer sam tužilac odbija da
ih postavi.
Zašto je odbijao da
postavlja takva pitanja?
Zato što mu je bilo
neprijatno da sluša kritike svoje optužnice upravo od onih osoba koje je u toj
istoj optužnici naveo kao svedoke protiv šestorice. Na primer, jedna devojka
koja je bila jedan od tih 117 svedoka, izjavila je na sudu: “Ti sastanci petkom
uveče bili su najsrećniji trenuci u mom životu!”.
Ipak bi se nekada začuo i
glas tužioca koji bi sumnjičavim tonom postavio pitanje tipa: “Da li su se
sastanci zakazivali unapred?”
Na pitanje “Kada ste prvi
put čuli za ove ilegalne sastanke?” jedan svedok je odgovorio “Onda kada sam o
njima pročitao u novinama!”.
Tako sjajni odgovori
svedoka bili su sakriveni od očiju javnosti, jer su novine, radio i TV bili pod
jakim uticajem autocenzure. Objaviti objektivnu, ali politički nepovoljnu
informaciju moglo bi da znači gubitak posla, zatvaranje novinske kuće, i ko zna
kakve sve reperkusije.
Da bi javnosti bila
obelodanjena informacija da je jedan od optuženih - Miodrag Milić pretučen u
kafani, moralo se postupiti na neobičan način: Miodrag Milić je na sudu odrekao
punomoćje svom advokatu Nikoli Baroviću, a objašnjenje nije moglo da ne bude
objavljeno u novinama.
Objašnjenje je glasilo da
advokat Barović nije uspeo da sačuva Milića kada je fizički napadnut u kafani.
Tako je ta informacija ipak otišla u novine.
A zatim, posle samo par
dana, Miodrag Milić je opet tražio nazad svog advokata Barovića, sa
obrazloženjem da ovaj novi advokat, postavljen po službenoj dužnosti, radi po
nalozima SDB, jer ga je na sudu branio pokušajem da dokaže da je ovaj
lud.
Na taj način je i ovo
obrazloženje izašlo u štampi i pružilo narodu priliku da razbije svoje iluzije o
našem pravnom sistemu i političkom rukovodstvu koje je sudstvo držalo u svojoj
šaci.
Na žalost, u štampi se nije
obelodanilo da je par puta tužilac Nanović vikao i pokušavao da ućutka optužene
i advokate odbrane optužbom:
“Neprijateljska propaganda
na sudu!!!”
To znači - ako pokušaš da
se na sudu odbraniš iznošenjem razumnih argumenata, samom tom odbranom možeš da
učiniš još jedno krivično delo pored onoga za koje si optužen. A to krivično
delo, tj. neprijateljska propaganda, bila je kažnjiva od jedne do deset godina
zatvora. I tim krivičnim delom je javni tužilac optužio jednog od branjenika
šestorice, kada je ovaj izneo tvrdnje o korumpiranom stanju našeg
sudstva.
Ono što je izazvalo
reakcije, bilo je to što tužilac nije znao da branilac optužene šestorice samo
citira predsednika ustavnog suda Srbije. Dakle, ako bi neko trebalo da odgovara
za delo neprijateljske propagande, onda bi trebalo da odgovara sam predsednik
ustavnog suda Srbije Najdan Pašić, koji je tu izjavu par dana ranije izneo
otvoreno u štampi.
Mnogo, mnogo divnih
dešavanja sa suđenja je ostalo potpuno nepoznato javnosti.
Imali smo običaj da svako
veče nakupujemo izdanja raznih novina za sutra, da sednemo u kafanu i da se
radujemo za ono malo što je neko uspeo da objektivno objavi, i da mnogo više
kukamo i da se nerviramo zbog netačnih interpretacija toka suđenja, i
prećutkivanja važnih istinitih događaja sa suđenja.
Zato je moje društvo jednog
trenutka došlo na ideju da napravim prisluškivač (bavio sam se elektronikom već
osam godina), kojim bismo snimili ta istorijska dešavanja i demaskirali zabludu
koja se o optuženoj šestorici širi u javnosti. Predlog je iznesen za stolom u
kafani, upravo pošto smo bili zgranuti iskrivljenim interpretacijama suđenja,
kako je ono te večeri bilo predstavljeno u novinama za sutra. Jedan iz našeg
društva je tihim glasom rekao svima okupljenima za stolom: “Da li mislite ono
što i ja mislim?” I tako sam napravio mali prisluškivač čiji se signal mogao
slušati na svakom UKT FM prijemniku udaljenom ne više od oko 250
metara.
Postavilo se pitanje - kako
sada uneti prisluškivač u sudnicu, kada je obezbeđenje vrlo pedantno na ulazu
kontrolisalo elektronskim uređajima da li možda neko unosi kasetofon ili bilo
koji drugi nepoželjni predmet.
Dragutin Spaić - Spaja,
koji je i predložio da napravim prisluškivač, uneo je minijaturni prisluškivač u
sudnicu u rukavu, a pri tome je podigao ruke pokazujući ironično da nema ništa
sakriveno ispod pazuha. Obezbeđenju nije palo na pamet da svojim uređajem ispita
šta se krije iza njegovih visoko podignutih rukava.
Naš zajednički prijatelj
Rajko Bukvić je zatim elegantno uneo kasetofon sa prijemnikom u toalet u samu
zgradu palate nepravde, kako smo je mi tada zvali.
Kasete za kasetofon nam je
preko Bojane Mladenović obezbedio Miloš Arsenijević.
Prve reči koje smo snimili
za istoriju, glasile su:
“Pošto se javni tužilac
razboleo, suđenje se odlaže za sutra!”
Zbog straha da ne budemo
primećeni, morali smo sada sve da menjamo.
Bilo bi sumnjivo da Spaja
svaki put drži podignute ruke visoko u vazduhu, kao narodni heroji kada su na
vešalima klicali partiji. Zato, da sam Spaja ne bi postao sumnjiv, odlučili smo
da svaki put druga osoba diže ruke u vazduh i tako unosi prisluškivač u rukavu.
Međutim, ubrzo smo shvatili
da bi to postalo još sumnjivije. SDB bi čak mogao da napravi ceo spisak našeg
tima, time što bi jednostavno zabeležio imena svih onih koji su dizali obe ruke
na ulazu.
Pitali smo se kako da
bezbedno unesemo prisluškivač u sudnicu.
A onda nam je pala na pamet
neverovatna ideja.
Postoji samo nekoliko osoba
koje oni nisu pretresali na ulazu u sudnicu. A među njima su upravo optužena
šestorica. I obezbeđenju sudnice je očigledno bilo sasvim jasno da su oni u
celom procesu najmanje sumnjivi.
Iako su optuženi za teško
krivično delo, posle dugotrajnog štrajka glađu, šestorici je dozvoljeno da se
brane sa slobode. Tako sam otišao kod jednog od njih, Pavluška Imširovića, i on
se složio da unese prisluškivač i ovekoveči istorijske
trenutke.
Ceo dan je predajnik
minijaturnog prisluškivača slao veoma kvalitetan prenos suđenja na par stotina
metara okoline. Jedino se Pavluško žalio da nije bilo mudro što sam ugradio
signalnu led diodu u prisluškivač, koja je sve vreme svetlela. Pavluško se
plašio da sudija Zoran Stojković ne primeti svetlost iz njegovog džepa. Rekao
je: “Samo fali da nas sada uhvate u snimanju! Konačno bi našli legitiman razlog
da nas strpaju u zatvor!”
Ja sam samo želeo da budem
siguran da uređaj radi, ali ko je još video minijaturni prisluškivač u obliku
pauka ili cveta kako sa strane ima kontrolnu lampicu?!
Kada sam se uveče našao sa
Spajom da poslušam snimak, jako sam se naljutio. On se prethodno veče toliko
radovao zbog našeg plana, da se zbog toga napio i uspavao.
Pavluško je potom
zaključio: “Ako sam mogao da unesem prisluškivač, pošto me ne pretresaju, mogu
da unesem i kasetofon u sudnicu!” Njegov kasetofon nije bio mali, ali je
sakrivenog u torbu uspeo da ga unese bez ikakvih problema. Snimio je završnu reč
tužioca Nanovića, i odmah prebacio taj tekst u pisanu formu, bez ikakvih
ispravki.
Tekst je odmah podeljen
stranim novinarima kao i prijateljima optuženih.
Završna reč tužioca imala
je argumente sledećeg tipa:
“Optuženi Nikolić je kriv
zato što u tako obimnom radu ... nigde ne spominje Josipa Broza Tita. ... A
optuženi Milić je kriv zato što spominje Tita ali za njega kaže
...”
U završnoj reči tužilac je
i mene tri puta spomenuo, svaki put sa mnogo emocija, a jedno spominjanje
zabeleženo u tom tekstu glasi ovako: “Bogdanović za vreme izbornog
saslušav...khm sastanka SSO na Prirodnomatematičkom fakultetu čita apel javnosti
Vlade Mijanovića.”
Svaka negativna konotacija
koju bi bilo kome pridao tužilac, imala je pozitivnu konotaciju na drugoj
strani, u samoj opoziciji. Tako mi je Vlada Mijanović zvani Revolucija čestitao
na hrabrosti u vezi apela javnosti i mog odlaska u zatvor, ali sam mu objasnio
da apel nisam ja pročitao, već predsednik omladine Beograda i da njemu treba da
zahvali za to čitanje.
Od svih svedoka na sudu,
samo je jedan od njih, moj stari i dobri prijatelj, stalno bežao sa suđenja da
bi izbegao svedočenje. I jednog dana sud je doneo odluku da se on privede.
Sačekao sam večernje izdanje Večernjih novosti za sutra, gde je izašla odluka
suda da se on privede. Zatim sam otišao kod njega da bi tako on tu informaciju
saznao direktno iz novina, a ne od milicije. Zatekao sam samo njegovu devojku i
rekao joj: “Čega se boji ako će da govori istinu?” U sutrašnjem izdanju
Večernjih novosti pisalo je: “Bogdanović me je i sinoć tražio ali sam i ovaj
susret izbegao!”
To je, najzad, bio krunski
svedok. U “Osmici” je o tome izašao tekst, sa jednim od podnaslova koji je
glasio “Odveo me je Bogdanović”. To mi je bio težak udarac od nekoga od koga to
nikada ne bih očekivao. On je tvrdio da sam ja svedoke tužilaštva dovodio na
konsultacije kod optuženih i da su zato svi svedočili u prilog optuženih. Za
vreme istrage ja sam bio u vojsci i nikako nisam mogao uticati na ostalih 116
svedoka. Ali je to od naše domaće javnosti bilo sakriveno i ja sam se osećao
potpuno nemoćno. Nisam znao šta da uradim. Prvi put sam doživeo tako užasan
osećaj beznađa, jer sam bio izložen besmislenim i lažnim optužbama bez ikakve
moći da ih osporim.
Na samom procesu je advokat
Nikola Barović predložio da se ja kao svedok pozovem da ispričam da li sam
zaista vršio pritisak na svedoke da lažno svedoče, na šta je tužilac pobesneo i
počela je takva rasprava da je sudija morao da je prekine viknuvši “Tišina!”.
Taj događaj je čak izašao i u Večernjim Novostima, i naravno, u inostranoj
štampi.
I posle tri dana gnjavaže
od strane odbrane krunski svedok je “korigovao” (priznao da je slagao) neke
elemente svoje izjave. Promenjena je optužnica u delo neprijateljske propagande
i proces je nastavljen samo protiv Miodraga Milića, Milana Nikolića i Dragomira
Olujića, dok su Vlada Mijanović, Gordan Jovanović i Pavluško Imširović
oslobođeni. Čim je čuo da je oslobođen optužbi, Pavluško je odmah zakazao
nastavak tribina “Otvorenog univerziteta” u svom stanu.
Prvog zakazanog petka došlo
nas je oko 40. Negde oko pola osam počeli su da zvone telefoni. Novinari su
zvali da pitaju da li je bilo hapšenje.
Jedan od uvaženih
pravoslavnih sveštenika je, dirnut hrabrošću i samopožrtvovanošću opozicionara
sa ovoga procesa, izjavio: “Siguran sam da će na nebu biti mnogo onih koji
u crkvu nikada nisu kročili!”
Pravoslavna crkva se držala
po strani u vezi suđenja šestorici, izuzev par sveštenika čija su se imena mogla
naći na nekim našim peticijama, a koji su smatrali hrišćanskom i na kraju
svakako i ljudskom dužnošću da podignu glas protiv ljudskog bezumlja i kršenja
osnovnih ljudskih prava. To su bili Amfilohije Radović i Atanasije
Jevtić.
Ubrzo se suđenje završilo
sa jednom kaznom od godinu i po dana, i dve uslovne. Opozicija je pobedila, uz
pomoć jakog pritiska strane i domaće javnosti. Protestna pisma protiv suđenja
šestorici pisali su Noam Čomski, Hajnrih Bel, Ginter Gras, Edvard Kenedi, Simon
de Bovoar, pevačica Džoan Baez, i mnogi drugi. Petra Keli je posebno dolazila u
Beograd povodom toga. Kada je prvi put došla, novinari su jako lepo pisali o
njoj, zato što su uspeli da sakriju od javnosti zašto je došla. Sledeći put su
jako loše pisali, jer se u javnosti obelodanilo zašto je dolazila. Protestne
govore protiv suđenja “šestočlanoj bandi” držali su i Regan i
Tačerka.
Jednom prilikom, u poseti
Olujiću (jednom od šestorice optuženih), izjavio sam ozbiljnim i svečanim
glasom: “A moj procenat?” Na Olujićev zbunjen pogled nastavio sam: “Misliš da
nisam čitao novine i da ne znam da smo dobro plaćeni iz inostranstva?!” Naravno,
to je bila samo šala.
Ono što smo sredinom
osamdesetih godina očekivali da će sloboda misli doneti našem narodu, pred našim
očima se preobrazilo u nešto iznenađujuće i neočekivano.
Okončanje suđenja šestorici
jeste značilo početak jedne nove epohe slobode misli i govora u Jugoslaviji. Mi
smo se nadali da će sloboda misli i govora rezultovati idejnim otrežnjenjem i
napuštanjem principa staljinističke svesti. Radovali smo se budućnosti. Međutim,
desilo se ono čega smo se samo pribojavali.
Naime, profesorka Nedović
sa Pravnog fakulteta mi je još krajem 1989. godine predočila rezultate
najnovijih socioloških istraživanja, koja su otkrila porast autoritarne svesti u
društvu i to upravo kod novoformiranih antikomunista. To je za nas stare
opozicionare sa Otvorenog univerziteta bilo neshvatljivo, jer smo bili uvereni
da će sloboda misli i govora, kao i razumno preispitivanje, da dovedu da
odbacivanja autoritarnih principa razmišljanja. Međutim, masa je samo promenila
formu, a zadržala stare principe razmišljanja.
Masa se nije pokajala za
svoje prethodne slabosti, pa je tako jedno jednoumlje samo zamenjeno drugim
jednoumljem, ili, preciznije rečeno, mnoštvom različitih jednoumlja. U ljudskoj
svesti narodne heroje sada su samo zamenili hrišćanski sveci, a pojam disident,
zamenjen je pojmom nacionalnog i verskog neprijatelja, koji je takođe
“finansiran iz inostranstva”. Ortodoksni komunisti postali su u međuvremenu
ortodoksni hrišćani. Ista isključivost i fanatizam koji su ranije pratili
komunističke ideologe, sada su, bez ikakvog pokajanja, samo zavijeni u nove
ideološke forme. Novoformirani opozicionari su sada svojom brojnošću potisli
opozicionare sa Otvorenog univerziteta, tako da se glas razumne opozicije u
njima sasvim istopio.
Niko od nas nije ni sanjao
da socijalni faktori ne mogu da promene pobude čovečjeg srca, već samo formu,
ali to se pokazalo kao poražavajuća istina. Spoljni faktori deluju samo spolja i
ne mogu da nadomeste ličnu odgovornost svakog pojedinca.
Nije mi jasno kako nisam
mogao da shvatim da je tekst o netoleranciji prema neistomišljenicima izašao u
Politici znatno pre pojave komunizma na našim prostorima, što znači da je
autoritarna svest postojala u našem narodu daleko pre pojave
komunizma.
Tek kasnije sam počeo da
shvatam da suštinski problem nije u ideologiji, već u ljudskom srcu. Ideologija
samo ima za cilj da opravda ljudske grehe pred čovekovom savešću. Nije ona sama
zla, već su ljudi zli, a ona je samo teorija kojom se umiruje savest. Opet,
postoji razlika između teorije (istine) koja svojim idealima čuva čoveka od zla,
i teorije (zablude) koja svojim idealima samo opravdava čovekove grehe pred
njegovom savešću. Ideali zablude nikada moralno i duhovno ne obavezuju. Oni su
tako površni da nikada ne zahtevaju reformu srca i karaktera, već svojim
marginalnim zahtevima samo umiruju savest onoga ko ih se
pridržava.
RAZMIŠLJANJE O SVEMU I DOBRE
ODLUKE
Nekoliko meseci posle
okončanja suđenja došlo je vreme tihog razmišljanja o svemu. Iako smo formalno
bili pobednici, u dubini svoje duše ni malo nisam bio zadovoljan.
Bez obzira na sve primere
ljudskog junaštva koje sam video za vreme ovog dramatičnog procesa, moja vera u
čoveka se potpuno poljuljala. Iz vrlo različitih pobuda mi smo se borili i
žrtvovali za istu “pravednu stvar”. Bio sam svedok međusobnog razmimoilaženja i
sukobljavanja same šestorice.
Moji idoli i ideali počeli
su da se klate.
Uvideo sam da sam i sam bio
pokrenut mržnjom prema nepravdi, umesto ljubavlju prema
pravdi.
U glavi mi je lebdela stara
narodna izreka “Ko se sto godina bori protiv aždaje i sam postaje aždaja!”, i
opominjala me na moje srce otrovano mržnjom zbog raznih
nepravdi.
Video sam je u nekom ruskom
filmu, i od tada nikako nije htela da mi izađe iz glave.
Jedno veče počeo sam da
mislim. Kao da nikada do tada nisam mislio. Pitao sam se:
“Zašto živim? Radi koga
živim? O, kada bih našao bar samo jednu osobu koja je normalna, dobra i
pravedna, živeo bih i umro za nju ako treba. Ali, svako je na svoju ruku. Niko
nije normalan. Niko nije stvarno dobar. Svi smo ludi. Svi smo prljavi. ... Nije
vredan truda ovakav život. Gde je ta sreća u životu? Zar je išta vredno truda?
Nije vredno disati. Nije vredno ni buditi se ujutru. ... Ako bih sada izgubio
život, ništa ne bih izgubio, jer ništa nisam imao. Nikakvu sreću! Neću više ni
da je tražim.”
Svest o tome da ću kad tad
svakako umreti, te da prema tome nemam šta da izgubim, dala mi je neverovatnu
slobodu i hrabrost za radikalnu i novu odluku:
“Pošto nemam šta da
izgubim, potpuno sam slobodan. Mogu da radim šta god hoću. ... Zato ću staviti
na prvo mesto u životu ISTINU, DOBROTU I PRAVDU! Žrtvovaću se za to. Ne bojim se
da odem ponovo u zatvor. I onako ću kad tad sve izgubiti. ISTINA, DOBROTA I
PRAVDA. To je jedino što me hrabri da živim. Radi dobrote, istine i pravde.
Makar sve opet bilo protiv mene, biću im veran, jer su toga dostojne. ...”
Posle nekoliko dana, u
stanu Olujića (gde je bilo hapšenje “grupe 28”), čuo sam ”Pesmu proleću“ od
Mendelsona. Slušajući tu divnu bezazlenu melodiju, pomislio
sam:
“Da li je moguće da negde
zaista postoji svet dobrote i pravde, a da je ova melodija samo njegova senka?
To je ono za šta ja hoću da živim: za ono o čemu govori ova divna melodija. Kako
je moguće da postoji senka nečega što ne postoji?! Moram da pronađem šta je to i
gde je to!”
Osećao sam se kao gladan
čovek, koji oseća miris hrane, ali ne zna gde da uperi pogled, ne zna gde je
hrana. Osećao sam miris DOBROTE I PRAVDE, ali to nije bilo dovoljno. Želeo sam
da je “pojedem”. Divno osećanje blaženstva dok sam slušao muziku, nije moglo da
zadovolji čežnju moje duše, već ju je samo još više pobuđivalo. Kao moj mačak,
kada mu pokažem prstom i kažem: “Eno, tamo sam ti stavio hranu!” on ne gleda u
onom smeru u kojem mu ja pokazujem da se nalazi hrana, već zbunjeno gleda u sam
prst. Tako sam i ja zbunjeno primetio da ova melodija ukazuje na Onoga ili Ono
što mi treba, ali nisam znao gde da pogledam, jer sam svojom ateističkom dogmom
zatvorio vrata svoga uma i srca dubljem zadovoljenju svoje velike
potrebe.
Uprkos tome što sam u vreme
svojih dobrih odluka bio ateista, sada znam da mi se tada kroz uzvišena načela
dobrote i pravde otkrivao sam Bog. Preko savesti i razuma Bog mi je otkrio svoj
karakter i ja sam doneo odluku da u skladu sa tim karakterom živim. Na taj
način, nesvesno ali voljno, doneo sam odluku za Njega. Ali, kao što se to uvek
desi kada neko donese dobre odluke, dolazi vreme probe u kojem čovek praktično
pokazuje da li zaista hoće da bude dosledan svojim dobrim odlukama, ili postoje
stvari koje su mu od toga važnije a koje se, po hrišćanskoj terminologiji,
nazivaju - idolima.
Naišao je period od oko
godinu dana teških iskušenja u kojima sam odstupio od većine svojih dobrih
odluka. Zbog stanja moga duha savest mi nije davala mira, a ja sam se od njenog
glasa branio pozivanjem na svoju formalnu ispravnost i svoja dobra dela. U toj
samopravednoj funkciji sam i postao religiozan. Iako sam u svojim formalnim
postupcima postao mnogo bolji nego ranije, ja sam u svom srcu pao u veći duhovni
mrak nego što sam bio ikada ranije. A zatim se desilo nešto što je u korenu
promenilo moj život.
Jednoga dana dok sam čitao
Bibliju (a čitao sam je već više meseci) spustilo se na mene takvo nadahnuće da
sam postao užasnut sobom. Postao sam svestan sve izobličenosti svog sopstvenog
karaktera. Sva moja dobrota se raskrinkala kao smesa ponositosti, sujete, raznih
kompleksa, a takođe i sentimentalnih osećanja kojima sam se opijao, kao što se
neko opija alkoholom ili atmosferom disko kluba da bi zaboravio na svoje
nerešene unutrašnje probleme. Moja dotadašnja religiozna osećanja su mi postala
gadna i ljigava u svetlosti novootkrivenog Božjeg karaktera. Osećao sam gnušanje
nad sobom, svojim pobudama i svojim mislima. Vapio sam Bogu da me očisti, da me
oslobodi od pokvarenosti, da mi oprosti moje grehe.
