Metropola, džungla na asfaltu. Umjesto biljaka i bosiljka kolone ljudi. Najviše ih je na pločnicima u jutarnje sate. Jedni se vraćaju kući, a drugi je napuštaju. Pogled iz donje perspektive… gužva u kojoj tražiš mjesto za sebe. Ali pogled iz gornje perspektive sasvim promijeni mišljenje čovjeku. Ljudi poput kolone mrava prekrili pločnike.

Neprimjetni u mnoštvu

Hoćeš li sutra biti u istoj koloni na istom pločniku, ljude s pločnika sigurno neće zabrinuti. O tebi kao pojedincu nitko ne razmišlja niti ga zanimaš u okvirima koje sebi pripisuješ. Neprimijećen si u mnoštvu jer mnoštvo ne pamti pojedinca, osim možda po incidentu. Čak je i to pamćenje kratkoročno zanimljivo. Slike se prebrzo izmjenjuju u čovjekovoj svijesti zbog nestrpljivosti. Danas se više zaboravlja nego pamti, a to ne pogoduje organizaciji života. Funkcionalnost u glavi određuje naše vanjsko funkcioniranje. A da smo disfunkcionalni vide i mravi.

b Osloniti se na trenutačne bljeskove ne izostavlja pitanje funkcionalnosti, samo odgađamo priznanje. Uvod u disfunkciju išao je polako, pa ga nismo na vrijeme primijetili. Tek kad smo grupno postali disfunkcionalni, svi smo skočili na noge. Tko smo, gdje smo, bitni, nebitni…, rođeni u vili ili štalici, iz epruvete ili eko uzgoja. Briga o izraženoj bitnosti dovela nas je u nebitno stanje. Obični smo prolaznici, kao i mravi svatko sa svojom funkcijom koju treba odraditi. Ako smo zamišljali kako smo bitna jedinka bez koje će zajednica propasti, bitnost nas je izopačila.

Bitnost je krhka

A koliko je bitnost krhka, time i lako slomljiva, znaju svi slomljeni. Slomljen čovjek ima mogućnost oporavka i ponovne uspostave funkcije kad shvati sljedeće: Drugima si bitan zbog nečega, a jedina istinska bitnost jest priznanje da si samom sebi najbitniji. Jer kada je tvoj vlastiti život ugrožen i moraš birati između sebe i drugog, izabrat ćeš sebe. To znači kako sve, što god učinio, činiš primarno zbog vlastitog zadovoljstva. Materijalnog, emotivnog, duhovnog…, svejedno je. A dok si ti zadovoljan, ono što sa strane ne štima uštimaš vlastitim zadovoljstvom.

No sve to ne izuzima našu prolaznost koja nas vrlo profinjeno upozorava i na zamjenjivost. Spoznaju zamjenjivosti ljudi u svojoj biti ne prihvaćaju, iako su svjesni novih lica još za vrijeme vlastitog trajanja. Mjesta se uvijek popunjavaju. Zato, dok imaš mjesto u životu, neka te baš svijest o prolaznosti i zamjenjivosti učini radosnim čovjekom. Tvoja radost ostavlja trag onima koji će poslije tebe na njega stati. Najveća bitnost je upravo u radosti i radosnoj riječi. Ko tako čini za života, i u smrti bude upamćen.

A to je već nešto - pa i više od ništavila.