Bog me je zapravo pozvao
svojim Duhom, a onda povukao svoje jako osvedočenje, i ostavio me sa vrlo blagim
razumnim osvedočenjem, na osnovu koga ću mesecima da vodim duhovnu borbu da Mu
se sasvim pokorim.
U periodu teške duhovne
borbe nisam imao nikakva prijatna osećanja kada sam se molio Bogu. Štaviše,
osećao sam kako se sva moja priroda buni protiv Boga, a najviše moja sopstvena
oholost, koja me je posebno sputavala u samoj molitvi Onome ko je Najviši.
Osećao sam se kao najveći grešnik, svestan svoje pokvarenosti, oholosti i
ostalih greha, ali sam istovremeno imao neko neverovatno poverenje da me Bog
uprkos svemu voli, i to mi je davalo snagu da istrajem do kraja u toj borbi. Sve
istrajnije molio sam se Bogu da očisti moje srce od greha, i ništa se nije
dešavalo više meseci dok se nisam sasvim ponizio (vidi objašnjenje u dodatku na kraju
knjige) pred Njime. A onda je proba
prošla i došlo oslobođenje.
U roku od nekoliko minuta
kao da mi je sa duše sklonjen teret težak stotine tona, koji je kidao moje srce
i mučio moju dušu. Grč koji je stezao moje telo od kada znam za sebe, izašao je
iz mene. Osećao sam takvo olakšanje kao da mogu da poletim. Bog me je probudio
iz noćne more koja je trajala čitavog života. Sa suzama zahvalnosti obećao
sam:
“Za ovih pet minuta
Gospode, što si mi otkrio svoje lice, slaviću te za sva vremena! Ti si onaj ko
se krio iza pojmova dobrote i pravde. Ti si onaj o kome je govorila ona lepa
melodija. Ti si onaj za koga sam odlučio da živim i umrem ako
treba.”
Tih pet minuta rasterećenja
se nije tada završilo, i ako budem ostao dosledan principima koje sam tada
izabrao, znam da će se to rasterećenje od more greha nastaviti u
večnost.
“Bezumnici stradaše za
nevaljale puteve svoje, i za nepravde svoje. Svako se jelo gadilo duši njihovoj,
i dođoše do vrata smrtnih. Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj i izbavi ih iz
nevolje njihove. Posla reč svoju i isceli ih, i izbavi ih iz groba njihova.”
(Psalam 107,17-20)
“Nije bilo nikoga da mi
pomogne; pogledom sam pomoć ljudi tražio, ali uzalud. Tada se setih milosrđa
tvojeg, o Gospode, i dela tvojih još odiskona, kako izbavljaš one koji te
strpljivo čekaju i spasavaš ih iz ruku neprijateljskih.”
(Sirah)
“Tako bih te ugledao u
svetinji da bih video silu tvoju i slavu tvoju. Jer je dobrota tvoja bolja od
života. Usta bi moja hvalila tebe. ... U ime tvoje podigao bih ruke
svoje.”
DRUGI
DEO
LAŽNA
REFORMACIJA
Krajem osamdesetih i
početkom devedesetih godina dolazi do lažnog otrežnjenja ogromnog dela naroda
koji je ranije bio zastupnik komunističke ideologije. Mnogi odbacuju svoju
iskompromitovanu ideologiju, ali ne i same životne principe koje su tom
ideologijom izgovarali. Zato su sociološka istraživanja u Jugoslaviji još
krajem 1989. godine otkrila porast autoritarne (staljinističke) svesti, koja
više nije imala komunističku, već antikomunističku formu. I tako su jedni
idoli samo zamenjeni drugim idolima. Narodni heroji su u ljudskoj svesti
zamenjeni hrišćanskim svecima. Dežurni krivci optuživani za probleme u
društvu, neprijatelji revolucije - disidenti, sada su samo zamenjeni
nacionalnim i verskim neprijateljima. Ljudima je i dalje važnije ko govori, a
ne smisao onoga šta se govori. Zlo se i dalje čini, samo ne više u ime partije
i radnog naroda, već u ime u ime vere i nacije, i u ime raznih drugih
ideoloških izgovora. Kako se narod nije pokajao za zlo koje je činio pod
uticajem komunističke ideologije, nego je tu odgovornost prebacio na
komunističke vođe, to zlo je ostalo u srcu nacije, i otuda je danas stanje u
društvu gore nego u vreme
komunizma.
OSNOV SVAKOG TOTALITARIZMA
JE U MANIPULISANJU LJUDSKIM SLABOSTIMA
Izjava na meiling listi
“Ljudska prava”:
“Mi smo ih slušali zato što
smo morali, bili smo zaplašeni, za najmanju reč se stradalo, i to ne samo
zatvor, nego saobraćajka, bolest, stradanje dece, smetnje na svim nivoima. Povrh
toga postojala je i indoktrinacija.”
Replika:
Ako su kriminalci oni koji
su vas primoravali na poslušnost, a vi ste na to pristajali, vi onda niste ništa
drugo nego saučesnici.
Vašim izgovorom su se
branili i oni koji su činili zločine pod Hitlerom.
Onaj ko se pod pritiskom
odricao načela pravde, ko kaže da je kao punoletna osoba morao da čini zlo jer
je “bio prisiljen”, pokazao je ljigav karakter koji će pokazati i sutra kada se
za to ukaže prilika.
Strašno je čitati, posebno
o zlodelima pod Staljinom, kako je rođeni brat brata izdavao pod pritiskom, kako
su pod pritiskom jedni drugima činili najužasnija zla.
Zašto se nisu pobunili
protiv zla?
Zašto su na njega
pristajali?
Zašto je iko morao da
pristane na zlo?
Ruski emigrant i disident
Aleksandar Solženjicin u jednom svom delu opisuje kako su žene disidenata
prognanih u Sibir bile anatemisane u društvu, od strane svojih kolega na poslu,
i sl, tako da su se mnoge, ne mogavši izdržati pritisak, razvodile od svojih
muževa. Oni koji su ih šikanirali nisu bili ljudi na vlasti, već obični
ljudi.
Ali i samu vlast takođe su
činili obični ljudi. Ceo sistem nije činio niko drugi nego takođe ljudi.
Zlo nije izvršavala neka
mistična nevidljiva sila, već sam narod koji je pristajao na tu
silu.
Postoje uvek dva testa
kojim se svaki čovek kuša da li će da pristane na zlo: jedni su spremni da zarad
svojih interesa otvoreno žrtvuju načela pravde, a drugi su savesni, i ne mogu da
tako otvoreno idu protiv svoje savesti. Njima se pruža izgovor za zlo kojim će
umiriti svoju savest - da je to zlo potrebno iz viših interesa i da zato zlo
nije zlo.
U Bibliji se kaže da će
nepravedni primiti žig zveri bilo na ruku bilo na čelo. Oni koji svesno žrtvuju
načela pravde radi svojih interesa, dobijaju žig na ruku. Oni koji žrtvuju
načela pravde zbog neodgovornosti uma, zato što ne žele da odgovorno misle
svojom glavom, dobiće žig na čelo.
Religiozno politička
institucija ZVER je ta sila zla koja će svojim zakonom jedne primorati da
žrtvuju načela pravde zarad svojih interesa, a druge će raznim čudima i znacima
da prevari. Bez obzira na to da li će na zlo da pristanu svesno ili će biti
zavedeni, oni će na zlo pristati voljno, i zato će ih snaći najveće prokletstvo
koje je za bilo koga ikada prorečeno u Svetom pismu:
“Ko se god pokloni zveri i
ikoni njezinoj, i primi žig na čelo svoje ili ruku svoju, i on će piti od vina
gneva Božjega, koje je nepomešano utočeno u čašu gneva njegova, i biće mučen
ognjem i sumporom pred anđelima svetima i pred jagnjetom.
I dim mučenja njihova
izlaziće va vek veka; i neće imati mira dan i noć koji se poklanjaju zveri i
ikoni njenoj, i koji primaju žig imena njena. Ovde je trpljenje svetih koji drže
zapovesti Božje i veru Isusovu.” (Otkrivenje 14,6-12)
Oni koji su se odricali
principa istine i pravde u vreme komunizma, koji se za to ne kaju, nego to
izgovaraju, šta će tek da rade onda kada ZVER bude zaista stupila na političku
scenu?! Biće progonitelji i mučitelji svih onih koji budu hteli da ostanu
pošteni, kao što su to bili i u vreme komunizma.
Isus
kaže:
“A čuvajte se od ljudi; jer
će vas oni predati sudovima, i po zbornicama svojim biće vas. I pred vlastele i
careve vodiće vas mene radi za svedočanstvo njima i neznabošcima. A kad vas
predadu, ne brinite se kako ćete ili šta ćete govoriti; jer će vam se u onaj čas
dati šta ćete kazati. Jer vi nećete govoriti, nego Duh Oca vašeg govoriće iz
vas. A predaće brat brata na smrt i otac sina; i ustaće deca na roditelje i
pobiće ih. I svi će mrzeti na vas imena mog radi; ali koji pretrpi do kraja
blago njemu. I ne bojte se onih koji ubijaju telo, a duše ne mogu ubiti; nego se
bojte onog koji može i dušu i telo pogubiti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca
za jedan dinar? Pa nijedan od njih ne može pasti na zemlju bez oca vašeg. A vama
je i kosa na glavi sva izbrojana. Ne bojte se, dakle; vi ste bolji od mnogo
vrabaca. A koji god prizna mene pred ljudima, priznaću i ja njega pred Ocem
svojim koji je na nebesima.
A ko se odrekne mene pred
ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima. ... I
koji ne uzme krsta svog i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Koji čuva dušu
svoju, izgubiće je; a koji izgubi dušu svoju mene radi, naći će je.” (Matej
10,17-39)
KO JE
KRIV?
Adam je rekao “kriva je
žena”, Eva je rekla “kriva je zmija”, a vi tvrdite “kriv je komunizam”, “kriv je
Zapad” i “krive su sekte” za moralnu i duhovnu degradaciju
društva.
Koliko je Eva opasna za
Adama?
Koliku moć ima zmija nad
Evom?
Koliko su opasni komunizam
i verske sekte?
Samo onoliko koliko je
čovek duhovno slab, koliko u njihovoj teoriji nalazi izgovor za sopstvene
grehe!
Zabluda nema sama u sebi
silu zla. Ona je samo teorija, kojom čovek umiruje svoju savest.
Sila zablude je greh
ljudskog srca.
Ako smatrate da niste
odgovorni za svoje postupke, već da je neko drugi umesto vas odgovoran, onda
onaj ko je kriv za vaše stanje je više čovek nego vi sami.
Kako je to
moguće?
Samo čovek koji ima slobodu
izbora može biti kriv. A kako smatrate da vi niste imali slobodu izbora jer ste
bili zavedeni, a da je neko drugi imao slobodu izbora pa je kriv što vas je
zaveo, vi time pravite razliku između sebe i drugih na fundamentalnom
nivou.
Smatrate da sami niste
imali vlast nad svojim postupcima, a da je drugi imao vlast i nad samim sobom i
nad vama.
Ima rasizma u vašem
razmišljanju, jer se predstavljate kao da niste čovek, nego neko niže biće koje
nema moć da se iskušenjima odupre, koje nema odgovornost za sopstvene postupke.
Vi sebe ponižavate ispod onoga koga smatrate krivim za vaše stanje, jer u sebi
ne prepoznajete čoveka odgovornog za svoje postupke, a u drugima
prepoznajete.
Samo duševni bolesnici i
mala deca nisu odgovorni za svoje postupke. Kome vi
pripadate?
Iz vaših stavova sledi da
je onaj ko je kriv za vašu nesreću veći čovek od vas, a da vi svakako niste
normalan čovek, jer normalan čovek jeste odgovoran za svoje postupke, a vi sami
tvrdite za sebe da niste odgovorni. Pa ako je tako, onda se pomirite sa svojom
sudbinom. Kako niste odgovorni za svoje postupke, pomirite se da će vama uvek da
manipulišu oni koji tu odgovornost imaju i za sebe i nad vama. Vlast koja će i u
budućnosti da zloupotrebljava svoju moć nad vama, svakako će za tako nešto biti
kriva, ali to vam neće pomoći. Kako ste neodgovorni za svoje postupke, niste ni
dostojni da sami upravljate sobom, pa je opravdana svaka vlast nad vama, bez
obzira na njene zloupotrebe. Kako sami priznajete da niste odgovorni za svoje
postupke, time priznajete i da je opravdana potreba za vlašću koja će vama da
upravlja. Kao što se za decu staraju njihovi roditelji, kao što se za duševne
bolesnike staraju posebne ustanove, tako je opravdano da se i za vas stara neko
drugi.
Samo, pitam se, otkuda vama
predstava o odgovornosti, bilo čijoj, ako kategoriju odgovornosti sami ne
poznajete u svom iskustvu? Bojim se da je vaša potreba za osuđivanjem drugih u
srazmeri sa nepriznatom sopstvenom (ne)odgovornošću za vaše
postupke!
Postoji sjajna prilika da
povratite sopstvenu odgovornost u svoje ruke i da postanete čovek. A to su
upravo iskušenja koja vas stalno snalaze. Ona vas navode na počnete da mislite,
da odgovorno preispitujete pobude sopstvenog srca, i da se zatim lošim pobudama
svoje prirode svom snagom svoje volje oduprete. Međutim, kako vi postupate u tim
blagoslovenim iskušenjima koja vam zapravo pomažu da uključite razum, da
razlikujete dobro od zla, i da se svojom voljom oduprete
iskušenju?
Vi tada odbacujete svoju
odgovornost, pokoravate svoju volju sili iskušenja, i pravdate se da niste mogli
drugačije. Ako niste mogli, onda nemojte ni tražiti ono čega niste dostojni. Ko
nije dostojan slobode izbora, nije dostojan ni njenog blagoslova.
DA LI SU OKOLNOSTI KRIVE ILI
SU ONE TEST NAŠEG REALNOG STANJA?
Mnogi pokušavaju da
odgovornost za svoje neuspehe, kao i za svoje karakterne mane, prebace na uticaj
spoljnih faktora. Ali ako čovek po svojoj prirodi nije u stanju da na okolnosti
odgovori svrhovitim motivima, onda sa njegovom prirodom očigledno nešto nije u
redu. Prirodna selekcija u borbi za opstanak nikada ne bi favorizovala
iracionalne motive ponašanja, već bi kod čoveka formirala motive svrhovite
njegovom opstanku, motive kojim će da nadvlada svoja životna iskušenja. Međutim,
sebičnost, kukavičluk, mržnja i zabrinutost, koji odlikuju ljudsku prirodu, ne
pružaju čoveku nikakvu evolutivnu prednost u borbi za opstanak, već ga upravo
ugrožavaju u egzistenciji. Sebičnost će nas navesti da žrtvujemo svoju
egzistenciju radi svoga užitka, kukavičluk će nas navesti da se obeshrabrimo i
odustanemo od suprotstavljanja opasnosti, mržnja će nas navesti da nepotrebno
provociramo svoga protivnika, a briga će nam nepotrebno oduzeti životnu snagu i
navesti da se bavimo simptomima problema, a ne njihovim
uzrokom.
Prirodna selekcija i
evolucija nikada ne bi formirale motive ponašanja koji su destruktivni i koji
čoveka navode da se ponaša iracionalno u vreme životnog stresa, kada je
najvažnije da razumno reaguje. Okrenimo se zato od teorije evolucije ka teoriji
stvaranja, i postavimo pitanje koje nam se samo nameće: Ako je Bog stvorio
čoveka, On svakako ne bi stvorio čoveka sa grešnim sklonostima. Kako onda
objasniti ljudsko zlo, prirodu njegove iracionalnosti?
Greh i zlo mogu biti jedino
posledica čovekovog izbora.
Kada se čovek mimo svoje
nekada savršene prirode uzjogunio i pobunio protiv načela dobrote, došlo je do
otključavanja gena u skladu sa njegovim izborom, te su greh i zlo postali ne
samo njegova snaga i smisao života, već i nasledna sklonost njegove od tada
grešne prirode. Različiti ljudi su padali u različite grehe i svoje sklonosti su
prenosili na svoje potomstvo. Otuda na kraju vidimo da se većina stanovništva
naše planete ponaša iracionalno. A kako je čovek odgovoran za svoje postupke, on
nije samo iracionalan već i grešan tj. kriv što se svojim iracionalnim motivima
ne odupire.
Uveravajući sebe da je
izvor zla u određenim okolnostima a ne u njegovoj prirodi, čovek prebacuje
težište sa rada na sebi na rad na promeni okolnosti. Međutim, ukoliko ne
shvatimo da je problem u našoj prirodi, mi se nećemo ni boriti protiv njega.
Onaj ko problem vidi u
sebi, u svom sopstvenom srcu, on će raditi na tome da to svoje srce promeni.
Onaj ko misli da su okolnosti i drugi ljudi krivi za njegovo nesrećno stanje,
pokušavaće da promeni svet oko sebe, umesto da promeni samog sebe. Za to vreme
nepobeđeno zlo će i dalje ostati u njegovoj prirodi, čekajući u sledećoj
(ne)prilici novi povod za svoju manifestaciju.
STRES U FUNKCIJI OSTVARENJA
UNUTRAŠNJEG MIRA I BLAŽENSTVA
Čovek je svesno biće koje
ima sposobnost da na osnovu svojih čula i razuma shvati potrebe života.
Čovek je takođe i odgovorno
biće koga savest navodi da na potrebe života odgovori određenom akcijom.
Čovek je i slobodno biće
koje ima slobodu da izabere kojim će motivima da odgovori na svoja životna
iskušenja, da li dobrim ili lošim.
Svaki čovek, bio on vernik
ili nevernik, dobar ili zao, ima u svom životu iskušenja koja ga primoravaju da
zauzme svoj stav u velikom sukobu između dobra i zla. Iako principi koji nas
rukovode u svakodnevnom životu takođe predstavljaju posledicu našeg izbora u tom
sukobu, stresne situacije predstavljaju posebne povode da još više učvrstimo
svoj postojeći izbor, ili da ga radikalno promenimo.
Stres je stanje koje
nastaje kada se suočavamo sa iskušenjem u svom odgovoru na stvarne ili
pretpostavljene životne teškoće.
Pojmom stresa se nazivaju i
same okolnosti koje izazivaju čovekovu stresnu reakciju kao i sama čovekova
reakcija na stresne okolnosti.
Da bismo shvatili suštinu
problema stresa analiziraćemo sve elemente čovekovog odnosa sa stvarnošću.
Na osnovu čula i razuma
shvatamo stvarnost, osećanjima je osećamo, a motiva (kojima pokorimo volju) na
nju reagujemo.
STVARNOST -> UM ->
OSEĆANJA -> MOTIVI -> STVARNOST
Kada umom razumemo da nam
okolnosti pružaju blagostanje, tada je sasvim normalno da osećamo radost. Kada
su okolnosti takve da za nas predstavljaju opasnost, realno je da tada osećamo
strah. Kada smo svedoci nepravde, adekvatno stvarnosti je da osećamo gnev. Kada
smo svedoci nevolje i gubitka prirodno je da osećamo tugu. Osećanja treba da
budu adekvatna stvarnosti, i ona sama ne mogu da snose odgovornost za našu
stresnu reakciju. Problem stresne reakcije nije u našim prijatnim ili
neprijatnim osećanjima, već u karakteru motiva kojima na stres odgovaramo (u
pobudama našeg srca).
Nezrela (stresna) reakcija
na stresne okolnosti pojavljuje se upravo onda kada svoju volju pokoravamo
destruktivnim motivima svoje prirode, a ne onim motivima koji su zaista
svrhoviti našem dobru. To se dešava onda kada prema izvoru naše radosti
reagujemo sebičnošću umesto zahvalnošću, kada u opasnosti reagujemo kukavičlukom
umesto hrabrošću, kada na nepravdu reagujemo mržnjom umesto krotošću, kada na
nevolju reagujemo brigom umesto starateljstvom.
Zapazimo da okolnosti
deluju isključivo na karakter naših osećanja, ali ne i na karakter naših motiva.
Kako na iste okolnosti, na istu predstavu o stvarnosti u našem umu, i na ista
osećanja možemo da reagujemo sasvim suprotnim motivima (zahvalnost umesto
sebičnosti, hrabrost umesto kukavičluka, krotost umesto mržnje, ...), otpada
besmisleni izgovor da su za nerazumno (zlo) ponašanje ljudi krive određene
životne (ne)prilike. Šema zrele i nezrele reakcije na životna iskušenja pokazuje
da motivi (pobude) kojima odgovaramo na naša osećanja, zavise isključivo od
našeg htenja.
Razum i savest nam pružaju
slobodu da se u odnosu prema određenoj predstavi o stvarnosti u našem umu i u
odnosu prema izazvanim osećanjima uzdignemo iznad naše biološke prirode i da
reagujemo slobodno, onako kako hoćemo.
U tome je suštinska razlika
između životinje i čoveka. Dok je životinja u svojim reakcijama i postupcima
determinisana genetikom puta spoljnim uticajima, čovek ima slobodu, a samim tim
i odgovornost da postupa slobodno od svoje prirode i spoljnih uticaja, i to
onako kako on to sam hoće. Životna iskušenja od nas zahtevaju našu reakciju, a
do nas stoji kojim motivima ćemo na njih da odgovorimo. Sloboda naše volje je
omogućena zahvaljujući našem razumu i savesti. Za razliku od životinje, čovek je
biće koje je razumno i odgovorno za svoje postupke.
Kako je čovek razumno i
odgovorno biće, nameće nam se pitanje - kakva je funkcija našeg razuma i naše
savesti u susretu sa prethodno pomenutim iraionalnim motivima?
Razum nas čuva od
destruktivnih motiva, raskrinkavajući njihov besmisao, dok nas savest čini
odgovornima da svoju volju odupremo tim motivima, proglašavajući ih moralno
lošim motivima. Zrela reakcija na iskušenje zahteva upotrebu razuma i savesnu
odgovornost naše volje.
Ukoliko, ipak, po svaku
cenu odlučimo da se pokorimo destruktivnim motivima, tada otupljujemo glas
savesti i dolazimo u sukob sa zdravim razumom. Naime, tada razum više nema
zadatak da RAZLIKUJE dobre motive od loših, već da pred našom savešću loše
motive OPRAVDA kao dobre motive. Kako je zaista nemoguće zdravorazumskim
argumentima opravdati destruktivne motive pred svojom svojom savešću kao
svrhovite čovekovom dobru, mi se pozivamo na iracionalne argumente (svoja
osećanja, mnoštvo koje nešto zastupa, izabrane autoritete poverenja, ...) zbog
kojih gubimo zdrav razum. Iracionalnim izgovorima mi možemo prividno izgovoriti
svoju ličnu neodgovornost, ugušiti osećanje krivice, ali će sama krivica ostati
i nastaviti da se manifestuje na razne načine, često kroz naš pokušaj da svoju
odgovornost prebacimo na druge, kroz opterećenost sopstvenim osećanjem
pravednosti, i sl.
Bez zdravog razuma i zdrave
savesti mi našoj volji uskraćujemo slobodu izbora, zato što je sloboda našeg
dela uslovljena slobodom našeg uma.
Kao što razum više nema
zdravu funkciju da razlikuje dobro od zla, već da tu razliku poništi, tako i
volja više nema funkciju slobodnog izbora, već dobija funkciju samokontrole.
Svojom voljom čovek samo sputava izražavanje svog problema, ali ga ne rešava u
svom korenu.
Dakle, svojom nezrelom
reakcijom na stres života gubimo osnovne atribute čovečnosti: razum, odgovornost
i slobodnu volju. Ideologija zablude ima funkciju da višim ciljevima opravda
takvu našu neodgovornost i da odgovornost upravljanja našim životom preuzme na
sebe.
Kako objasniti prisustvo
pomenutih destruktivnih motiva u našoj prirodi?
Oni su izraz našeg
unutrašnjeg nezadovoljstva, za koje religiozni ljudi smatraju da je duhovnog
porekla, posledica naše nezavisnosti od Boga (posledica našeg oholog pokušaja da
sreću i smisao nađemo nezavisno od Boga). Nerešen problem unutrašnjeg
nezadovoljstva nas opterećuje i oduzima nam snagu volje koju bismo inače
posvetili aktivnostima koje su svrhovite našem stvarnom dobru. Umesto da
odgovaramo na potrebe života, mi odgovaramo na potrebe našeg velikog Ja (Ega),
koje je nastalo kao plod unutrašnjeg nezadovoljstva, i koje grešan čovek sada
stavlja na mesto Boga.
Unutrašnje nezadovoljstvo
čoveka opterećuje sa dve grupe motiva. Prve bi mogli da nazovemo motivima
“opijanja” a druge motivima “psihičkog pražnjenja”.
Kroz opijanje sebičnim
zadovoljstvima čovek pokušava da uguši svest o svom nezadovoljstvu koje teži da
izbije u njegova osećanja. Kroz druge motive, koji predstavljaju potrebu za
“psihičkim pražnjenjem”, on ima potrebu da svim svojim bićem izrazi svoje
unutrašnje nezadovoljstvo, inače bi se osećao psihički
napetim.
Sa neprijatnošću stresa se
suočavamo onda kada stresne okolnosti nadvladavaju kontrolu naše volje nad
izražavanjem našeg unutrašnjeg nezadovoljstva. Dakle, stres je samo povod koji
nas suočava sa stvarnim sadržajem našeg bića. Kakva je razlika između zrele i
nezrele reakcije na stres? Zrela reakcija na stres zahteva naše priznanje da je
problem u našem karakteru, u pobudama našeg srca, te da one same treba da se
menjaju. Nezrela reakcija predstavlja pokušaj da problem stresa rešimo na nekom
od nivoa našeg odnosa sa stvarnošću: 1) Pokušavamo da promenimo svet oko sebe da
bi uklonili spoljne izvore stresa, ili 2) pokušavamo da promenimo predstavu o
stvarnosti u svom umu tako da ona za nas više ne predstavlja izvor stresa, ili
3) pokušavamo da izgradimo osećanja koja su neadekvatna stvarnosti i kojima ćemo
ukloniti iz svesti svaki povod koji bi mogao da isprovocira izražavanje stvarnih
(ali loših) motiva našeg srca.
STVARNOST |
UM |
OSEĆANJA |
MOTIVI |
MATERIJALIZAM |
LAŽ |
OPIJANJE |
DUHOVNOST |
NIVOI REŠAVANJA PROBLEMA
STRESA |
MIR ZASNOVAN NA PROMENI
OKOLNOSTI
Umesto da promeni sebe,
čovek pokušava da promeni svet oko sebe. To su uglavnom osobe koje misle da je
sreća i blagostanje čoveka u ostvarenju visokog standarda življenja, te da je
uzrok svih nevolja i nesreće čovečanstva u neodgovarajućim životnim okolnostima
ili nedovoljnim čovekovim sposobnostima, a ne u njegovom neispravnom karakteru.
Naravno da čovek treba da
bude kreator života a ne njegova publika; međutim, on treba da bude pokrenut na
kreaciju ne traženjem sreće koju nema u sebi, već izražavanjem sreće koju već
nosi u svom srcu.
Dakle, on prethodno mora
biti duhovno rasterećen, da bi životu pristupio pokrenut nesebičnim motivima, a
ne opterećenošću koja ima svoj izvor u njegovom velikom Ja. U suprotnom, ma
koliko bio uspešan u svom delu, čovek ne samo da nije kreator, već postaje žrtva
života i rob njegovih prilika i neprilika, jer živi i radi DA BI BIO srećan a ne
jer je VEĆ SREĆAN (ZADOVOLJEN).
* * *
Uklanjanjem neprijatnih
okolnosti ne može se popraviti duhovno stanje nacije. Čovek koji reaguje nezrelo
u krizi, neće reagovati bolje ni u blagostanju.
“Od troga se potresa
zemlja, i četvrtog ne može podneti: Od sluge, kad postane car, od bezumnika, kad
se najede hleba. Od puštenice, kad se uda, od sluškinje kad nasledi gospođu
svoju.” (Priče Solomunove 30,21-23)
Čovek koji reaguje
nezahvalnošću i sebičnošću u iskušenju siromaštva, reagovaće još grešnije u
vreme obilja i blagostanja. Ako pak ima zahvalnost za ono minimalno dobra koje
ima u siromaštvu, imaće još veću zahvalnost u vreme svog potencijalnog
bogatstva.
MIR ZASNOVAN NA
ZABLUDI
Čovek pokušava da promeni
predstavu o stvarnosti u svom umu umesto svoj karakter. To su najčešće ljudi
koji misle da je glavni problem čovečanstva u nedovoljno razvijenoj svesti
(neznanju). Oni misle da kada bi čovek imao svest da je nešto zlo, da on tada to
ne bi ni radio. Naravno da nije dovoljno samo imati svest o dobru, već treba
imati i silu dobra u svom srcu (motiv ljubavi). Na primer, mnogi imaju svest da
njihov izbor hrane koju jedu nije zdrav, ali i dalje prave loš izbor, zato što
imaju problem, ne sa svojom svešću, već sa svojim pobudama (proždrljivošću).
Promenom svesti (takozvanim osvešćivanjem) tj. uklanjanjem nepoželjnih misli iz
sopstvenog uma, mi ne uklanjamo sam loš motiv (lošu pobudu), već samo povod za
manifestaciju tog motiva koji i dalje ostaje u našem srcu. Takođe, pod promenom
svesti se često misli i na razne trikove kojima motivišemo postojeće
(nepreporođene) motive sopstvene prirode da bismo iz njih bili dobri. Na primer,
svest o posledicama našeg neodgovornog ponašanja može da nas navede na formalno
ispravno ponašanje, zato što nas opterećuje krivicom. Pokušaj da u ljudima
vidimo neke vrednosti (koje oni možda oni realno i nemaju), da bi zbog tih
vrednosti njima činili dobro, takođe predstavlja samo jedan psihološki trik
(karakterističan za nacionalizam).
Ni samo razumevanje drugih
ljudi nije dovoljno da bismo mogli da ih volimo pravom ljubavlju. Mi ljude treba
da razumemo, ali ne zato da bismo mogli da ih volimo, već zato što ih već
volimo.
MIR ZASNOVAN NA PROMENI
OSEĆANJA
Čovek pokušava da promeni
svoja osećanja umesto da promeni pobude koje ga pokreću. Osobe koje odlikuje taj
mehanizam često jedna drugu pitaju “Kako se osećaš?”, kao da je to važnije od
toga kako čovek zaista jeste. Osećaji i osećanja nisu pouzdan kriterijum stanja.
Kao što tableta protiv bolova ne uklanja sam problem, tako ni izazvana prijatna
osećanja ne mogu promeniti stvarno činjenično stanje. Nije isto osećati se
zdravim i biti zdrav. Nije isto osećati sreću i biti zadovoljen. Nije isto
osećati ljubav i biti dobar. Postoji razlika između psiholoških i duhovnih
potreba. Psihološka potreba ima za cilj promenu osećanja, dok duhovna potreba
ima za cilj promenu pobuda i karaktera. Psihološka potreba ima za cilj da
suzbije posledice greha i krivice (neprijatna osećanja krivice, anksioznosti,
napetosti, nervoze...) dok duhovna potreba čoveka navodi na pokajanje i
oslobođenje od samog greha i krivice. Psihološka potreba je izraz čovekovog
velikog Ja (njegovih sebičnih i samopravednih motiva), dok je duhovna potreba,
kao što se vidi iz njenog samog naziva, posledica božanske inspiracije i
zasnovana je na pravoj nesebičnoj ljubavi. Zadovoljenje psihološke potrebe ne
zahteva odgovornu upotrebu razuma, savesti i volje, već upravo zahteva odricanje
od odgovornog preispitivanja motiva, ugušivanje glasa savesti i prepuštanje
volje liniji manjeg otpora. Zadovoljavanje duhovne potrebe zahteva sposobnost
razuma da razlikuje dobro od zla, pokoravanje volje uzvišenim motivima i
odupiranje zlu.
REZIME
Nezrela reakcija na stres
nas navodi da svoj mir i sigurnost gradimo na principima materijalizma, da mir
uma ostvarujemo zabludom, a da mir osećanja da ostvarujemo raznim sistemima
opijanja.
Tražeći mir na pogrešnom
mestu postajemo žrtve životnih prilika i neprilika, žrtve laskavih zabluda i
izazvanih osećanja.
Ali, ako odlučimo da vodimo
borbu protiv stresa tamo gde je njegov izvor, ako se suočimo sa sopstvenom
odgovornošću za svoju reakciju na stres života, tada ćemo imati slobodu da u
iskušenju svoju volju pokorimo plemenitim motivima. Oni će nas posle stresa
ostaviti sa većim mirom, jačom voljom, zdravijim duševnim stanjem pa čak i
boljim fizičkim zdravljem nego pre stresa.
Tada ćemo biti kreativni u
promeni i izgradnji životne stvarnosti, ali ne da bismo tom promenom okolnosti
ostvarili satisfakciju i svoju sreću, već da bismo svoju sreću time izrazili. Mi
ćemo tada produbljivati predstavu o stvarnosti u našem umu, razumećemo druge
ljude, ali ne zato da bismo mogli da ih volimo, već zato što ih volimo. Mi ćemo
tada imati osećanja, ali ne adekvatna našim sebičnim željama, već adekvatna
stvarnosti i potrebama života.
Potreba da se lična ili
kolektivna neodgovornost prebaci na nekog drugog, nije jedina posledica čovekove
nečiste savesti. Teorija opšte zavere, kao i razni strahovi takođe imaju svoj
koren u čovekovoj nečistoj savesti.
O PRISLUŠKIVAČIMA I
PRISLUŠKIVANJU
Pismo sa meiling liste
“Ljudska prava”:
“Ukloniti instalacije iz
stanova naših aktivista. Pokret za zaštitu ljudskih prava zahteva od MUP-a da
ukloni iz stanova njegovih čelnika različite nadzorne aparate i
instalacije.”
Odgovor:
Zašto ometati ljude da rade
svoj posao, za koji ih svi mi plaćamo?
Šta imamo da krijemo? Imamo
čistu savest i čisto srce!
A možda im tako i dođe k
svesti ono što zastupamo, ako to stalno budu slušali i
pratili!
Zašto prezreti toliki trud
od onih koji žele da nas čuju i da to čak zabeleže?
To je jedinstvena prilika
da mnoge naše reči budu ovekovečene i da uđu u istoriju!
Zato ja predlažem ne da se
uklone prislušni uređaji, već da se sa njih lepo obriše prašina, i da im se
zamene baterije. Zamenimo dotrajalu paučinu ali ostavimo lažnog pauka da visi na
istom mestu. Prospimo vodu iz vazne, ali onaj veštački cvet što nam se smeši
ostavimo na istom mestu i usmerimo ga prema našim
sagovornicima.
I zašto uopšte da širimo
duh nezadovoljstva?
Gradimo prijatelje najpre
od onih koji NAJVIŠE posvećuju pažnju našim rečima!
Nisu li oni u koje smo
toliko verovali pokazali tako malo interesovanja za naše
ideje?
I zašto da razgovaramo sami
sa sobom? Nije li to nastrano?
Zar nije divno što uvek
možemo reći ono što mislimo nekome ko će to sa pažnjom saslušati i
zabeležiti?
NE OSEĆATI KRIVICU I NE BITI
KRIV NIJE ISTO
Mnogi koriste razne tehnike
da bi se oslobodili neprijatnog osećanja krivice, ili iz istog razloga koriste
tablete koje im preporučuju psihijatri. Hoće li takva simptomatska rešenja da ih
oslobode same krivice? Pretpostavimo da se na sudu pojavi ubica, za koga je
očigledno da je kriv za svoje zločine. On može iskreno da odgovori na reči
tužitelja: “Ja se ne osećam krivim! ... Uzimam tablete koje mi je preporučio moj
psihijatar i zaista me ne pritiska nikakvo osećanje krivice!” On može da iskreno
izgovori i sledeće reči: “Znate, ja sam pobožan. Ispovest kod sveštenika me
potpuno rasterećuje osećanja krivice!” On može čak da izjavi da smatra da je
zločin počinio iz plemenitih motiva, i da zato za svoja zla dela uopšte ne oseća
krivicu.
Dakle, osećanje krivice
nije isto što i sama krivica. Ako neko ne oseća krivicu, ne znači da nije kriv.
Iako čovek ne mora biti svestan svoje krivice, ona će se često manifestovati na
ovaj ili onaj način, pričinjavajući mu probleme za koje on ni ne sanja da imaju
svoj izvor u njegovim nezrelim i pogrešnim reakcijama na životna
iskušenja.
EUFEMIZMI
Neodgovorne ličnosti su
sklone da u svom izražavanju upotrebljavaju eufemizme.
Eufemizmi su pojmovi koji
ne sadrže kategoriju odgovornosti u svom značenju. Njihova upotreba otkriva
čovekovu nezrelost za susret sa svojom ličnom odgovornošću. Na primer, lopovi
umesto pojma “krađa” koriste eufemizam “pozajmica”. Neodgovorni političari
umesto pojma “štrajk” koriste pojam “obustava rada”, a umesto “kriza” - “složeno
stanje”, itd.
Kada se upotreba eufemizama
manifestuje na duhovnom planu, ona otkriva duhovnu problematiku. Takve osobe,
posebno ako su još prožete samopravednošću, ustručavaju se od upotrebe pojma
greha i umesto njega kažu “greška”. Umesto izgubljen upotrebljavaju pojam
“nesavršen”; umesto spasenje -”prosvetljenje“ ili ”viši stupanj duhovnog
razvoja“. A umesto krivice koji pojam upotrebljavaju? Nijedan! To je upravo ono
od čega i pokušavaju da pobegnu.
O problemu krivice oni
uglavnom ćute, ali se zato taj problem na njima vidi.
Nečista savest je jedan od
najčešćih motiva iz kojih ljudi čine svoja dobra dela, bili oni religiozni ili
ne. Religiozne osobe tu imaju posebno iskušenje. Lozinka kojom često otkrivaju
ropski duh svoje nečiste savesti počinje rečima “MORAM ovo” ili “MORAM ono”.
Kada neko odbije da se povinuje njihovoj ropskoj religioznosti, oni se odmah
potrude da ga ubede kako on MORA da misli i postupa kao i oni sami.
Tako oni otkrivaju da
njihova dobrota nije njihov izbor, već da su na nju primorani onim istim
razlozima koje drugima nude kao preporuku svog ličnog
iskustva.
KAJINOV
SINDROM
Nečista savest, sebičnost i
ponositost čoveka čine osetljivim, ugroženim i opterećenim. Čovek je sklon da
projektuje svoj iskvaren karakter drugim ljudima, a zbog krivice je sklon da
strepi će ga drugi povrediti onim što sam nesvesno zna da je zaslužio. Nečista
savest zbog greha rezultuje time da čovek nesvesno vidi Sud pravde u svakoj
nesreći, porazu, gubitku, pa i u svakoj kritici koja mu dolazi od drugih ljudi,
bilo od stvarnih neprijatelja, bilo od dobronamernih
prijatelja.
“Čoveka nekad bez ikakvog
vidljivog povoda obuzima stanje straha ili uznemirenosti. Nekad se ovaj oblik
anksioznosti opisuje kao plašljivo iščekivanje; ima osoba koje kao da stalno
čekaju i predviđaju da će se desiti nešto ružno i neprijatno; ako treba da
putuju avionom, boje se avionske nesreće, uznemirava ih odlazak i dolazak deteta
iz škole, beznačajan simptom tumače kao mogući znak teške bolesti, kao studenti
se boje ispita i očekuju da će loše proći iako su spremni itd. Ovakve osobe neki
psiholozi i psihijatri nazivaju anksioznim osobama. Obično takve osobe već od
ranog detinjstva pokazuju strašljivost i razne telesne simptome, kao što su
lupanje srca, lako crvenjenje, preznojavanje, nesvestice, itd. Otuda se smatra
da je ovo svojstvo ličnosti verovatno genetski uslovljeno.” (Dr Nikola Rot, Dr
Slavoljub Radonjić, Psihologija za II razred gimnazije,
1992)
U Bibliji prvi primer
takvog straha srećemo kod Kajina.
Prvi ubica se plašio da će
biti ubijen. Svoj karakter je projektovao drugima.
A evo kako Biblija opisuje
stanje čoveka neizmirenog sa Bogom i njegov strah od
ugroženosti:
“Nego će ti Gospod dati
srce plašljivo, oči iščiljele i dušu iznemoglu. I život će tvoj biti kao da visi
prema tebi, i plašićeš se noću i danju, i nećeš biti miran životom svojim.”
(5.Mojsijeva 28,65-66)
* * *
"Šizofrenija. ... Poremećen
odnos ličnosti prema okolini stvara kod bolesnika posebnu nesigurnost u
određivanju granica između subjektivnog i objektivnog sveta. Tako često neki
subjektivno prouzrokovan čin ili doživljaj bolesnik oseća kao nasilno uzrokovan
uticajem neke spoljne kosmičke natprirodne ili političke sile, na pr. neke
internacionalne organizacije, zavereničke skupine, koja hipnotičkom sugestijom
ili nekim aparatima utiče na njega, nameće mu svoje misli, otima njegove
vlastite, i pokreće njegove akcije. ... U paranoidnoj šizofreniji preovlađuju
delirijumi, ideje veličine (megalomanija), manija progona i halucinacije."
(Enciklopedija leksikografskog zavoda, V, 697)
POTREBA ZA ZAVEDENOŠĆU I
STRAH OD DRUGAČIJEG MIŠLJENJA
U ljudskoj prirodi
prepoznajemo motive koji su nesvrhoviti čovekovom dobru i njegovoj egzistenciji.
Sebičan čovek je spreman da žrtvuje i svoje zdravlje i svoju egzistenciju radi
užitka. Proždrljivac će žrtvovati svoj želudac radi hrane, kao što će samoljubiv
čovek biti sklon da izvrši samoubistvo zbog povređene sujete. Nacionalista će
žrtvovati naciju radi svojih nacionalnih vrednosti, kao da čovek postoji radi
svojih vrednosti, a ne one radi njega.
Kada bi grešni motivi mogli
razumno da opravdaju svoje postojanje, tada oni više ne bi bili grešni, greh
više ne bi bio greh. Zato, dokle god se voljno pokoravamo svojim slabostima, mi
se bojimo da mislimo, jer bismo razumnim preispitivanjem smisla svojih postupaka
došli u opasnost da raskrinkamo sopstvene motive kao grešne. Od mudrosti bežimo
u površnost. U nama se javlja potreba da budemo zavedeni, bilo mišljenjem nekog
autoriteta, bilo mišljenjem većine, bilo sopstvenom zabludom.
Bez nečiste savesti niko ne
bi bio sklon da poveruje u zabludu, kao što niko, bez duhovne praznine u srcu,
ne bi bio sklon da padne u greh. Kao što je uživanje telesna potreba naše grešne
prirode, tako je zabluda intelektualna potreba naše nečiste
savesti.
Kada smo zastupnici
zablude, tada se plašimo drugačijeg mišljenja, jer nismo u stanju da razumnim
argumentima odbranimo sopstveno mišljenje. Strah od tuđe kritike rezultuje
formiranjem tabua u koje ne sme da se dira, kao i sklonošću da se ne poštuje
sloboda drugog čoveka da odgovorno misli i da se slobodno
izražava..
Osoba koja ne želi da
odgovorno proveri ispravnost sopstvenih uverenja, plaši se svakoga ko svoja
uverenja odgovorno preispituje, kao što se često oseća ugroženom i od onoga ko
ima drugačije mišljenje od nje same.
DISKUSIJA IZMEĐU PROTIVNIKA
I POBORNIKA SLOBODE SAVESTI
G: “Dovoditi u pitanje ono
što Partija (Crkva...) zastupa znači dolaziti u sukob sa onim što je već
utvrđeno da je istina i što se podrazumeva!”
P: “Svaki čovek je
odgovoran, ne da se kocka sa potencijalnom ispravnošću svoga verovanja, već da
razumno preispita da li je njegovo verovanje ispravno. Za to je odgovoran i pred
drugim ljudima, da ne bi promovisao zabludu, a i pred Bogom koji mu je dao razum
i ličnu odgovornost za sopstveno mišljenje i postupanje!”
G: “Dozvoliti da svako
misli i veruje slobodno po svojoj savesti svakako znači dozvoliti izraz i pojavu
ljudskog nesavršenstva i izopačenosti! Na primer, dozvoliti svakome da sam
utvrđuje šta je istina, znači dozvoliti mu da pogreši u njenom
razumevanju!”
P: “Sloboda upravo i
postoji zato da bi čoveku pružila mogućnost da izabere nesavršenstvo i
izopačenost, inače ne bi bila sloboda. Takođe, ni ljubav ne bi bila ljubav kada
bi uskraćivala slobodu izbora. U pravoj ljubavi nema prinude. Ljubav koja se
nameće nije ljubav.
Sam Bog je posadio drvo
poznanja dobra i zla da bi čoveku pružio slobodu izbora. Iako će svako da
odgovara pred Bogom za svoj izbor, sam Bog nikada ne lomi ničiju volju da bi ga
primorao da ide pravim putem. Carstvo ljubavi ne priznaje prinudu. Prinuda je
atribut carstva tame.
G: “Bolje je da manjini
budu uskraćena njena prava, nego da zbog njenog štetnog uticaja propadne
većina!”
P: “I Kajafa je rekao,
misleći na Hrista, da je bolje da jedan pravednik propadne, nego da većina
prihvati njegovo učenje i doživi nacionalnu katastrofu! Narod je uskoro zavikao
”krv njegova na nas i našu decu“ i ubrzo požnjeo tragične posledice svoje
tobožnje borbe za očuvanje nacionalnog bića! Onaj ko žrtvuje načela pravde
misleći da će time zadovoljiti interese svoje zajednice, podmeće nepravdu kao
gradivno tkivo u same temelje svoje zajednice. Takva zajednica nosi svoje
prokletstvo u samim svojim temeljima: ”Teško onome koji gradi grad krvlju i
osniva ga nepravdom.” (Avakum 2,12)”.
G: “Sloboda savesti
dozvoljava čoveku da bude zaveden i da druge zavede! Zar potreba za duhovnom
sigurnošću ne opravdava vlast prosvećenog apsolutizma koji bi političkim
sredstvima čuvao narod od duhovnog zastranjenja?!”
P: “Ako većina voljno
odlučuje da ne razmišlja i pristaje na uticaj pogrešne ideologije ili religije,
ona sama treba da snosi posledice za svoj izbor. Većina je većina odraslih, a ne
maloletnih i ona je sama odgovorna za svoj izbor i za posledice svoga
izbora.
Dopustimo ljudima da sami
misle i odlučuju. Neka na sebi ponesu odgovornost za svoj izbor, pa niko nikada
u budućnosti neće moći da kaže kako je zlo došlo jer je on navodno bio primoran
na njegov izbor.
Dakle, kada vladar
apsolutista pogreši - a pogrešiti mora jer nema bezgrešnoga - njegovu grešku
plaćaju njegovi podanici. Zar nije bolje da podanici greše na svoju odgovornost?
Bar znaju da im niko drugi nije kriv: sami su zakuvali, sami neka
kušaju.”
G: “Ali zar prirodno pravo
na slobodu izražavanja neće biti zloupotrebljeno radi širenja duhovne devijacije
i zastranjenja?!”
P: “Postoji još opasnija
bojazan da će u ime zaštite od duhovne devijacije i zastranjenja doći do
zloupotrebe političke moći, koja uzima na sebe odgovornost da prosuđuje šta je
devijantno a šta nije, i koja uzima ne sebe pravo da devijantna i duhovna
zastranjenja sankcioniše!”
G: “Pokazalo se toliko puta
da je čovek daleko od savršenog bića koje bi moglo samo da određuje svoj put
kroz život bez opasnosti da zastrani!”
P: “Ako je čovek daleko od
savršenstva da sam određuje sopstveni životni put, koliko li je tek bezumno
prepuštati mu u ruke da određuje životni put drugog čoveka?! Ako su ljudi skloni
da zloupotrebe svoje osnovno pravo da sami odgovorno misle i odlučuju, koliko će
tek više biti skloni da zloupotrebe apsolutističku moć - pravo da misle i
odlučuju umesto drugog čoveka? Odgovor na to pitanje dobro vidimo u ljudskoj
istoriji. Uvek isuviše kasno narod sebi priznaje da je bio prevaren, i da je one
koji su ga u pravo vreme opominjali - brzopleto proglašavao neprijateljima i
izdajnicima.
G: “Priznajem čak da
verovatno opserviram o jednom utopijskom projektu!”
P: “Zamisao o vladavini
”prosvećenog apsolutizma“ ili nekog drugog autoriteta političke i ideološke
moći, koji nas čuva od ideološkog ili duhovnog zastranjenja - to je zaista
utopija. Međutim, zloupotreba političke moći u ime određenih ideoloških ili
religioznih ideala, na žalost, nije utopija već istorijska
činjenica!“
G: “Prosvećeni apsolutizam
ne podrazumeva tiraniju, već samo pozitivnu sugestiju!”
P: “Radi pozitivne
sugestije nije potrebno imati vlast u svojim rukama, već osnovno ljudsko pravo
na slobodu mišljenja i njegovog izražavanja. Ko ima sugestiju, neka je iznese,
pa će svako moći sam slobodno da prosudi da li da je prihvati ili
ne!”
G: “Pitanje je, međutim,
sledeće: koja će greška biti veća - ona koju emituje ”elita“ (duhovna ili
intelektualna) ili ona koja potiče od naroda?”
P: “Uzrok grešenja nije u
ljudskoj nesposobnosti, već u lošim motivima. Elita će zloupotrebiti svoje
intelektualne moći, ne zato što nema sposobnosti, već zato što je pokreću loši
motivi. Narod će biti zaveden i prevaren, ne zbog svog neobrazovanja, već zbog
svojih nepobeđenih karakternih nedostataka: sujete, gnevljivosti, sumnjičavosti,
sebičnosti i drugih slabosti.”
G: “Da li treba opravdati
slobodom savesti čak i zastranjenja kao što su pozivanje na
linč?”
P: “Poštovanje prava jedne
osobe podrazumeva da ona svojim pravom ne ugrožava prava druge osobe! Građanski
zakon svake države treba da osigura i zaštiti prava svakog
pojedinca!”
G: “Ali, duhovni linč je
isto toliko opasan koliko i fizički linč! Zar ćemo ravnodušno gledati kako neko
seje smrt duše, dok ćemo reagovati samo ako neko ugrožava nečiji fizički
život?”
P: “Radi zaštite od fizičke
ugroženosti čovekovog života koriste se fizička sredstva! Protiv duhovnog
ugrožavanja koriste se duhovna sredstva! Ideja se idejom pobija! Zabluda se
istinom osporava!
Samo onaj ko zastupa i
brani zabludu, nije zadovoljan idejom kao oružjem. Istina je uvek jača od
zablude! A da li će čovek u tom sukobu da bude pošten ili nepošten, to je stvar
njegovog slobodnog izbora! Ko izabira zabludu, pravedno je i da trpi
posledice!“
G: “Što čovek ima veću
slobodu mišljenja to je i veća njegova sloboda da pogreši! Zar sloboda misli i
govora ne predstavlja prevelik rizik?”
P: “Razmislimo da li je
sposobnost čoveka da slobodno misli i odlučuje - ”greška“ u Božjem stvaranju
čoveka?!
Svet je prepun osoba koje
žele tu “grešku” da isprave i da nametnu drugima šta i kako treba da misle,
pozivajući se na strah od “zloupotrebe” slobode misli. Nije li najveća
zloupotreba slobode upravo u preuzimanju na sebe slobode da se misli i odlučuje
umesto drugoga?! Nije li najgora stvar koju nekome možemo učiniti - da mu
oduzmemo ličnu odgovornost za njegovo mišljenje i postupanje?! Čovek je čovek za
razliku od životinje zato što je odgovoran za svoje postupke, što ima razum,
savest i volju koji ga čine odgovornim u sopstvenom mišljenju i
odlučivanju.
Činjenica je i da se
sloboda misli zloupotrebljava, kao što se sve drugo može zloupotrebiti. Čovek
zloupotrebljava svoje moći i talente, svoje vreme i mogućnosti, svoj um,
osećanja, reči, svoju sferu uticaja pa i sam svoj život. Da li to znači da čovek
ne bi trebalo da misli, oseća, govori i živi zato što postoji rizik da svojom
voljom zloupotrebi vrednosti koje su mu date?! Da li je Bog pogrešio što je
čoveku dao slobodnu volju?! Da li mi treba da mu tu slobodu oduzmemo da je on
sam ne bi zloupotrebio? Ko smo mi da to učinimo, kada sam Bog poštuje pravo koje
je čoveku dao? Ko smo mi da to učinimo, kada smo i sami
grešnici?
G: “A šta onda treba da
uradimo da bismo umanjili zlo? Zar da njegovu eskalaciju samo ravnodušno
posmatramo?!”
P: “A zar treba da se zlom
borimo protiv zla? Koje bismo dobro postigli prisilom, nego takođe zlo? Ako
nismo pozvani da zabranimo drugome loš izbor, pozvani smo da mu pružimo slobodu
na ispravan izbor. Treba da mu pružimo bolju nadu od one koju mu pruža njegovo
zastranjenje. To znači da mu svojim životom pokažemo one duhovne atribute koji
će ga ohrabriti da se uzdigne iznad svoje izopačenosti; da mu ulijemo snagu da
živi radi Istine, Dobrote i Pravde, a da samim argumentima Istine rasvetlimo
mrak puta kojim je pošao.
TREĆI
DEO
NACIONALIZAM I
RAT
Zaboravivši na iskustvo
ranijih generacija, jedan deo naše populacije se pokrenuo na pothranjivanje
lične sujete - kroz formu širenja nacionalne svesti. Ali kako sujeta ljude
čini lako osetljivim i uvredljivim, nacionalna svest je uskoro ljude navela na
agresivnu odbranu ugroženih nacionalnih prava.
Promovisanje nacionalne
svesti utemeljeno je na osvešćivanju u međuvremenu zapostavljenih nacionalnih
vrednosti - srpskog jezika, pisma, vere, tradicije, zemlje, svetinja, porekla
i karaktera.
Pothranjivanje Ega,
utemeljeno je, igrom slučaja, na samim zabludama: jezik kojim govorimo
izmenjen je mediteranizacijom pod uticajem starosedelaca Balkana. Samo
ćirilično pismo je semitskog porekla (Grci su alfabet dobili od Feničana).
Svoje izvorne slovenske vere naš narod se odrekao pod uticajem tri nove vere
koje su se na našem tlu pojavile pod uticajem grčkog, rimskog i turskog
političkog i kulturnog uticaja. Izvorno slovensko genetsko poreklo nam je
sačuvalo svega oko desetak procenata stanovništva zemlje. Zemlja je zemlja
starosedelaca, dok smo našu prapostojbinu ostavili negde iza Karpata, ili još
dalje u prošlosti - negde između Irana i Indije. Svetinje - što god proglasimo
svojom svetinjom, to ubrzo izgubimo, pa se može reći da su naše svetinje jedan
od najvećih izvora naših nevolja. Čak i naš karakter nije izvornog slovenskog
porekla, već smo ga formirali pod velikim uticajem zatečenih starosedelaca
Balkana.
Hrvatski "praksisovac",
profesor Milan Kangrga, objašnjava pozadinu nacionalizma:
"Kada bi nacionalisti
rezonovali racionalno (što oni ne mogu baš kao takvi!), onda bi morali uvidjeti
tu bitnu razliku, ali kada bi bili racionalni, prestali bi biti - nacionalisti
(a to je tzv. circulus vitiosus), pa se tu krug nužno zatvara. Nacionalizam,
naime, počiva, i to isključivo počiva na - sentimentu, blago rečeno, pa taj
sentiment vjerojatno proizilazi iz genetski naslijeđene i naknadno u obitelji
ili okolini odnjegovane, i tako duboko u podsvijesti sačuvane jezgre tog
atavističkog sindroma. ... Grubo, ali pogođeno rečeno, takav se tip pojedinca
bori u samome sebi protiv samog jezgra ljudskosti, pa krećući se linijom manjeg
otpora istraje na svojoj pukoj prirodnosti. Linija manjeg otpora u ovome se
slučaju sastoji upravo u tome, što biti čovjek nije nešto naprosto dano ili
na-rođeno (nitko se nije naprosto rodio čovjekom, jer to je bitna karakteristika
životinje, kojoj je dostatno da se izlegne i da od mladunčeta izraste u svoju
punu zrelost, i to u skladu sa svojom unaprijed danom i zadanom vrstom kao
vlastitom prirodom, ona jeste ta priroda, i bitno ostaje njoj primjerena).
Čovjeku to jednostavno - nije dano. Ali je, naravno, vrlo komotno i ne zahtijeva
mnogo truda da se bude i ostane to što bez napora - naprosto jesi! čista
priroda! Kada iz sebe ne možeš - doslovno rečeno - napraviti čovjeka (to se
naziva i: raditi na samome sebi da bi postao to i to, kako bi svojim vlastitim
djelom, trudom, mukom, "u znoju lica svoga", kao što kaže već Biblija,
stvaralaštvom - da bi dakle postao konkretno društveno i prije svega posebno
ljudsko biće, sa svim svojim, tek tom djelatnošću razigranim i manifestiranim
sposobnostima i talentima, koji te tako čine individualnošću i osobenošću), onda
ti još preostaje samo da se pozoveš na jedinu moguću općost u smislu
generalnosti, za razliku od univerzalnosti, to jest na - hrvatstvo. Kako ne bi
"svisnuo od muke u svojoj neoblikovanoj usamljenosti", ti se prikloniš, baš
tako: prikloniš se ili prisloniš (da ne padneš u ništavilo) drugima sličnim
sebi, koji su takođe ostali to ljudski prazno ništa ili čista
(rodovsko-plemenska) - prirodnost. Pa si onda "bar nešto" - Hrvat!, pa se time
onda možeš čak i "ponositi", jer ti ništa drugo ne preostaje. Dakle, kada nisi u
sebi imao dostatne snage da postaješ čovjekom (jer to je mukotrpan proces koji
traje čitava života!), pa je dospijeti k sebi kao čovjeku jedini istinski
zadatak, onda si i ostao puko ništa. Taj se zadatak naime uvijek iznova
postavlja pred tebe na putu k sebi kao oblikovanoj i oplemenjenoj ljudskoj
jedinki, te upravo to sačinjava jedinu istinsku radost čovjekovu, koji se onda
slobodno može pogledati u zrcalo, a da se ne stidi pred samim sobom. Mogli bismo
dakle kazati: Nacionalist je nezreli čovjek. ... A taj nacionalistički, ustaški
nihilizam, obnovljen nakon pola stoljeća, svojom je ideologijskom
indoktrinacijom u hrvatskom narodu pomutio i ono malo sabranosti i jedva
probuđene građanske svijesti, tako da su Hrvati najvećim dijelom ostali posve
ošamućeni od jedne politike, koja to nije ni bila, iz jednostavnog razloga što
nacionalnost ili nacionalna pripadnost ne može biti politički program ili
politička osnova društvena života, osim u nacizmu i fašizmu, gdje je na djelu
zvjerinjak, a ne politika!" (Dr Milan Kangrga, Šverceri vlastitog života,
"Republika", Beograd,
2001.)
ISTORIJSKI I TRANSISTORIJSKI
IMPERATIV
“Mirno, objektivno i
savesno ispitivanje karakterologije srpskog naroda, odavno nam se postavilo kao
imperativ, zapoved i božanska i ljudska, i istorijska i transistorijska, koju
uporno, još od 1918. godine ne želimo da čujemo, i pored izvanrednih tema
ponuđenih za razgovor od strane velikog Jovana Cvijića i njegovog dostojnog
učenika Vladimira Dvornikovića. Poslednja tragična zbivanja sa srpskim narodom,
nisu li još jedna i možda poslednja opomena, šansa i izazov da na stoletna
pitanja o karakteru srpskog naroda progovorimo otvorenu reč, kao konzilijum
lekara nad bolesnikom, jer će od postavljene dijagnoze zavisiti i lečenje.
...
Ne treba se bojati
iznošenja istine! Dugogodišnja laž duboko je iskvarila ovaj narod zadržavajući
ga na stupnju deteta koje to više nije. Istina uvek čisti i pomaže sazrevanju i
pojedinca i naroda.
Moramo biti spremni da
saslušamo istinu o sebi, a posle toga – ne svetiti se, niti dozvoliti u sebi
mesta anarhičnoj obesti.
Samo u tome slučaju istina
će delovati katarzično!“
(Beseda prof. dr Vladete
Jerotića ”O tragičnom optimizmu Srba“ u Udruženju književnika Srbije,
30.6.1999.)
BALKANIZACIJA I
BALKANIZAM
U “Maloj Enciklopediji”
čitamo definiciju pojma balkanizacije:
“Pežorativan izraz kojim se
u međunarodnim odnosima označava stanje rascepkanosti i zaoštrenosti sukoba
interesa u jednom regionu s malim izgledima da dođe do sporazumnog rešenja
spornih pitanja između zainteresovanih strana. Izraz je nastao da označi stanje
na Balkanu početkom XX veka, a kasnije je dobio širu primenu u publicistici tako
da se danas piše o ”opasnosti balkanizacije Afrike“. (Mala Enciklopedija
”Prosveta“, Beograd 1978, str. 145)
U Vujaklijinom leksikonu iz
1954. godine čitamo definiciju pojma balkanizma kao:
“Beznačelnost, borba
nedopuštenim sredstvima, podvala, politička ubistva, podmićivanje, strast za
bogaćenjem, puzavost prema višim a grubost prema nižim od
sebe.”
Mnogi smatraju da je
pedeset godina komunizma odgovorno za našu moralnu i duhovnu degradaciju,
međutim, još pre komunističke vladavine, godine 1939. antropolog Vladimir
Dvorniković je napisao u svojoj “Karakterologiji
Jugoslovena”:
“Ko u takvoj sredini ma šta
prima ”za gotovo“ ispada budala. Jedan naš čovek izjavio je u novinama da su po
njegovom mišljenju Englezi ”najdetinjastiji narod na svetu“. Zašto? Zato što
”veruju prosto sve što im se priča“. Pri tom je zaboravio samo jednu sitnu
okolnost: da Englez očekuje od svakog čoveka istinu, sve dok se ne uveri o
protivnom. U nas se ugnezdila sasvim druga shema i mnogi je otvoreno ispovedaju:
Svakog čoveka treba dotle smatrati nepoštenim dok se ne uveriš da je pošten.
Ljude uopšte, treba susretati sa najvećim nepoverenjem; jedne zato što ih još ne
poznaješ, a druge zato što ih dobro poznaješ. U sredini gde se podvala smatra
receptom životne mudrosti i najuspešnijim putem do svih mogućih uspeha, nakuplja
se lako humus i za izraziti, katkad neobično drski i rafinirani kriminal
prevare, malverzacije i svih mogućih zloupotreba tuđeg poverenja.”
(826)
Opet, mnogi veruju da su
nas Turci iskvarili za vreme petovekovnog ropstva. Međutim, zar nismo učili da
nas je crkva sačuvala od Turaka?! Da ironija bude veća, i Turci koriste pojam
balkanizam kao sinonim za međusobne sukobe.
Dovoljno je pogledati
istorijske izvore o međusobnoj borbi za vlast, zločinima i ubistvima unutar
vlastele srednjevekovne Srbije, pa će nam biti jasno da smo takvi bili i pre
Turaka.
“Za vlastelu pod carem
Dušanom vladalo je već u ono doba mišljenje da je pokvarena i nepatriotična. ...
Naročito pada u oči kod
više vlastele, nezajažljiva pohlepa za imanjem i vladanjem i to u tolikoj meri
da često ni porodica ni vera (iako su se Boga bojali i obično pred smrt
pokušavali da ga podmite zadužbinama), država pogotovu, za njih nisu
predstavljale nikakve moralne kočnice. ...
Feudalac je često osećao
kao svoje staleško pravo i to da unižava i čovečje dostojanstvo u svome podaniku
(”pravo prve noći“, sramotne telesne kazne itd.), da ga tretira kao roba, iako
je ”pobožno“ dizao crkve i znao za hrišćanski nauk da su ”svi ljudi stvoreni na
sliku i priliku Božju“ i da su ”pred Bogom svi jednaki“.
Nije tek Osmanlija iz našeg
naroda stvorio raju i čifčiju; sav taj društveni red od koga su postradale naše
srednjevekovne države, zatekli su Turci gotov i izgrađen u našim zemljama. ...
Naš srednji vek poznavao je
i instituciju ropstva. Robovi u Srbiji ”otroci“, bili su ili ratni zarobljenici
ili raznim drugim načinima (otimanjem ili trgovinom) stečeni ljudski inventar
kojim je gospodar mogao neograničeno da raspolaže. Dešavalo se da su i sami
roditelji prodavali svoju decu.” (Vladimir Dvorniković, Karakterologija
Jugoslovena 714-716)
Daleko pre pojave Turaka na
našem tlu, antički istoričari opisuju buntovne starosedeoce Balkana prožete
plemenskim sukobima i ratovima:
“Tvrde za njih da su bili
visokog rasta, jaki, dobri ratnici, odani piću, da nisu mnogo pazili na čistoću,
... itd. Živeli su u patrijarhalnim zajednicama, politički razjedinjeni, u
međusobnim borbama i neprijateljstvu s grčkim kolonistima i Makedoncima, a posle
i s Rimljanima. Živeli su delimično u utvrđenim gradinama, a bavili su se
poljoprivredom, lovom i (u primorju) gusarenjem.” (Enciklopedija leksikografskog
zavoda 3, 126-127)
Genetska istraživanja
otkrivaju da su balkanski starosedeoci dominantni i u našoj današnjoj populaciji
Srbije i Crne Gore.
KARAKTER I GENETSKO POREKLO
DANAŠNJIH SRBA
Da li se naš čovek koji se
toliko ponosi svojim srpskim i slovenskim poreklom ikada zapita zašto po svom
izgledu i karakteru toliko odstupa od ostalih Slovena, kao na primer Rusa, Čeha
i Slovaka koje odlikuju izražene plave oči, plava kosa, i što se tiče karaktera
- gotovo potpuno odsustvo sujete i ratobornog duha?!
Istorijski izvori i
arheološki nalazi opisuju Slovene ranog srednjeg veka na Balkanu kao tipične
predstavnike nordijskog rasnog tipa, dakle drugačijeg izgleda od prosečnog
izgleda naše populacije.
U delu “U vrtlogu života -
prilozi etničkoj i istorijskoj antropologiji” prof. dr Petra Vlahovića
čitamo:
“Po Pseudo-Cesariju,
odnosno 525. godine nove ere, po dolasku u Norik, Panoniju i Ilirik, Sloveni su
visokog rasta, dolihoidni (po Županiću oko 60%), svetle kompleksije. Kožu je
odlikovao, kako kaže Županić, jači roze inkarnat a kosu crvenkast sjaj. Ovaj
opis potkrepljuju i podaci arapskih pisaca VII-XII veka, kao i podaci
vizantijskog istoriografa Prokopija iz 562. godine nove
ere.”
Poznati antropolog Vladimir
Dvorniković u svom delu “Karakterologija Jugoslovena” takođe kaže:
“Jugosloveni ranog srednjeg
veka pokazuju još pretežno nordijski karakter. Lobanje najstarijih
jugoslovenskih grobova većinom su dolihoidne (85,7%). Jugosloveni u prvoj
polovini srednjeg veka bili su narod snažna i visoka uzrasta, izdužena oblika
lobanje i svetle kompleksije. Boja kože pokazivala je ružičast inkarnat, a plava
ili otvorena smeđa kosa crvenkasti sjaj. Prema tome se rasno obeležje starih
Jugoslovena u glavnim crtama podudara sa spoljašnošću keltskih i germanskih
plemena u vreme njihove seobe na jug. Jugosloveni ranog srednjeg veka zastupali
su prilično čistu arijevsku rasu (ksantodolihokefaliju), kako je još i danas
nalazimo u Švedskoj i Engleskoj.”
Posle ovih citata, nameće
nam se pitanje:
Ako su Sloveni plavi i
imaju izduženu i pozadi zabačenu lobanju, zašto mi izgledamo drugačije? Zašto
smo tako tamnoputi i ravno isečenog temena?
Često se čuje misao da smo
takvi zbog mešanja sa Turcima. Turci su pre mešanja sa starosedeocima Male Azije
bili narod uglavnom mongolskog porekla, pa ako smo izmešani sa njima, trebalo bi
da prepoznamo među nama znatan broj ljudi sa njihovim tipičnim prćastim nosem,
uskim očima i crnom čekinjastom kosom. Ali, to svakako nije naš prosečan
izgled.
NEKADAŠNJI IZGLED TURAKA
OSMANLIJA
Obratimo pažnju gde su se u
našoj zemlji plavokosi ljudi slovenskog izgleda najviše sačuvali? Na jugu i
jugoistoku Srbije, i upravo u onim područjima gde su se najviše zadržali Turci,
i gde je islam najviše zastupljen, a to su područja Sandžaka i muslimanskih
gradova u Bosni. U tim područjima srećemo ljude najsvetlije puti, koji najviše
odgovaraju izgledu tipičnih Slovena, kakvi su danas, na primer,
Rusi.
Takođe, obratimo pažnju na
ona područja naše zemlje koja su gotovo sasvim čista od mešanja sa Turcima, kao
što su pojedina planinska područja Crne Gore. Da li tu nailazimo na plave
Slovene, ili upravo na najtamnoputije stanovništvo na
Balkanu?
Očigledno je da naša
tamnoputost nema veze sa Turcima, niti bilo kojim drugim mongolima (Avarima i
dr.), već sa starosedeocima Balkana koje antropolozi svrstavaju uglavnom u
dinarce i mediterance.
Po doseljavanju na Balkan,
Sloveni su izazvali migraciju starosedelaca u više brdovite i planinske krajeve,
pa su u vreme turske okupacije Sloveni prvi bili izloženi odvođenju u ropstvo,
turskim osvetama povodom čestih buna i jakom uticaju islama. U opustošene
krajeve zemlje su se zatim spuštali starosedeoci sa viših planinskih područja, i
tako se genetski sastav stanovništva naše zemlje vrlo brzo promenio u dominaciju
dinarskih i mediteranskih starosedelaca. Oni Sloveni koji su primili Islam, a to
je bilo uglavnom gradsko stanovništvo, najviše su sačuvali svoj izvorni genetski
entitet. Njih je muslimanska vera najviše sačuvala od mešanja sa gordim i
ratobornim starosedeocima Balkana.
ISTORIJA I GENETIKA O NAŠEM
POREKLU
O samim starosedeocima
Balkana istorija vrlo malo govori. Istorija dosta govori o osvajačima Balkana,
koji su istog nordijskog porekla kao Sloveni. Antički Grci, zatim Iliri,
Tračani, Dačani, Kelti i Germani su isto tako plavi kao i Sloveni, a takođe, sve
ih odlikuje zajednička indoevropska jezička grupa, što znači da dele zajednički
fond korena reči, što otkriva njihovo dalje zajedničko poreklo. Svi ti narodi su
u različitim istorijskim razdobljima vladali delovima Balkana, a zatim bi se
stapali sa tamnoputim starosedeocima o kojima istorija gotovo ništa ne govori.
Međutim, savremena saznanja iz genetike nam pružaju metodologiju kojom možemo
mnogo egzaktnije od same istorije da utvrdimo poreklo i kretanje naroda kroz
vreme i prostor. Analiza genetičkih markera tipičnih za određenu populaciju,
koji se nasleđuju i koji se mogu analizirati i u živoj populaciji i u skeletima
starim hiljadama godina, mogu nam često mnogo više reći od uvek nesigurnih
istorijskih izvora. Genetika nam neće mnogo reći o poreklu samog srpskog imena,
ali nam može mnogo toga reći o poreklu same srpske
populacije.
ŠTA KRVNE GRUPE OTKRIVAJU O
NAŠEM POREKLU
Razlike između krvnih grupa
nastale su mutacijama, a kako se krvne grupe nasleđuju, mogu nam poslužiti kao
genetički markeri na osnovu kojih možemo da odgovorimo na mnoga pitanja o
poreklu čoveka i naroda.
Iako se nekada verovalo
drugačije, savremena saznanja iz genetike su otkrila da je krvna grupa A izvorna
krvna grupa ABO sistema a da su od nje mutacijama nastale krvne grupe O i B.
Kako je A krvna grupa
izvorna, ona je odlika naroda različitog porekla, pa je imaju Eskimi, Ugrofinci,
pripadnici nordijskog rasnog tipa u koje spadaju izvorni Sloveni, Germani i
Kelti i razni drugi narodi. (U našoj zemlji je odlika slovenske, semitske i
ugrofinske populacije.) Krvna grupa B se prvi put pojavila kod jednog mongola,
pa je danas odlika mongolske populacije. Nulta krvna grupa je u svetu
najzastupljenija kod američkih Indijanaca i afričkih naroda, dok je u Evropi
odlika pet starosedelačkih populacija, koje su između sebe antropološki slične,
a to su: kromanjonci (Dalarna u Švedskoj, ostrva u Dalmaciji, mnogi Albanci
Gege, Grdelica u jugoistočnoj Srbiji), dinarci (Crna Gora, Hercegovina, zapadna
Srbija), i mediteranci: istočni (severna Dalmacija, jugozapadna Grčka), zapadni
mediteranci (Sicilija, Sardinija, južna Italija, crnogorsko primorje,
jugoistočna Srbija, južna Rumunija), i atlantski mediteranci (starosedeoci Irske
i Škotske, Baskijci, srednja Dalmacija, Hercegovina...). Nulta krvna grupa je
najzastupljenija na zemljinoj kugli, ali je recesivna u svom ispoljavanju, pa
mnoge osobe koje imaju A ili B grupu, takođe imaju i gen za nultu krvnu grupu
nasleđen od jednog roditelja, ali se on ne primećuje u serumskoj, već samo u
genetskoj analizi. Zbog toga, u fenotipskoj analizi uže Srbije, nultu krvnu
grupu ima svega 33% stanovništva, u Crnoj Gori 35%, a na Kosovu 42%. Ako želimo
da saznamo realnu zastupljenost gena za nultu grupu, onda treba da izračunamo
verovatnoću za njenu realnu zastupljenost, koristeći posebnu formulu. Ta
verovatnoća za realnu zastupljenost gena za nultu krvnu grupu iznosi za Srbiju
58%, za Crnu Goru 59%, a za Kosovo 64%. U skeletima srpske srednjovekovne
prestonice Rasa nulta krvna grupa je zastupljena svega kod 13,9% skeleta, što je
drastično manje od 42% koliko je srećemo u populaciji Kosova polovinom XX veka.
To znači da su u devetom i desetom veku Srbi bili veoma malo izmešani sa
dinarcima i mediterancima koje odlikuje nulta krvna grupa, dok su bili veoma
izmešani sa Avarima. Naime, skoro svaki drugi skelet nađen u Rasu, imao je gen
za B krvnu grupu, nasleđen bilo samo od jednog, bilo od oba roditelja. Tamo gde
su se na Balkanu potomci nekadašnjih Avara i drugih mongola najviše zadržali, tu
i danas vidimo veliku koncentraciju B krvne grupe (Bihać i okolina, Kninska
krajina...).
Najveća koncentracija B
krvne grupe u Srbiji (bez Kosova), je u opštinama: Stari Grad (26%), Osečina
(25%), Bela Crkva, Petrovac na Mlavi (23%), Veliko Gradište, Koceljevo, Žarkovo
(22%), Banja Luka (21%), itd, a najmanja je u opštinama: Mionica (9%), Nova
Varoš, G. Milanovac, Topola, Vršac (11%), itd. Najveća koncentracija krvne grupe
A je u opštinama: Vršac (50%), Padina, Niš, Kosjerić (49%), Vranje, Topola,
Leskovac (48%), itd, a najmanja je u opštinama: Sombor (27%), Kikinda (28%),
Varvarin (30%), itd. I najveća koncentracija nulte krvne grupe je u opštinama:
Varvarin (49%), Soko Banja (48%), Sombor (47%), Sremska Mitrovica, Ljubovija
(42%), Lajkovac (41%), Opovo (40%), Inđija, Kragujevac, Novi Sad, Novi Pazar,
Užice, Smederevska Palanka (39%), itd, a najmanja u opštinama: Jagodina (29%),
Ćuprija (30%), Vranje, Niš, Kladovo (31%), itd.
ZASTUPLJENOST KRVNIH GRUPA
(ABO) U SVETU
KRVNE GRUPE I
KARAKTER
Same krvne grupe ne
determinišu čovekov karakter, ali kako se nasleđuju kao nekakav beleg one prate
populaciju određenog porekla, pa se samim tim nasleđuju zajedno sa onim
karakternim sklonostima koje su tipične za određenu
populaciju.
Zbog izražene savesti,
narodi sa A i B grupom su skloni bilo zrelom nadvladavanju svojih iskušenja,
bilo licemerstvu, dok narode sa nultom krvnom grupom, zbog nedostatka svesti o
ličnoj odgovornosti, odlikuje iskreno i otvoreno izražavanje unutrašnjih poriva,
kao i sklonost da za svoje neuspehe okrivljuju druge.
Nedostatak odgovornosti kod
naroda sa nultom krvnom grupom posledica je njihove izražene sujete. Da bi čovek
bio odgovoran, neophodno je da poseduje jednu elementarnu dozu samokritičnosti,
spremnosti da preispita svoje pobude i postupke i da im se odupre kada ustanovi
da su oni neispravni. Međutim, sujetna osoba nije u stanju da bude samokritična,
dokle god volju pokorava sujeti, zato što bi svojom samokritičnošću ugrozila
svoje lažno samopoštovanje, povredila bi svoj Ego. Zapravo, sujetna osoba bi
tada otkrila da nije u stanju da sebe voli takvu kakva jeste i zato, odričući se
samokritičnosti i preispitivanja, ona izbegava stres susreta sa nedostatkom
prave ljubavi i poštovanja prema sebi. Sujeta je, dakle, produkt nepoštovanja
čoveka (sebe i drugih). Kada sujetna osoba ne bi imala uobraženu i preuveličanu
sliku o sopstvenoj veličini, ona bi sebe mrzela. Kako nema prave ljubavi prema
sebi, njena odbrana od sopstvenog samoprezira je da nađe razlog (interes) za
ljubav prema sebi u svojim realnim ili umišljenim vrednostima. Kako na
sopstvenim vrednostima temelji svoju ljubav prema sebi, objektivno i
samokritično preispitivanje njenih motiva i postupaka bi dovelo u pitanje njene
vrednosti i samim tim bi je dovelo u neželjeni stres gubitka "poštovanja" prema
samoj sebi.
Za razliku od naroda sa
nultom krvnom grupom, koji autoritetom svoga sujetnog Ega potiskuju i odbacuju
glas sopstvene savesti, narode sa A i B grupom odlikuje odsustvo sujete i
izražena savesnost, ali i iskušenje da pod pritiskom savesti potiskuje i ugušuje
izražavanje sopstvenog Ega. Drugim rečima, dok narode sa nultom krvnom grupom
odlikuje iskušenje "divljaštva", narode sa A i B krvnom grupom odlikuje sklonost
da se opterećuju osećanjem krivice, a zbog osećanja krivice - sklonost ka
formalizmu i licemerstvu.
Osećanje krivice većinu
naroda sa A i B grupom navodi na ugušivanje Ega i zato na zatvorenost i
introvertnost, dok su narodi sa nultom grupom, zbog izraženog i ispoljenog
sujetnog Ega, skloni otvorenosti i ekstravertnosti. Prve, zbog izražene
introvertnosti, odlikuje traženje spoljnjeg izvora zadovoljstva kojim će se
ugušiti svaka svest o unutrašnjem nezadovoljstvu, što se manifestuje kroz
njihovu izraženu sebičnost. Druge, zbog ekstravertnosti, odlikuje otvoreno
izražavanje unutrašnjeg nezadovoljstva, najčešće kroz međusobne sukobe, ili neke
druge mehanizme psihičkog pražnjenja. Ta razlika između ove dve grupe ljudi
primećuje se i u njihovoj muzici. Narodi sa A i B krvnom grupom, ukoliko nisu u
stresnom stanju, skloni su da slušaju veselu muziku sa muzičkim ukrasima,
kojom će se opiti i zaboraviti na unutrašnje nezadovoljstvo, dok su narodi sa
nultom grupom skloni da slušaju muziku da bi se psihički praznili, pa njihovu
muziku odlikuje veoma izražen ritam i ponekad vrlo depresivan
duh.
Za razliku od naroda sa A i
B grupom koje odlikuje izražena sebičnost i plašljivost, narode sa nultom grupom
odlikuje ponositost, a zbog ponositosti - uvredljivost i sklonost međusobnim
sukobima. Možemo primetiti da narode koje odlikuje izražena nulta grupa odlikuje
i epika - priče o junacima iz prošlosti, što nije odlika naroda sa A i B krvnom
grupom koji nemaju izraženu ponositost i sujetu, pa im epske priče nisu
interesantne. Ponositost, sujeta, a često i buntovni karakter naroda sa nultom
grupom rezultuju njihovim stalnim separatisanjem i formiranjem plemenskih
zajednica. Mapa svetske zastupljenosti nulte krvne grupe pokazuje izraženu
prisutnost plemenskih odnosa na onim područjima gde je ona najviše zastupljena,
na primer, kod američkih Indijanaca i većine afričkih naroda. Populaciji sa
nultom grupom često nedostaje njen izvorni Y hromozom (nasleđuju ga samo
muškarci), što znači da su zbog ratobornog duha i duha međusobne nesloge često
gubili svoje muško stanovništvo, i zatim dobijali sa muške strane Y hromozom
okupatora. Narodi sa A i B grupom često drže potčinjenim narode sa O grupom,
koristeći slabost njihovog međusobnog trvenja i
nesloge.
KORELACIJA IZMEĐU KRVNIH
GRUPA I DRUGIH ANTROPOLOŠKIH ATRIBUTA
Od 123 anketirana studenta
Beogradskog univerziteta krvnu grupu A je imalo 56 studenata, nultu - 40, B - 19
i AB - 8 studenata. Anketa je pokazala sledeću korelaciju između krvnih grupa
ispitanika i njihovih psihofizičkih antropoloških atributa:
BOJA
KOSE
Crna kosa je
najzastupljenija kod krvne grupe AB (37,5%), zatim kod krvne grupe A (28,6%) i
kod grupe B (26,3%), a najmanje kod nulte krvne grupe (22,5%). Smeđa kosa je
najzastupljenija kod nulte grupe (72,5%) zatim kod B grupe (57,9%), potom kod A
i AB grupe (po 50%). Svetla kosa je najzastupljenija kod A krvne grupe (19,6%) a
najmanje kod nulte grupe (5%). (Objašnjenje: crna kosa je odlika semićana i
alpida koji imaju A grupu a takođe i mongola koji imaju B grupu. Svetla kosa je
odlika nordida - Slovena koji imaju A grupu, a smeđa kosa je odlika dinaraca i
mediteranaca koji imaju nultu krvnu grupu.)
OBLIK
NOSA
Prćasti (mongolski) oblik
nosa je najzastupljeniji kod osoba sa B krvnom grupom (21,1%), a najređi je kod
osoba sa nultom grupom (10%). Grbast (semitski) oblik nosa je najzastupljeniji
kod A krvne grupe (8,9%), a zatim kod nulte (2,5%), dok među 123 ispitanika,
nijedan student sa B ili AB krvnom grupom nije imao grbast oblik
nosa.
SPOJENA ILI ODVOJENA
JAGODICA USNE ŠKOLJKE
Spojena jagodica usne
školjke je najzastupljenija kod osoba sa A (32,1%), dok je najređa kod osoba sa
nultom krvnom grupom (15%).
PODNOŠENJE
NEPRAVDE
Nepravdu najlakše mogu da
podnesu nosioci B krvne grupe (5,3%) i zatim A grupe (3,6%), a najteže podnose
nosioci nulte krvne grupe (2,5%).
UREDNOST
Na pitanje da li si po
prirodi uredan, negativan odgovor je dalo 5,3% ispitanika koji imaju B krvnu,
grupu, zatim 5,4% onih koji imaju A grupu, i 10% ispitanika sa nultom krvnom
grupom.
GADLJIVOST
Najizraženiju gadljivost
pokazuju ljudi sa B krvnom grupom (26,3%), a najmanju sa nultom (15%) i A grupom
(17,9%).
NACIONALNI JUNACI ILI RATNI
ZLOČINCI
Ukupno 39,3% ispitanika sa
A krvnom grupom i 36,8% sa B grupom smatra da su ličnosti sa haških poternica
zločinci, dok se sa tim mišljenjem slaže 27,5% ispitanika sa nultom krvnom
grupom.
DA LI OSEĆANJA SREĆE MOGU DA
ZADOVOLJE ŽEĐ DUŠE?
Na pitanje: "Da li
ostvarenje osećanja sreće i ljubavi može da zadovolji žeđ tvoje duše?" dalo je
negativan odgovor 36,8% ispitanika sa B krvnom grupom, 26,8% sa A grupom, i samo
12,5% sa nultom grupom.
GORDOST I PONOSITOST -
VRLINE ILI MANE
Da su gordost i ponositost
karakterne mane (bez obzira na to da li čovek njima drugoga ugrožava ili ne),
smatra 31,6% osoba sa B krvnom grupom, 21,4% osoba sa A grupom i 12,5% osoba sa
nultom krvnom grupom.
KOJI MOTIVI TE
POKREĆU
Osećanje krivice najviše
pokreće na dobra dela nosioce B krvne grupe (31,6%), zatim A krvne grupe (26,8%)
a potom tek nulte (20%). Ponositost najviše pokreće nosioce nulte krvne grupe
(45%), a najmanje nosioce grupe A (25%) i B (26,3%). Osećanje sažaljenja najviše
pokreće nosioce B krvne grupe (36,8%) i A grupe (26,8%), a najmanje nosioce
nulte grupe (12,5%). Da ih pokreću drugačiji motivi od navedenih, odgovorilo je
22,5% osoba sa nultom krvnom grupom, 21,4% sa A, i 5,3% sa B
grupom.
KRITERIJUM
ISPRAVNOSTI
Na pitanje "Šta ti je
najvažnije kada prosuđuješ ispravnost nečijeg mišljenja?", odgovor da je
najvažnije ko je i kakav onaj ko nešto govori, zaokružilo je najviše 36,8%
ispitanika sa B krvnom grupom, 35% sa nultom grupom, i 32% sa A grupom. Odgovor
da im je najvažnije koliko ljudi potvrđuje to mišljenje je zaokružilo 10,5%
osoba sa B krvnom grupom, 7,5% sa nultom, i 3,6% sa A grupom. Sopstvena osećanja
kao kriterijum istinitosti zastupa 25% osoba sa A grupom, zatim 17,5% sa nultom,
i 15,8% osoba sa B grupom. Smisao onoga šta je rečeno, je kao relevantnu stvar u
prosuđivanju ispravnosti zaokružilo 40% osoba sa nultom grupom, 39,3% osoba sa A
grupom, i 36,8% sa B grupom.
REŠENJE
KRIZE
Na pitanje šta bi našem
narodu pomoglo da iskusi potreban preporod, navedena su četiri odgovora:
1) Promena političkog
sistema (promena okolnosti i uslova u kojima narod živi);
2) Promena ideologije
(promena ljudske svesti, načina razmišljanja);
3) Promena osećanja
(mistično iskustvo, emocije koje gajimo jedni prema drugima); i
4) Promena čovekovih motiva
i karaktera (voljno pokoravanje uzvišenijim motivima, a odupiranje sebičnosti,
mržnji, nepoštenju, krađi).
Odgovor 1 (promena
okolnosti) je kao rešenje najzastupljeniji kod B grupe (52,6%), zatim kod nulte
(40%) i kod A (33,9%). Odgovor 2 (promena svesti) je najzastupljeniji kod nulte
krvne grupe (28,6%) i kod A (28,6%) i zatim kod B (21,1%). Odgovor 3 (promena
osećanja) je podjednako zastupljena i kod A i kod B grupe (po 5,4%), a najmanje
kod nulte (2,5%). Odgovor 4 (promena suštinskih čovekovih motiva i karaktera) je
najzastupljeniji kao rešenje kod krvne grupe A (28,6%), zatim kod nulte grupe
(22,5%), i najmanje kod B grupe (15,8%).
SKLONOST KA HIMNIČNOJ
MUZICI
U jednoj posebnoj anketi,
94 anketirana studenta u Beogradu, imali su sledeću zastupljenost krvnih grupa:
A - 45 studenata, nultu grupu 28, B - 12, i AB - 7 studenata. Od 94 studenta
svega 15 je obeležilo odgovor da veoma voli da sluša duhovne ili državne himne.
Od tih 15 studenata čak 11 ima krvnu grupu A, samo jedan ima nultu grupu, dok
dvoje imaju grupu AB. Od 94 studenta samo dva su zaokružila da im smetaju himne,
i oboje imaju nultu krvnu grupu.
NAPOMENA
Rezultati bi pokazali još
veću korelaciju da smo imali genotipsku metodu utvrćivanja krvnih grupa. Ovako
znamo da je oko polovina osoba sa A grupom imala zapravo gene AO a ne AA, što
znači da je oko polovina anketiranih sa A grupom imala od jednog roditelja
genetski uticaj populacije sa O grupom pa samim tim i upliv njihovih
psihofizičkih atributa.
BOJA KOSE KAO GENETIČKI
MARKER
Pitanja sa krvnim grupama
nam nisu omogućila da razlikujemo rasne tipove unutar A krvne grupe, koje, bez
obzira na neke zajedničke osobine, odlikuju i razlike u karakteru. Ugrofince
(kod nas - alpski rasni tip), semićane i nordide odlikuje A krvna grupa, ali dok
ugrofince i semićane odlikuje crna, nordide odlikuje svetla kosa. Smeđa kosa
prati isključivo dinarce i nesemitizovane mediterance. To znači da boja kose
može da napravi razliku i da nam pomogne u analizi karakternih posebnosti tamo
gde to krvne grupe nisu u stanju da markiraju razliku.
RADNE
NAVIKE
Na pitanje o radnim
navikama, odgovor da ne vole da rade je zaokružilo svega 6,1% osoba sa crnom
kosom, dok je isti odgovor zaokružilo 27% smeđokosih i 23,5%
svetlokosih.
PODNOŠENJE
NEPRAVDE
Na pitanje o podnošenju
nepravde, svetlokose i crnokose osobe su približno u sličnom procentu
zaokružile: 5,9% i 6,1% da lako podnose nepravdu, dok je isti odgovor zaokružilo
4,2% osoba sa smeđom kosom.
NACIONALNI JUNACI ILI RATNI
ZLOČINCI
Na pitanje da li su
ličnosti sa haških poternica 1) ratni zločinci, 2) nevini ili 3) nacionalni
junaci (bez obzira na to da li su ubice), odgovor da su oni nevini je zaokružilo
30,6% smeđokosih, 17,2% svetlokosih i 15,2% crnokosih. Međutim, crnokosi su bili
dominantni - 36,4% - u zaokruživanju odgovora da su ličnosti sa poternica
nacionalni junaci bez obzira na to da li su ubice ili nisu, dok su svetlokosi
takvu mogućnost uglavnom odbacili tj. usvojili samo u 17,6% svojih odgovora. Da
su ličnosti sa haških poternica ratni zločinci zaokružilo je ukupno 52,9%
svetlokosih, 42,4% crnokosih, i 29,2% smeđokosih.
ŠTA JE
GREH
Na pitanje šta je greh,
ponuđena su tri odgovora po svojoj oštrini: 1) da greh nije greh ukoliko ne
ugrožava drugoga, 2) da je greh ukoliko se propusti prilika da se učini dobro
delo, i 3) da je greh i učiniti dobro delo, ali iz pobuda kao što su krivica,
sebični sentiment i sujeta. Odgovor koji otkriva da su pobude najvažnije
zaokružilo je 36,% crnokosih, 29,4% svetlokosih, i 25% smeđokosih.
KOJI MOTIVI TE
POKREĆU
Na pitanje o motivima,
krivica najviše pokreće crnokose osobe (33,3%), zatim svetlokose (29,4%), a
najmanje smeđokose (20,8%). Ponositost najviše pokreće smeđokose (36,1%), manje
crnokose (24,2%), a najmanje svetlokose (17,6%). Sebični sentiment najviše
pokreće svetlokose (35,3%), zatim smeđokose (22,2%) i crnokose (21,2%).
KRITERIJUM
ISPRAVNOSTI
Na pitanje o kriterijumu
ispravnosti nečijeg mišljenja, crnokosima je isto toliko važno kakav je onaj ko
govori (42,4%), koliko i smisao onoga šta se govori (42,4%), dok im broj ljudi
koji nešto zastupa (6,1%) kao i glas sopstvenog srca (9,1%) nisu toliko važni.
Za razliku od njih, smeđokosima je izražen kriterijum istinitosti u glasu
sopstvenog srca (26,4%), dok im je smisao onoga šta je rečeno manje važan
(37,5%), nego svetlokosima (41,2%) i crnokosima (42,4%).
Itd.
ŠTA DRUGI GENETIČKI MARKERI
OTKRIVAJU O NAŠEM POREKLU?
Geni zaduženi za krvne
grupe belih krvnih zrnaca pokazuju mnogo veću varijabilnost od gena ABO sistema,
pa nam mogu pomoći da preciznije definišemo određene populacije. Na primer,
antigen HLA-A1 prati izvorne Slovene, Germane, Kelte, Indo-Irance i ostale
narode koji su pripadnici nordijskog rasnog tipa.
Zastupljenost antigena
HLA-A1 se podudara sa zastupljenošću indoevropske grupe jezika što je potvrda za
zajedničko genetsko poreklo svih izvornih nosilaca indoevropske grupe
jezika.
* * *
Većinu ostalog stanovništva
Jugoslavije čine starosedeoci Balkana: dinarci i razni mediteranci. U
Jugoslaviji su takođe prilično zastupljeni ugrofinci, bilo preko Mađara, bilo
preko starosedelaca nekada zaleđene Evrope, a koji su se sa Alpa spustili u
Panoniju. Mongoli su se sa Slovenima najviše izmešali preko Avara a manje preko
Turaka.
Na osnovu zastupljenosti
markera HLA-B gena u Jugoslaviji, analizirajući genetsko poreklo bar od strane
jednog roditelja, 29,02% stanovništva ima dinarski antigen HLA-B5; drugi po redu
zastupljenosti su potomci starih Pelazga - istočni mediteranci, čiji antigen
HLA-B35 ima 24,09%.
Zapadnomediteranski antigen
HLA-B18 ima 17,76% stanovništva, a atlantskomediteranski antigen HLA-B12 ima
16,03% stanovništva. Zatim su na redu mongoli čiji antigen HLA-B16 ima 13,69%
stanovništva, pa odmah zatim izvorni Sloveni, čiji antigen HLA-B8 ima 13,43%
stanovništva. Semićana ima 11,78 procenata, Ugrofinaca 10,65%. U stanovništvu
bivše Jugoslavije sledi još oko desetak malobrojnih populacija sa svojim
tipičnim antigenima, koji ovde neće biti predmet našeg
istraživanja.
DINARCI
Dinarski genetički markeri
(HLA-B5, Hg-J) pokazuju strukturalnu bliskost sa ostalim rasnim tipovima koje
odlikuje nulta krvna grupa - raznim mediterancima i kromanjonskim tipom. Oni
takođe otkrivaju i veliku genetičku udaljenost od nordijskog rasnog tipa, kao i
od mongola i semićana, iako je sa semićanima dinarski tip prilično izmešan,
verovatno još u svojoj prapostojbini.
U svetu su dinarci
najzastupljeniji na Kavkazu kod Gruzina, na području Saudijske Arabije, Iraka, i
Avganistana i Pakistana među Paštunima
(Talibanima).
Kod nas je dinarski tip
najzastupljeniji u Crnoj Gori, Hercegovini i zapadnoj Srbiji, kao i u
kolonizovanom stanovništvu Vojvodine.
Analiza haplogrupe J na Y
hromozomu (koji nasleđuju samo muškarci), otkriva nam nekoliko grana porodica u
okviru same dinarske populacije (M172, M102, M67, M267 i
M92).
Majka Tereza, Albanka iz
Makedonije, tipičan je predstavnik dinarskog rasnog tipa
I pre nego što su analize
zastupljenosti antigena HLA-B5 potvrdile da su dinarci dominantan tip kod
pojedinih plemena američkih Indijanaca (makročibčanske i muskogean jezičke
grupe), antropolog Čarls Kun je do tog zaključka došao na osnovu analize
njihovih vidljivih fizičkih atributa, specifičnog oblika dinarske lobanje, nosa,
itd.
“Lica koja bi izražavala
oplemenjenu energiju, bez ijedne kapi žuči ili bar gordosti i sujete, prilično
su retka među dinarcima.” (Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslovena,
str. 202)
Celu populaciju koja je
nasledila antigen HLA-B5, od Evrope do Amerike, odlikuje izražena gordost,
buntovnost prema autoritetima i ratobornost. Na primer, Paštuni kažu za sebe:
“Mi rado podnosimo nerede, sukobe, svađe, ali ne možemo da trpimo nikakvu vlast
nad nama”. Za Seminole, Indijance koji imaju dinarski antigen HLA-B5, poznato je
da su dugo vremena živeli u nepristupačnim još neokupiranim područjima Amerike,
da su poslednji Indijanci koji su pružali oružani otpor američkom porobljavanju,
te da su ponosan narod koji čvrsto drži svoju tradiciju i veoma poštuje svoje
umrle pretke.
DINARCI-
GRUZINI
Svoj izvorni jezik dinarci
su sačuvali jedino kod Gruzina koji pripadaju takozvanoj kartvelijanskoj
jezičkoj grupi na Kavkazu. Iako su naši dinarci na Balkanu sačuvali možda samo
nekoliko reči iz svog izvornog jezika (pura - hrana, ...), akcentuacija naših
crnogorskih dinaraca se jedva razlikuje od, na primer, akcentuacije gruzijskog
plemena Lazi. Gruzijska muzika i danas pokazuje istovetnost sa crnogorskom,
hercegovačkom i dalmatinskom muzikom. Antropolog Špiro Kulišić je pisao o
sličnosti gruzijske igre Lekuri sa crnogorskim kolom Oro, i zajedničkim
običajima. Vladimir Tkalčić je pisao da ornamentika jugoslovenskih seljačkih
ćilimova pokazuje upadljivu srodnost sa kavkaskom. Vladimir Dvorniković piše o
tome kako “brdski Gruzini nose meanderski išarane košulje sa gotovo
jugoslovenskim varijacijama rompskih motiva”, itd. Istorija gruzijskog naroda
takođe pokazuje veliku sličnost sa našom istorijom: neprestani sukobi sa domaćom
i stranom vlašću, međusobni sukobi, pobune i ratovi.
Vizantijski istoričar VI
veka Agatia Sholastik hvali darežljivost i hrabrost gruzijskog plemena Lazi (V,
50-51). Još ranije, grčki pisac Plutarh (45-125) opisuje vekovnu nepokornost i
nezavistan duh gruzijskih plemena:
"Nikad Iberijci nisu bili
poslušni, niti Miđanima, niti su ikad bili potčinjeni Persijancima, i kada je
došlo doba Makedonske uprave, opet su oni uspeli da izbegnu ponižavajuću
potčinjenost osvajačkoj sili." (V, 330)
Strabon (63-19) piše o
gruzijskom plememenu Svani:
"Svani ... su najbolji u
hrabrosti i snazi. ... Imaju svoju "Vrhovnu Pravdu" i "Muški savet" od 300
članova, i kada zatreba - vojsku od 200 000 vojnika koja je uvek spremna - dokaz
borbenog duha i odlika cele nacije." (III, 125-126)
Bunt protiv nepravednih
autoriteta prati gruzijske dinarce sve do naših dana. Od pada komunizma krajem
osamdesetih godina, prepoznajemo gotovo identičan scenario međunacionalnih
sukoba i građanskog rata, kakav smo imali ovde kod nas na Balkanu.
Dok je sama bila deo
SSSR-a, Gruzija je u svom sastavu imala tri autonomne teritorije: dve autonomne
republike - Abhaziju i Adžariju, i autonomnu oblast - Južnu Osetiju. Dok je
adžarska autonomija bila za SSSR neuobičajena, jer se zasnivala na religiji, a
ne na izvornoj nacionalnoj posebnosti (činili su je Gruzini muslimani), Abhazija
i Južna Osetija su osnovane na etničkom principu. Dok se borila za sopstveni
suverenitet u odnosu na SSSR, Gruzija nije priznala isto pravo na
samoopredeljenje republikama koje su se nalazile unutar njenog sastava. Južnu
Osetiju mnogi Gruzini ne priznaju pod tim nazivom, već za nju koriste naziv
“Sida Kartli”, kojim se ta drevna gruzijska oblast zvala pre dolaska Oseta, koji
na njenom području žive već nekoliko vekova. Za razliku od Južne Osetije gde su
Oseti potisnuli Gruzine, u Abhaziji su Gruzini potisnuli Abhaze i postali
većinska populacija. Takva situacija je izazvala međunacionalne sukobe i
građanski rat. Gruzini ne žele da izgube Južnu Osetiju jer je to njihova
istorijska zemlja, a Abhaziju ne žele da izgube jer se brinu za nacionalna prava
svog većinskog stanovništva. Primećujemo situaciju istovetnu sa srpskim pitanjem
na Balkanu, gde su Srbi u Hrvatskoj tražili pravo na otcepljenje i suverenitet u
područjima u kojima čine većinu stanovništva (zarad očuvanja svojih nacionalnih
prava), dok to isto pravo ne priznaju Albancima na Kosovu (jer je reč o svetoj
zemlji koja istorijski pripada srpskom narodu). Populacije koje odlikuju
zajedničke slabosti snalaze ista iskušenja, ne bi li kroz njih stekli pouku i
zatim svoja iskušenja pobedili.
POREKLO
DINARACA
Kada grčki istoričar
Herodot u V veku pre n.e. opisuje izgled Gruzina, koji su se pre primanja
hrišćanstva zvali Kolhidi, tada za njih kaže:
“Nema nikakve sumnje da
Kolhidi pripadaju egipatskoj rasi. Pre nego što sam čuo bilo kakvo pominjanje te
činjenice od drugih, to sam i sam primetio. ... Moji sopstveni zaključci
zasnivali su se kao prvo na činjenici da su imali crnu kožu i kovrdžavu kosu
...” (Istorija II)
Ukoliko želimo da utvrdimo
kako su izgledali Egipćani iz antičkog vremena, dovoljno je da potražimo slike
iz nalazišta Fajum (u Egiptu), koje je staro oko dve hiljade godina, i gde se na
mrtvačkim pokrovima nalaze crteži pokojnika koji otkrivaju tipične dinarce i
mediterance.
EGIPATSKO NALAZIŠTE FAYUM
OTKRIVA DINARIZOVANE MEDITERANCE
U delu “The people of
Lerna; analysis of a prehistoric Aegean population” (J. Lawrence Angel,
Princeton, N.J., American School of Classical Studies at Athens, 1971, pp.
36-38) čitamo da su dinarizovani mediteranci odlika skeleta donjeg Egipta. I
dinarci i mediteranci (istočni i zapadni) su narodi egipatskog porekla, koji se
između sebe razlikuju samo po tome što su mediteranci adaptirani za mediteransku
klimu, a dinarci za oštru planinsku klimu koju odlikuje hladna noć a topao dan,
hladna zima a toplo leto.
IZGLED GRUZIJSKIH
DINARACA
PSALAM 13. NA GRUZIJSKOM
JEZIKU JEDINSTVENE JUŽNOKAVKASKE JEZIČKE GRUPE:
1.Vidremdis, Upalo,
damivicqeb me sruliad? Vidremdis gare-miikcev pirsa shensa chemgan?
1. Dokle ćeš me, Gospode,
sasvim zaboravljati? Dokle ćeš odvraćati lice svoje od mene?
2. Vidre vistys davisxne
zraxvani sulsa chemsa da salmobani gulsa chemsa dge da game? Vidremdis
amagldebodis mteri chemi chem zeda?
2. Dokle ću se domišljati u
duši svojoj, mutiti se u srcu svom dan i noć? Dokle će se neprijatelj moj
podizati nada mnom?
3. Moixile, shegesemin
chemi, Upalo Gmerto chemo, gananatlen tualni chemni, nuukue davizino me sikudid.
3. Pogledaj, usliši me,
Gospode, Bože moj! Prosvetli oči moje da ne zaspim na smrt.
4. Nusada tkuas mterman
chemman: mzle veqav mas; macirvebelni chemni ixarebden, she-tu-vizra.
4. Da ne reče neprijatelj
moj: Nadvladao sam ga; da se ne raduju koji me gone, ako posrnem.
5. Xolo me cqalobasa
shensa vesav; ixarebdes guli chemi macxovarebita shenita.
5. A ja se uzdam u milost
tvoju; radovaće se srce moje za spasenje tvoje.
6. Ugalobde Upalsa,
ketilis mqopelsa chemsa da vakebde saxelsa uplisa maglisasa.
6. Pevaću Gospodu, koji mi
dobro čini.
ISTOČNI
MEDITERANCI
Istočni mediteranci ili
Pelazgi, koje odlikuje antigen HLA-B35 su najzastupljeniji u Jadranskom
primorju, posebno severnoj Dalmaciji i na Peloponezu u Grčkoj. Današnje
Palestince (bib. Filisteje) takođe odlikuje izražena distribucija antigena
HLA-B35. Oni zapravo predstavljaju potomke nekadašnjih predstavnika minojske tj.
pelaške kulture, koji su pre nešto manje od 4 milenijuma doživeli egzodus sa
Krita na obale današnje Palestine. Isto genetsko poreklo ima jedan deo izvornih
Egipćana, kao i deo starosedelaca Indije - Dravida, koji predstavljaju genetski
i lingvistički semitizovane istočne
mediterance.
Današnje potomke Asteka i
Maja, kao i pojedina područja Južne Amerike, takođe odlikuje HLA-B35, i samim
tim blisko genetsko poreklo sa istočnim mediterancima. Još krajem krajem XIX
veka francuski antropolog Jan Deniker je zapazio da drevne Egipćane, Palestince,
Induse i Asteke odlikuje igra koju mi danas zovemo “Čoveče, ne ljuti se”. U
centralnoj Evropi, istočni mediteranci su u korenu genetski izmešani sa
ugrofinskim starosedeocima nekadašnje zaleđene Evrope, pa sa njima čine
takozvani alpski rasni tip (mešavina se vidi u njihovom haplotipu HLA-A3B35, gde
HLA-A3 otkriva ugrofinski genetski uticaj). Celu populaciju koja nosi antigen
HLA-B35 po svetu (latinoameričke Indijance, Induse...) zajedno sa alpskim rasnim
tipom u Evropi (Panonija, Austrija, Bavarska, Savoja...) odlikuje u muzici i
govoru karakteristična melodija kakvu srećemo kod naših Lala (Vojvođana).
Latinoameričke pesme, kao što su, na primer, "Mama Huanita" i druge, pokazuju
veliku sličnost sa grčkom muzikom, a odlikuje ih melodija i ritam koji odgovara
govoru naših Lala.
Njihova melodija i ritam
govora i muzike otkriva njihovo najveće iskušenje, depresivan karakter, sklonost
da se mazohistički odaju osećanju tuge, samosažaljenja i prebacivanju
odgovornosti za svoje stanje na drugoga. Severno dalmatinske pesme, pored
tipične muzike, često imaju vrlo depresivne reči, kao na primer, "Nije što ja
patim, već što moja mama plače što si me ostavila!".
Po biblijskoj genealogiji
naroda Istočni mediteranci spadaju u potomke Hamovog sina Misraima. Naime, po
Bibliji, Filisteji (Palestinci) vode poreklo od Pelašta, potomka Misraimovog
sina Kašluha. Antigen HLA-B35, koji je posebno zastupljen kod današnjih
Palestinaca, pokazuje veliku strukturalnu bliskost sa dinarskim HLA-B5 i
antigenima HLA-B15, B17, B18 i B78, koji predstaljaju genetičke markere ostalih
Misraimovih potomaka.
ZAPADNI
MEDITERANCI
Zapadni mediteranci su
najzastupljeniji u Španiji, na Siciliji i Sardiniji, u južnoj Italiji, a takođe
i na crnogorskom primorju (sa područjem Podgorice), jugu Srbije, i posebno na
Kosovu (najviše kod Albanaca Gega). Takođe su zastupljeni i na jugu Rumunije i
kod banatskih Rumuna. Uglavnom naseljavaju područje romanske grupe jezika i
mediteranskog primorja. Mnogi antropolozi tvrde da mediteranci spadaju u
najlepše ljude na zemlji. Na njihovim korzoima možemo primetiti njihovu sklonost
ka poziranju kroz njihova “nameštena” lica. Da bi se drugima svideli, skloni su
da daju obećanja koja nisu u stanju da ispune. Zbog jake sujete robovi su javnog
mnjenja. U strahu da ne izgube odobravanje svojih bližnjih, lako žrtvuju načela
pravičnosti. Onaj ko u njihovoj zajednici postupa po pravdi, a ne po srodstvu
ili kakvoj drugoj bliskosti, lako biva proglašen izdajnikom. Artur de Gobino
(XIX vek), se o njima preterano loše izrazio: “Bezočan, podao, neznalica, lupež,
razvratnik, spreman je da proda sestru, ženu, svoju zemlju i svoga gospodara, a
u vlasti je od besprimernog straha od siromaštva, patnje, ubistva i smrti.” Za
razliku od dinaraca, zapadni mediteranci su plašljivi i sebični, te zato veoma
pogodni za formiranje mafijaške hijerarhije. Zastupljenost njihovog antigena
HLA-B18 prati izražena zastupljenost mafije, krvne osvete i svakog oblika
neodgovornog ponašanja (kriminal, korupcija...). Sve njihove aktivnosti
(studiranje, posao, međusobni odnosi...) prožete su velikom dozom sujete i
dokazivanja, zbog čega često studiraju fakultete koji ih iskreno ne zanimaju,
rade poslove koje u suštini ne vole, jer imaju za cilj samo jedno - da se
istaknu, dokažu i na taj način zadovolje svoju sujetu. Možda nijedan drugi rasni
tip na Balkanu ne odlikuje toliko izopačena predstava o pravom prijateljstvu,
koliko zapadne mediterance. Pod prijateljstvom se podrazumeva međusobno
zadoljavanje sebičnosti i laskanje sujeti. Mogu se čuti izjave: "Kako sam mogao
da mu kažem da ga žena vara, kada mi je on prijatelj?" Dela prave ljubavi, na
primer, saveti o ispravnom životu i zdravoj ishrani se shvataju kao drsko
mešanje u nešto što je sasvim lično i što ugrožava prijateljstvo. Štaviše, pojam
prijateljstva podrazumeva saučesništvo u svim nepravičnim postupcima. Sudija
koji sudi po pravdi, a ne po "prijateljskoj" naklonosti, smatra se izdajicom
prijateljstva. Osoba koja ne pomaže u prepisivanju na času ili na ispitu, smatra
se da nije pravi prijatelj, bez obzira što bi takvim lažnim prijateljstvom
učinila zlo i po sopstvenu savest i svoj karakter, nanela zlo samom prijatelju i
učinila nesreću po društvo.
Zapadne mediterance
odlikuje izražena gestikulacija i mimika. Takođe, svi oni govore sličnom
akcentuacijom, bilo da žive na Siciliji, bilo da žive u južnoj i jugoistočnoj
Srbiji, Kosovu ili na Crnogorskom primorju. Njihov govor ima melodiju i ritam
sličan motivima sicilijanske nacionalne pesme Tarantele. Njihova akcentuacija i
intonacija govora i muzike otkriva njihov karakter ponosnog isticanja i
zavođenja. Genetički i antropološki su bliski istočnim mediterancima, a najviše
su izmešani sa semićanima sa kojima zajedno žive na jugu
Evrope.
ATLANTSKI
MEDITERANCI
Atlantski mediteranci su
nosioci nekadašnje megalitske kulture zapadne Evrope (Stonehenge, i sl.). U
našoj zemlji su najzastupljeniji na području Crne Gore (Nikšićke Župe) i
Hercegovine, a takođe i u vlaškom stanovništvu. Veoma su zastupljeni u
centralnoj Dalmaciji (Split i okolina) kao i na dalmatinskim ostrvima. U Evropi
su najzastupljeniji na području Irske, Škotske, Velsa, zatim na tlu zapadne
Francuske, kod Baskijaca (uglavnom narodi koji imaju problema sa formiranjem
samostalnih država), a takođe i na području južne Poljske i Ukrajine (kod
Kozaka). U belačkom stanovništvu Australije oni predstavljaju najzastupljeniju
populaciju na osnovu distribucije njihovog tipičnog antigena HLA-B12.
Antropolozi smatraju da su Vikinzi bili uglavnom tog rasnog tipa, naravno,
kasnije izmešani i sa Germanima tj. nordijskim rasnim tipom. Atlantski
mediteranci spadaju među najviše ljude na svetu, pa antropološka sličnost
visokih Nikšićana sa potomcima visokih prekeltskih starosedelaca Irske, Škotske
i Norveške ima zajedničko genetsko objašnjenje. Atlantske mediterance odlikuje
izražena nesebičnost, srdačnost i otvorenost, ali i jaka želja za moć i
agresivan, ratoboran duh, koji su od njih u Evropi mešanjem poprimila i mnoga
germanska plemena. Želju za moć i ratoboran duh prepoznajemo i kod nekadašnjih
Vikinga, i kod današnjih Iraca i Škotlanđana, kao i kod južnih Poljaka, pa i kod
naših Nikšićana i mnogih Hercegovaca. Skloni su agresivnim sportovima; najbolji
ragbi timovi su iz zemalja koje pokazuju najveću koncentraciju atlantskog
antigena HLA-B12 u svetu: Irska, Velika Britanija (Škotska i Vels) i Australija.
Atlantsko-mediteranski antigen HLA-B12 nalazimo u ogromnoj meri zastupljen i na
Uskršnjim ostrvima (Rapa Nui, “Dugouhi”), kao i u centralnoj Africi, na primer,
među visokim Tutsima.
Bliska genetska braća
atlantskih mediteranaca su sinidi (HLA-B13) - izvorni Kinezi (narod Hana,
zastupljen na severu Kine) i veći deo Korejaca. Naziv sinidi u nauci vodi
poreklo iz biblijske tradicije. Naime, imenom Hananovog sina Sina, nazvana je u
Svetom pismu jedna daleka zemlja, koju jevrejsko predanje poistovećuje sa Kinom.
Interesantno je da i Korejci imaju sačuvano predanje da vode poreklo od svog
praoca Hanina. Naziv Han na kineskom znači “nasilnik”. I atlantske mediterance u
Evropi (HLA-B12) i sinide u Aziji (HLA-B13) odlikuje izražena visina i
zajednički antigen HLA-DR7, što dokazuje njihovo zajedničko poreklo.
I po fizičkom izgledu, i po
lingvističkim atributima, kao i po karakternim sklonostima, oni se između sebe
gotovo uopšte ne razlikuju. Jaka želja za moć, koja pritiska njihovu volju i
oskrnavljuje gotovo sve njihove aktivnosti, stvara privid njihove tobožnje
nesalomive volje.
Notnu lestvicu atlantskih
mediteranaca u Evropi i sinida u Aziji odlikuje anhemitonska pentatonika (crne
dirke na klavijaturi), pa je to razlog zašto su keltska i kineska muzika tako
međusobno slične. Anhemitonska pentatonika izražava duh pobede i nadmoći.
Međusobna bliskost naših Nikšićana sa Poljacima, Ircima, severnim Kinezima i
Korejcima može se primetiti i u njihovim zajedničkim lingvističkim atributima.
Odlikuje ih podizanje melodije rečenice i upotreba frikativa (šušteće
izgovaranje glasova, - na primer, “šj” u “šjekira” kod Crnogoraca). I naše
vlaško stanovništvo je u određenoj meri izmešano sa atlantskim mediterancima, pa
zato pokazuje sličnost sa njima u muzici i nekim drugim antropološkim
atributima. Transilvanijski grof Vlad Drakula je tipičan predstavnik tog tipa
kod Rumuna.
NORDIDI
Posle dinaraca i raznih
mediteranaca, po procentulnoj zastupljenosti u našoj zemlji dolaze na red
mongoli, a odmah zatim predstavnici nordijskog rasnog tipa, od kojih Sloveni
svakako predstavljaju njihovu većinu na ovim područjima, posebno u jugoistočnoj
Srbiji, Sandžaku i muslimanskim gradovima.
Slovene, kao i ostale
nordide odlikuje dinamička akcentuacija - posebno naglašen jedan slog u reči,
dok se ostali glasovi brzo izgovaraju i jedva čuju. Svaka reč u rečenici deluje
kao udarac, pa se dinamična akcentuacija naziva i udarnom akcentuacijom.
Obratimo pažnju na izgovor reči u engleskoj rečenici “What do you think?” ili na
izgovor ruske reči “djevuška” u odnosu na mediteranizovan izgovor naše reči
“devojka”. Za razliku od dinamičke koja odlikuje nordide, melodična akcentuacija
odlikuje dinarske i mediteranske starosedeoce Balkana (kao i sve druge narode
sveta koje odlikuje nulta krvna grupa). U melodičnoj akcentuaciji svaki glas ima
izraženo trajanje i jasno razumljivu melodiju. Otuda, kod nas samo na jugoistoku
Srbije i u muslimanskim gradovima nailazimo na dinamičku akcentuaciju: trčal,
gledal, ... slan‘na, itd, dok u mediteranizovanim i dinarizovanim područjima
srećemo transformaciju izgovora u smeru melodične akcentuacije: tračaja
(mediteranci), trčao (dinarci, ...),
itd.
NORDIJSKI TIP KOD SLOVENA
I GERMANA
Sve nordide (u Evropi:
Slovene, Germane i Kelte) odlikuje antigen HLA-B8 koga u svojoj krvi ima 13,43%
stanovništva Jugoslavije. Tek u analizi genetičkih markera Y hromozoma naučnici
su zapazili malu genetsku razliku između zapadne i istočne grane nordida. Dakle,
izvorna porodica od koje su poreklom svi nordidi, podelila se u svom potomstvu
na dve velike grane. U zapadnu granu spadaju Kelti i Germani, a u istočnu
Sloveni, Balti i Indo-Iranci. Svaka od tih grana doživela je jedinstvene
transformacije nekada zajedničkog protoindoevropskog jezika, pa se dve
novonastale grane jezika danas zovu “kentum” i “satem” jezici. “Kentum” i
“satem” su zapravo različiti nazivi nekadašnjeg naziva za broj “sto” a koji
otkrivaju opšti princip obe grane indoevropskih jezika. U istočnoj - “satem”
grani, došlo je do transformacije izvornih palatalnih (mekih) glasova “K” i “Kh”
u glas “S”, dok je u zapadnoj - “kentum” grani došlo do pretvaranja tih glasova
u glas “K”. Takođe, u istočnoj grani je došlo do promene palatala “G” i “Gh” u
“Z”, a u zapadnoj u običan glas “G”: zlato (gold), znanje (gnosis), zrno
(grain), ja(z) (ego), itd.
Po svom razdvajanju istočni
nordidi su se prilično izmešali sa mongolima, a zapadni nordidi sa atlantskim
mediterancima, pa je to formiralo naknadne razlike u njihovim karakterima.
Atlantski mediteranci su zapadnim nordidima dali agresivan duh i želju za moć, a
mongoli istočnim nordidima konzervativnost i sebičnu sentimentalnost (koja je
inače prirodna odlika i samih nordida).
Slovenska i norveška
mitologija otkrivaju priče o istim junacima. Ali se u norveškoj mitologiji
primećuje veća nota agresivnosti zbog mešanja Germana sa starosedeocima
Skandinavije - atlantskim mediterancima. Sličnu transformaciju je doživela i
slovenska mitologija u kontaktu sa dinarskim starosedeocima
Balkana.
NORDIJSKI TIP KOD SRBA
(SA BLAGIM DINARSKIM PRIMESAMA)
Tamo gde su u našoj zemlji
Sloveni najmanje izmešani sa starosedeocima dinarskog i mediteranskog porekla,
otkrivaju se elementi njihovog izvornog nordijskog karaktera.
Pored određene doze
škrtosti i plašljivosti, Slovene odlikuje i veliki skup karakternih vrlina:
blagost, izbegavanje sukoba, skromnost i stidljivost, vrednoća u poslu čak i ako
se od njega nema lične koristi, veselost i vedrina, poverenje i odanost, itd.
Takav karakter Jovan Cvijić opisuje kao odliku stanovništva takozvanog
“centralnog tipa” (danas - jugoistočna Srbija i deo
Makedonije):
“Realistične crte. Ovo je
najizrazitija osobina centralnog tipa. ... Pravi predstavnici ovoga temperamenta
u centralnom tipu, oni što vrlo malo govore i u govoru kratko seku, čisto se
dusnu kad ih pitate o pričama i pesmama, i tim kažu kako su to besposlice i
zaludnice, jer to nije „rabota”, pravo zanimanje čovekovo.
...
Ređe nego ljudi dinarskog
tipa teže da je njihova kuća najlepša i najbolje snabdevena, da su njihovi
zadrugari bolje odeveni, osim što, izuzetno, poneka žena uspe da nametne svoj
ukus; naprotiv su bogati često rđavo obučeni, katkad su kod kuće čak i u
dronjcima. Malo ili gotovo nimalo ne cene lepoga i dobro opremljenoga konja i ne
osećaju kao dinarski ljudi potrebu za spoljašnim sjajem. ... I pored ovih
realističkih crta kod ljudi ovoga tipa nema one sirove i surove gramzljivosti
koja se često javlja kod istočno-balkanskog tipa. U njihovu životu ima manje
prostaštva.
Protivno geografskom
položaju, prema kome bi centralni tip trebao biti južnjački i ekspanzivan, on u
celom psihičkom životu pokazuje nečega zavezanog i skučenoga. Nikad ne ume svoje
psihičke vrednosti onako potpuno da razvije i onako snažno i plastički da izrazi
kao dinarski tip. ... Zbog toga je teško uvideti pravu duhovnu i moralnu
vrednost ljudi centralnog tipa. Još je teže razaznati njihova prava unutrašnja
osećanja. Međutim se jasno vidi, da imaju mnogo pasivne hrabrosti, hrabrosti da
podnose i da istraju: povuku se u sebe, te izgledaju nemarni, ravnodušni i
neosetljivi prema zlu koje ih snalazi. Imaju takođe vrlo razvijeno psihološko
osećanje: umeju da procene ljude, njihove osobine i strasti; ali dok ljudi
dinarskog tipa često iskazuju svoja opažanja, ovi to čine samo izuzetno. Teško
je zadobiti njihovo poverenje. Ali im duša odmekne i čisto procveta pod uticajem
slobodnog života za koji su vekovima čeznuli. ... Takođe se kod njih zapaža neka
naročita srdačnost, topla i dirljiva, koja izgleda uvek kao zbunjena i neuka.
... Imaju više dara za lirske no za epske pesme. Epske su pesme ređe no u
dinarskoj oblasti.
Ljudi centralnog tipa imaju
mnogo takta i obazrivosti. Retko se gde u južnoslovenskim zemljama ljudi manje
vređaju rečima nego u ovoj oblasti i retko se gde uvrede rečima mirnije snose no
ovde.
Štede mane i slabosti
drugih i često krupnim moralnim pogreškama lako progledaju kroz prste, kad se
one tiču „rabote“.
Umeju da vladaju sobom:
mogu da zaustave osećanja i želje, da se predomisle i razmisle; retko ima
prenagljenosti; gotovo su uvek smotreni i obazrivi.
Otuda je u centralnom tipu
relativno manje onih violentnih, odlučnih i snažnih temperamenata, koji ne mogu
da trpe nepravdu. Njih ima u mnogo većem broju u zapadnomakedonskom i u
kosovsko-metohijskom varijetetu.
Nesumnjivo je da su ljudi
centralnog tipa bistri i brze shvatljivosti. Uvek imaju pri sebi sva svoja čula
i duh; gotovo su uvek pribrani. Nema kod njih duhovno tromih, izuzevši pojedince
u šopskom varijetetu. Ali je njihova inteligencija najčešće upravljena na
materijalne obzire i na lični interes.
Ljudi centralnog tipa lako
se prilagode najrazličnijim društvenim sredinama. I to je jamačno u vezi sa
realističkim crtama njihove duše i sa brzinom shvatanja praktičnih stvari;
možda, takođe, kod njih nema one otporne snage koja dolazi od starih narodnih
tradicija. Vrlo brzo primaju tekovine materijalne kulture i spoljne znake
civilizacije. ... Odobravaju i usvajaju materijalne, moralne i duhovne novine,
koje olakšavaju život i donose koristi.” (Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo i
Južnoslovenske zemlje 78-81)
“U običnom svakodnevnom
životu se odnose Južnosrbijanci sa retkom blagošću i međusobnom simpatijom.
Obično se oslovljavaju ”kako rodnina“ nazivima ”čičko, strina, tetka, sestro,
svat, svaća, itd. Ova njihova psihička crta međusobne simpatije i čini da je
među njima sukob najveća retkost i da su oni najmirniji deo našeg naroda. Sa
saosećanjem u svojoj osnovi njihov život je sav od samih kompromisa, uopšte
pomirljivih postavljenja i rešavanja životnih problema. ... Simpatizirati sa
svakim i svačim je jedino životno celishodno, jer tako se neće nikome ni za šta
zameriti, tako će se ostati rezervisan i u svome životu miran. ...
U životu je skroman; glavna
mu je briga da “pomina” da njegova “živejačka” proteče tiho i bez nepredviđenih
potresa i muka. No u ovom svom “risjanskom”, u stvari rajinskom, mentalitetu
sušte skromnosti dostojanstven je Južnosrbijanac na svoj način. Njegovo
dostojanstvo se manifestuje u dubokoj rezervi prema svemu što nije njegovo, što
nije on sam. ... Sa naročitom dostojanstvenošću on sam rešava svoj intimni
životni problem. ... Sam rad, samo stvaranje po sebi (i ako je) bez ikakve
koristi nešto je lepo i uzvišeno, dostojno samo sobom ljudskih napora i muka.
... Život mora da bude pun i jedar, mora da bude ispunjen ljubavlju, delanjem,
herojskim radom, stvaranjem.” (dr Dušan Nedeljković, O psihičkom tipu
Južnosrbijanaca, 6-7, 49-50)
Karakter koji smo primetili
kod naših Slovena je zapravo odlika čitavog nordijskog rasnog tipa, pa ga možemo
prepoznati ne samo kod ostalih Slovena (Rusa, Čeha, Slovenaca), već i kod
Germana i Kelta severne i severozapadne Evrope (južni Norvežani i Šveđani,
severni Nemci, Holanđani, Danci, Englezi, itd).
Kao i u onim područjima
naše zemlje gde su izvorni Sloveni najzastupljeniji, tako i u nordijskim
zemljama Evrope primećujemo najmanju procentualnu zastupljenost kriminala.
Naravno, samo ako se analizira kriminal učinjen od strane domaćeg stanovništva.
Dok nisu otvorene granice Jugoslavije, u Švedskoj, Norveškoj, Holandiji i drugim
zemljama severne Evrope mnogi proizvodi su se prodavali na ulici bez prodavaca.
Mnogi stanovi nisu zaključavani. Pojava stranaca iz južne Evrope, drastično je
povećala kriminal. Najskuplju i najluksuzniju robu u nordijskim zemljama kupuju
uglavnom stranci, dok starosedelačko stanovništvo pokazuje izraženu skromnost.
Autoritarnost kao psihička odlika nordijskog tipa je gotovo nepoznata.
Demokratski način razmišljanja i demokratska svest su u nordijskim zemljama
najrazvijeniji. Međusobno poštovanje, poštenje i tolerancija su karakterna
odlika čitavog nordijskog rasnog tipa.
Kako zbog odgovorne
upotrebe razuma nordijske narode odlikuje visoka svest o ličnoj odgovornosti,
autoritarne idelogije i totalitarni režimi kod njih najteže uspevaju.
Autoritarne ideologije se formiraju kod ljudi koji se plaše susreta sa
sopstvenom odgovornošću, i koji zato imaju potrebu da odgovorno razmišljanje i
odlučivanje prebace na autoritet koji će da misli i odlučuje umesto njih samih.
Kada ljudi ne preuzimaju na sebe odgovornost za sopstvene postupke, za njih tada
mora da se stara država, pa je totalitarnost režima uvek u srazmeri sa ljudskom
iskvarenošću.
Pogledajmo kakvo je stanje
u zemljama južne Evrope. Zbog odsustva lične odgovornosti tamo najbolje uspevaju
totalitarni režimi. Pokušaj sprovođenja demokratskih uređenja teži da pređe u
“anarhiju” jer se svaka lična sloboda zloupotrebljava. Zbog opšte neodgovornosti
stanovništva i njegove sklonosti ka mitu i korupciji, demokratije zemalja južne
Evrope izgledaju kao pozorišta od demokratije. Opšta iskvarenost rezultuje time
da se gotovo svaka vlada zloupotrebom svojih funkcija ubrzo iskompromituje. Kako
vladu čine ljudi koji u svojim postupcima nisu odgovorni, one nisu stabilne već
često padaju.
“Gospodin Desimir Tošić iz
Demokratskog centra, za ”Politiku“ (našem saradniku Aleksandru Cvetkoviću)
odgovara na pitanje: ”Da li su podele posebno srpska osobina?” “Izvesna sličnost
među mediteranskim narodima postoji, sličnost koja se ogleda pre svega u
impulsivnosti i strastvenom zastupanju svojih uverenja, dok se tako nešto ne
može naći kod naroda na severu Evrope - Engleza, Finaca, Norvežana... Uglavnom,
po ovoj osobini Srbima su najsličniji Francuzi”. (Milorad Ćirilović, “Kuda vode
naše podele?”, Politika 26. II 2003.)
Dok se u nordijskim
zemljama severne Evrope iza različitih političkih stranaka uglavnom kriju sukobi
različitih ekonomskih rešenja, u južnoj Evropi, i posebno kod nas na Balkanu,
kriju se sukobi lične sujete, međusobne mržnje i borbe za vlast. Ostrašćenim
navijačima jedne stranke manje je važno kakva ekonomska rešenja njihova stranka
nudi od toga da li svojim programom zadovoljava njihovu sujetu, gordost ili
druge slabosti. Iracionalni principi razmišljanja rezultuju svojim iracionalnim
posledicama.
Demokratsko uređenje
zahteva ljude demokrate u onom najpozitivnijem smislu značenja tog pojma. Sam
sistem ne može biti bolji od ljudi koji ga čine. On ne može da učini nikakvo
čudo ako sami ljudi na sebe ne preuzmu svest o ličnoj
odgovornosti.
Dobre genetske karakterne
predispozicije ništa ne znače ako se čovek u svojim konkrentim životnim
iskušenjima odriče načela pravde, kao što su i urođene slabosti karaktera sasvim
obezvređene i nadvladane čovekovom ispravnom reakcijom volje u vreme životnih
kriza i ispita. Čovek se ne postaje samim rođenjem, već se čovek postaje zrelim
i odgovornim pobeđivanjem životnih iskušenja.
PARALELA IZMEĐU NORDIJSKE
“HLADNOĆE” I
DINARSKO-MEDITERANSKE
“VELIKODUŠNOSTI”
One ljudske populacije koje
su na dobra dela pokrenute sujetom i krivicom, teško mogu da shvate “nordijsku
dobrotu” zato što je ona možda više nego i jedna druga očišćena od lične sujete
i drugih surogata prave dobrote. Bogdan Popović, u svojoj raspravi “Šta Srbi
imaju da nauče od Engleza”, upoređujući nas i Engleze, od svih engleskih osobina
najviše je preporučio englesku dobrotu. Pri tom je imao u vidu da je “Srbin za
onoga koga voli u stanju učiniti više od Engleza, ali da Englez čini dobro i za
onoga koga ne voli, kada ga vidi u nevolji”. Zapravo, prosečan Srbin, kao
tipični predstavnik dinarskog i mediteranskog rasnog tipa, ima potrebu da učini
dobro delo drugome da bi ostavio utisak, i, stekavši tako odobravanje i hvalu,
zadovoljio svoju sujetu. Nordid, bez obzira da li je Englez, ili Sloven
jugoistočne Srbije, učiniće dobro delo i osobi čije postupke i stavove inače ne
odobrava, što predstavlja pravo poštovanje drugog čoveka. Kako postoji razlika u
pobudama postoji razlika i u funkciji dobrote.
Razmišljajući o tome kako
da osobu što više šarmiraju, dinarac i mediteranac će da zanemare stvarni smisao
dobrog dela, pa će osobi koju “vole” da pruže i ono ugađanje koje ne samo da joj
nije potrebno, već koje predstavlja iskušenje za slabosti njenog karaktera.
Nordid će u svom dobročinstvu razmišljati o realnim potrebama druge osobe, pa će
joj dati samo ono što njoj zaista treba. Kako nema za cilj da svojim postupkom
pokrene kod drugih bilo kakve slabosti karaktera, nordid svojom dobrotom deluje
hladno. Zato nordijska interpretacija religije nije u stanju nikoga da zavede:
umesto da pokreće ljudske slabosti, ona upravo čoveka osvedočava o njegovu ličnu
odgovornost. Posledica takve religije je vrlo štura dobrota, ali zato očišćena
od svih manipulantskih i fanatičnih dodataka. Dinarac najteže podnosi upravo taj
razuman i svrhovit stvarnim potrebama elemenat prave dobrote, jer ponižava
njegovo veliko Ja, dok istovremeno širokog srca prihvata “dobrotu” koja
podrazumeva ugađanje njegovim slabostima, dobrotu koja je prožeta laskanjem i
pobuđivanjem lične sujete. Dinarac će sa velikom zahvalnošću da prima čašćavanje
pićem od svojih poznanika, ali će sa priličnom nelagodošću da prihvati svaku
nepovratnu pomoć u hrani i novcu koja ima za cilj da zadovolji njegove realne
egzistencijalne potrebe. Njega ugrožava sama pomisao da ga neko voli nesebičnom
ljubavlju, koja nije zasnovana na posebnom utisku koje je on svojim vrednostima
izazvao kod drugoga. Zbog toga on ima potrebu da karakter takve dobrote
obezvredi. Samim pokušajem da kroz svoje srce shvati karakter nesebične dobrote,
on dolazi do zaključka da je dotična osoba dobra iz dužnosti - silom licemerne
samokontrole, zato što bi on sam bio u stanju da jedino iz takvih motiva učini
dobro onome ko mu se lično ne dopada.
SEMIĆANI
Posle nordida, po
procentulnoj zastupljenosti u našoj zemlji dolaze na red semićani, koji su
najviše izmešani sa raznim starosedeocima Balkana, posebno dinarcima i raznim
mediterancima.
Semićane odlikuje izražena
telesnost (sklonost ka uživanja u čulnim zadovoljstvima), i izražena savesnost
(koja rezultuje sklonošću ka formnalizmu i fanatizmu svih onih populacija koje
su sa semićanima posebno izmešane), kao i skup naslednih talenata koji dolaze do
posebnog izražaja u trgovini (sposobnost ubeđivanja).
Kao i svi drugi
starosedeoci našeg podneblja, i semićani na našim prostorima su još odavno
izgubili svoj izvorni jezik i svest o svom poreklu.
Određen procenat semitske
populacije je kod nas došao preko Turaka, i to ne od onih originalnih Turaka
koji su mongolskog porekla, već preko starosedelaca Male Azije - hetitskog
porekla, koji su ovde dolazili pod turskim entitetom. Celo područje Bliskog
Istoka i Mediterana je naseljeno semićanima, uglavnom arapskog
porekla.
U našoj zemlji su svoj
nacionalni entitet sačuvali jedino malobrojni semićani jevrejskog porekla, kojih
u Srbiji i Crnoj Gori ima svega oko 3200, a u svetu svega oko 14 miliona. Uprkos
njihovoj malobrojnosti, možemo ih zapaziti kao mnogobrojne među vrhunskim
svetskim naučnicima, književnicima, umetnicima i ideolozima. Njihove izvanredne
sposobnosti su kroz čitavu istoriju izazivale stalnu zavist i mržnju ostalih
populacija. Kod dinaraca izazivaju zavist zbog uspeha i moći, a kod alpida
zavist zbog bogatstva i uticaja.
TIPIČNI PREDSTAVNIK
SEMIĆANA
Sami Jevreji antropološki
ne predstavljaju više tipične predstavnike semitskog rasnog tipa, iako se oni
među njima mogu još uvek naći. Njihova muzika pored semitske lestvice otkriva i
istočnomediteranske elemente, a genetika otkriva da su istočni mediteranci (bilo
od izvornih Egipćana, bilo od Filisteja) kod današnjih Jevreja nešto
zastupljeniji u odnosu na izvorne Jevreje semićane. Genetika otkriva da postoji
razlika i između Jevreja aškenaza i Jevreja sefarda, gde se kod aškenaza nalazi
prilična zastupljenost mongolskog antigena HLA-B16.
Po samom Svetom pismu,
genetska čistoća nije relevantna za stvari od duhovnog značaja niti za Božji
blagoslov, jer “Bog ne gleda ko je ko”. Verom u Boga, čovek se više ne oslanja
na svoje grešno Ja, pa ono sa svojim sklonostima više nema vlast nad čovekovom
posvećenom voljom. Kako pred Bogom svako ima slobodu da potpuno nadvlada svoje
nasleđene slabosti, nejevrejsko genetsko poreklo nije ni u starom Izrailju bila
prepreka da neko bude prihvaćen sa istim pravima kao da je genetski Jevrejin.
Među Solomunovim precima (a samim tim i precima Isusa Hrista) nalaze se na
spisku i kurva Rava, koja je bila Hananejka, i Ruta -
Moavka.
Kada su Jovanu Krstitelju
dolazili mnogi fariseji i sadukeji želeći da budu kršteni, dobili su od njega
ukor koji je prozreo njihovo neiskreno pokajanje. Oni su svoju duhovnu sigurnost
temeljili ne na ličnom duhovnom iskustvu, već na svom nacionalnom i verskom
pedigreu - na genetskom poreklu od oca Avrama. Jovan im je rekao:
“Porodi aspidini! Ko kaza
vama da bežite od gneva koji ide? Rodite dakle rod dostojan pokajanja. I ne
mislite i ne govorite u sebi: Imamo oca Avrama; jer vam kažem da može Bog i od
kamenja ovog podignuti decu Avramu.” (Marko 3,7-9)
Iako jevrejska starozavetna
i novozavetna istorija opisuje učestalo Božje proklinjanje Jevreja zbog njihovog
neverstva, njihovo prokletstvo je pomešano sa blagoslovom zbog mestimičnih
perioda iskrenog pokajanja i obraćanja Bogu. Pomešanost blagoslova sa
prokletstvom možda najbolje otkrivaju Mojsijeve proročke reči:
“I bićeš čudo i priča i
podsmeh svim narodima, u koje te odvede Gospod. Mnogo ćeš semena izneti u polje,
a malo ćeš sabrati jer će ga izjesti skakavci. Imaćeš maslina po svim krajevima
svojim, ali se nećeš uljem namazati, jer će opasti masline tvoje. Rodićeš sinove
i kćeri, ali neće biti tvoji; jer će otići u ropstvo. Sve voće tvoje i rod
zemlje tvoje izješće bube.” (5. Mojsijeva 28)
Odbacivanje prorečenog
Mesije - Isusa Hrista, spustilo je na Jevreje novo prokletstvo -
dvehiljadugodišnje “potucanje po svetu” - prorečeno kao opomena još ranije u
njihovim Svetim spisima.
Prokletstvo Jevreja je
trebalo da posluži kao opomena i novoformiranim hrišćanima, ali oni su ubrzo
pali u iskušenje da prema Jevrejima, zbog njihovog odbacivanja Hrista, gaje
oholost, mržnju i netrpeljivost. Samim duhom oholosti, mržnje i netrpeljivosti,
i oni sami su se odrekli Hrista, pokazavši da su hrišćani samo po imenu, a ne i
po Hristovom duhu. Time je hrišćanska civilizacija izgubila veliki blagoslov
hiljadugodišnjeg jevrejskog iskustva, i ubrzo počela da pada u onim iskušenjima
koje su Jevreji vekovima ranije sasvim prevazišli. Da bi suzbio oholost
novoformiranih hrišćana nad Jevrejima, apostol Pavle je
napisao:
“Ako li se neke od grana
odlomiše, i ti, koji si divlja maslina, pricepio si se na njih i postao si
zajedničar u korenu i u masti od masline, ne hvali se granama; ako se pak
hvališ, ne nosiš ti korena nego koren tebe. Reći ćeš: Odlomiše se grane, da se
ja pricepim. Dobro! Neverstvom odlomiše se, a ti verom stojiš; ne ponosi se,
nego se boj. Jer kad Bog rođenih grana ne poštede, neće možda ni tebe poštedeti.
Gledaj dakle, dobrotu i
nepošteđenje Božije: nepošteđenje na onima što otpadoše, a na sebi dobrotu
Božiju, ako ostaneš u dobroti; ako li pak ne, i ti ćeš biti odsečen.
A i oni, ako ne ostanu u
neverstvu, pricepiće se, jer ih je Bog kadar opet pricepiti. Jer kad si ti
odsečen od rođene divlje masline, i pricepio si se na nerođenu pitomu maslinu; a
kamo li ovi koji će se pricepiti na rođenu svoju maslinu?” (Rimljanima
11,17-24)
Ipak, u hrišćanskoj crkvi
se ubrzo raširio snažan antisemitizam. Jovan Hrizostom, zvani Zlatousti
(344-407) piše:
“Jevreji su pali u stanje
niže od najgadnijih životinja. Razvrat i pijanstvo ih je dovelo do nivoa pohotne
koze i svinje. Oni znaju samo za jedno: da zadovolje svoje stomake, da se
napiju, da ubiju i da isprebijaju jedni druge kao što to čine pozorišni zlikovci
i kočijaši.” (“Homilies Against the Jews”, Patrologia Graeca, Paris: Garnier,
str. 843-942)
KAKO BISMO MI POSTUPILI DA
SMO BILI NA MESTU JEVREJA?
Mnogi prema Jevrejima gaje
prezir zbog njihovog odbacivanja Hrista. Međutim, zapitajmo se - kako bismo mi
reagovali da je Isus Hristos došao među nas danas kao nekada među Jevreje.
Zamislimo da smo, kao Jevreji pod vlašću Rimljana, i mi danas pod, na primer,
okupacijom Albanaca (kao na primer, Srbi koji žive na Kosovu). Zatim zamislimo
da od naših sveštenika, kao nekada Jevreji od svojih, slušamo kako će se
pojaviti Mesija koji će nas osloboditi od stranog okupatora. A onda se jednoga
trenutka pojavljuje među nama Mesija - Hristos, ali koji propoveda drugačiju
nauku od naših verskih poglavara, i kritikuje ljudske običaje i religiozni
formalizam, a umesto oslobađanja od albanskih osvajača propoveda carstvo
nebesko: neodupiranje zlu i nepravdama, ljubav i praštanje prema Albancima.
Pretpostavimo kako među našim ljudima ima izdajica koji rade za okupatora
uzimajući od naroda porez, i koji se zovu carinici, te da Isus pravi paralele
između njih i sveštenika, govoreći kako će pre ti izdajnici Njegovom ljubavlju
biti dovedeni do pokajanja i spasenja, nego naši sveštenici. Zamislimo kako samo
sveštenstvo optužuje Hrista da otpada narod od vere i zakona, te ga proglašava
izdajicom vere i nacije i na kraju ga predaje okupatorskoj vlasti da se pogubi.
A zatim nam okupatorske vlasti pružaju priliku da oslobodimo jednog od dva
osuđenika na smrt; prvi je Hristos koji je propovedao carstvo nebesko, a drugi
je Varava, koji je ubio vojnika okupatora boreći se za carstvo zemaljsko.
Kako bismo mi postupili
kada bi naš narod prošao kroz iskušenje koje je pre dve hiljade godina imao
jevrejski narod?
Da li bismo ustali u
odbranu nevino optuženog Hrista, ili bismo radije tražili da se oslobodi Varava
koji je ubica, ali koji je u očima većine naroda nacionalni
junak?!
PREDSTAVNICI ŽUTE RASE U
NAŠEM STANOVNIŠTVU
Posle semićana, po
procentualnoj zastupljenosti u našoj zemlji su na redu ugrofinci koji su,
zajedno sa mongolima, bliskog genetskog porekla sa nordidima, i sa njima sličnog
karaktera, ali se od njih fizički razlikuju zbog adaptacije na polarnu klimu:
udovi su im kraći i telo zdepasto radi smanjenja aspiracije toplote i vlage.
Odlikuju ih jake mesnate jagodice i pojačana cirkulacija krvi u licu, sklonost
gojaznosti, okruglasta lobanja (brahikefalija) sitne i uske oči, kao i smanjeno
prisustvo znojnih žlezda. Odlikuje ih i instinktivan strah od ulaska u vodu, kao
i potreba za pravljenjem zaliha; koja se manifestuje kroz njihovu sklonost ka
skupljanju znački, marki, salveta, starih nepotrebnih stvari i sl.
Mongoli predstavljaju žutu
rasu u Aziji, a Ugrofinci u Evropi.
MONGOLI
Mongole odlikuje B krvna
grupa i antigen HLA-B16 koga u našoj zemlji ima 13,69% stanovništva. Dominanti
su kod Avara i nekadašnjih Turaka, pa i kod malobrojnih indijanskih plemena,
posebno kod potomaka nekadašnjih Inka u Južnoj
Americi.
SRPKINJA IZ KNINA SA
IZRAŽENIM MONGOLSKIM ATRIBUTIMA
Mongoli su veoma vredni i
pedantni. Odlikuje ih sklonost matrijarhatu. Njihove slabosti su paranodinost,
slepo držanje pravila, i sklonost da se iz kukavičluka pokoravaju autoritetima.
Strah od odgovorne upotrebe razuma i preispitivanja smisla sopstvenog ponašanja
se kod njih takođe manifestuje i kroz potrebu za “receptima” tj. formalnim
principima prema kojima se upravljaju u raznim životnim situacijama. Njihove
karakterne posebnosti u odnosu na druge populacije jesu vedrina i srdačnost, ali
i izražena upotreba odbrambenog mehanizma racionalizacije, koja je izraz njihove
detinje nezrelosti u susretu sa životnim iskušenjima. Otuda su veoma skloni
budizmu. Sklonost da se opterećuju krivicom rezultuje samokontrolom izražavanja
unutrašnjih poriva, koja opet rezultuje snažnom inhibicijom kreativnosti,
rigidnošću mišljenja, a i psihosomatskim oboljenjima. Od krivice se brane
pobuđivanjem sentimentalnih osećanja, koja onda koriste kao pokretačku snagu za
svoju dobrotu, što u drastičnim slučajevima može da rezultuje simptomima
manijačno depresivne psihoze.
U našoj populaciji mongoli
vode poreklo od Avara i Turaka. Sudeći po krvnim grupama skeleta Rasa (IX-X
vek), a i po drugim genetičkim markerima, Sloveni su se više izmešali sa
mongolima kroz susret sa Avarima, nego kasnije pod turskim uticajem. Međutim,
ono što je za arheologe i istoričare prava misterija, je to što su skeleti sa
njihovom tipičnom B krvnom grupom veoma zastupljeni i u kulturi Lepenskog Vira,
koja je hiljadama godina starija od istorijski poznatog vremena pojave mongola
na Balkanu.
UGROFINCI
Ugrofinci pripadaju
uralskoj jezičkoj grupi. Oni su naseljavali nekada zaleđena područja Evrope:
Alpe i Skandinaviju, gde su se do danas zadržali, posebno među Laponcima,
Fincima, Slovencima, Austrijancima, Bavarcima i Savojcima. Ona grana Ugrofinaca
koja živi na Alpima zove se alpski rasni tip. Ona se sa Alpa spustila u
Panoniju, pa su danas alpidi veoma zastupljeni u starosedelačkom stanovništvu
Banata i Hrvatskog Zagorja. Pre više hiljada godina oni su se izmešali sa jednom
granom istočnih mediteranaca, a pre oko hiljadu godina njima dolaze u susret
njihova braća Mađari (Ugri) sa istoka (Urala). Druga grana Ugrofinaca koja živi
na tlu Skandinavije, istočnog Baltika i Rusije, veoma se malo razlikuje od
alpskog rasnog tipa, i nosi naziv istočno-baltički rasni tip. Oba rasna tipa
odlikuje zajednički ugrofinski blok gena HLA-A3,B7, krvna grupa A2 i haplotipovi
Eu13 i Eu14 na Y hromozomu (TAT mutacija). Njihovu mešavinu sa jednog granom
Istočnih mediteranaca odlikuje blok gena HLA-A3B35. Visoka zastupljenost HLA-B7
među Škotlanđanima i Jermenima otkriva da su i oni veoma izmešani sa ugrofinskom
populacijom.
Ugrofinci su psihološki
veoma bliski mongolima, izuzev mehanizma racionalizacije kome nisu toliko skloni
i sebičnog sentimenta, koji je kod mongola mnogo više izražen. Koliko se
"toplota" i sentimentalnost Rusa može objasniti njihovim mešanjem sa mongolima,
toliko se hladnoća Nemaca može objasniti njihovim mešanjem sa
Ugrofincima.
Ugrofince odlikuje karakter
potpuno suprotan karakteru dinaraca. Ugrofinci su bez sujete i želje za moć,
veoma savesni i vredni, pokorni autoritetima, ali i veoma sebični.
Veća razvijenost severa
Nemačke u odnosu na njen jug, objašnjava se činjenicom da stanovništvo severne
Nemačke mnogo radije ulaže zarađen kapital u dalju proizvodnju, dok bavarsko
stanovništvo juga Nemačke "novac slaže u slamaricu" tj. pravi od njega
nekorisne zalihe, što izražava karakternu škrtost alpskog rasnog tipa. Dešava se
da mladić i devojka (Bavarci) zarađuju novac da bi zajedno otišli na letovanje,
ali kako devojka nije zaradila dovoljno, mladić odlazi na letovanje bez nje. U
Austriji postoje recepti za spremanje hrane od hleba koji je star nekoliko dana,
da se ne bi morao baciti. U Hrvatskom Zagorju, Banatu, Mačvi i severozapadanoj
Srbiji, gde je alpski rasni tip takođe prilično zastupljen, često se podižu
krivične prijave zbog narušene privatne svojine, i to često oko sasvim
marginalnih stvari (grana nekog drveta koje prelazi na drugu stranu ograde...)
traju i po više decenija.
Ugrofinci su svakako
najveći nosioci autoritarne svesti u Evropi.
Nacizam u Nemačkoj je imao
najviše uspeha kod Bavaraca, a komunizam kod sovjetskih naroda koji su veoma
izmešani sa ugrofinskim starosedeocima. I nacizam i komunizam su laskali
ugrofinskoj sebičnosti, proklamujući smanjenje socijalnih razlika tj.
obećavajući materijalnu sigurnost i blagostanje.
Pored sebičnosti, druga
izražena slabost ugrofinske populacije koja predstavlja temelj njihove
autoritarnosti jeeste njen kukavičluk i slepo pristajanje na svaku nepravdu
ukoliko je ona nametnuta autoritetom političke ili ideološke moći. Antropolozi
su još krajem XIX veka okarakterisali pripadnike alpskog tipa u Francuskoj kao
jako konzervativne i politički najposlušnije građane koji vlastima dopuštaju
svaku zloupotrebu moći.
SUKOB IZMEĐU SRBA I
HRVATA
Sukob između Srba i Hrvata
je zapravo sukob između dva starosedelačka rasna tipa na Balkanu, sa kojima
pravi Sloveni, kao vrlo razumna populacija, nemaju gotovo nikakve
veze.
Kada Srbi kritikuju Hrvate,
tada uglavnom kritikuju karakter alpskog rasnog tipa, koji je dominantan u
Hrvatskom Zagorju, ali i u starosedelačkom stanovništvu naše Vojvodine, posebno
Banata. Kada Hrvati kritikuju Srbe, tada uglavnom kritikuju karakter dinarskih
starosedelaca, koji su dominantni u Crnoj Gori, Hercegovini i zapadnoj Srbiji,
ali i u Dalmaciji. Naravno da su Hrvati dinarskog porekla istog karaktera kao i
Srbi dinarskog porekla. Kao što su i Srbi alpskog tipa u Vojvodini istog
karaktera kao Hrvati Hrvatskog Zagorja.
Dinarski i alpski rasni tip
imaju potpuno različito genetsko poreklo. Dinarce odlikuje nulta krvna grupa, a
alpide izražena A grupa. Dinarci su narod proto-egipatskog porekla, genetski
blizak mediterancima i mnogim afričkim i indijanskim plemenima, dok su alpidi
ugrofinskog porekla, starosedeoci nekada zaleđene Evrope, genetski bliski
mongolima i nordidima.
Iako su obe populacije
sklone sukobima i autoritarnoj svesti, one imaju potpuno različite motive koji
ih navode na sukobe. Njihov karakter je potpuno suprotan i zbog slabosti
podložan manipulaciji. Dinarcem se lako manipuliše pobuđivanjem i
zadovoljavanjem njegove sujete, a alpidom pobuđivanjem i zadovoljavanjem njegove
sebičnosti, kao i buđenjem osećanja krivice.
O alpskom rasnom tipu su
antropolozi, konkretno govoreći o njemu u Francuskoj, pisali još krajem XIX veka
sledeće:
“Homo alpinus. Niskog
rasta, smeđ, okrugle glave i lica, on je brahikefalni tip kakvog predstavlja
stanovnik Overnje... Privržen je tradiciji, spor u radu, i daleko od toga da bi
pokušavao da bude prvi, nastoji da se sakrije iza svog suseda. U političkom
pogledu on je savršen rob, savršen kmet ... a u republikama kao što je naša
najbolje viđen građanin, jer dopušta sve zloupotrebe. Katolik je, voli
osrednjost i boji se napretka.” (Vaše de Lapuž)
Jovan Cvijić opisuje takav
karakter kod Hrvata, nazivajući ga takođe alpskim tipom:
“Vrlo su marljivi, trezveni
i izdržljivi u radu. ... Ali ovi seljaci imaju odbojni duh, duh podvajanja i
odstranjivanja. Jedino sebe smatraju pravim Hrvatima („Horvati”). Onoga koji ne
govori njihovim dijalektom, gotovo smatraju za stranca; svoje neposredne susede,
stanovnike Žumberka i Karlovca, nazivaju „Vlasima“. Svakog stranca koji nosi
evropsko odelo smatraju za „Kraljca”, za Slovenca. ... Često su nepoverljivi.
Sasvim su im nepoznata hrvatska istorijska predanja. Znaju samo nekoliko šturih
priča o Kraljeviću Marku (npr. kako je Kraljević Marko mogao da pojede 50 kg.
mesa, kako ga je jedan grof otrovao, itd.). ... Prigorci smatraju da samo vlasti
i plemstvo treba da se bave državnim poslovima: oni su, vele, upućeniji nego
seljaci, muži; plemstvo treba da naređuje, muži da slušaju; bez gospode ne bi
bilo nikakvog reda. ... Ovo je stanovništvo poslušno, disciplinovano i potpuno
se pokorava svojim starešinama.”
Alpski rasni tip se
pronalazi i u skeletima praistorije i u današnjem stanovništvu naše Vojvodine.
Kada Jovan Cvijić opisuje karakter gradskog stanovništva u Banatu tada piše da
ga odlikuje “veština da se prikriju intimna osećanja, pretvaranje da se
odobravaju dela koja se iz dna duše osuđuju i neka izveštačena, otužna
uglađenost, koja je često prelazila u odsutnost dostojanstva” (Jovan Cvijić,
Balkansko poluostrvo i Južnoslovenske zemlje, god. 1922).
Dinarski tip nije u stanju
da shvati takvo licemerstvo. Jedna devojka, tipičan predstavnik dinarskog
karaktera, veoma je uzbuđeno kritikovala karakter licemera. Rekla je da zna da
ona sama nije zlato, ali da sebe ne laže da je pravednik, i da sve ono što radi
radi iskreno i otvoreno, te da zato njih uopšte na može da
razume.
Odgovorio sam joj da ona
nije u stanju da razume njihov karakter zato što gotovo uopšte nema svoju
savest, dok je oni imaju.
|