Mnoge stvari razumijemo i doživljavamo na pravi način uz pomoć kontrasta. Nikad bijelo nije tako divno bijelo kao kad ga stavimo uz crno. Nikad nam tako čarobno ne zasja sunce kao poslije snijega i kiše. Nakon hladnoće koju nam donosu zima i padaline, razgali nas proljepšanje vremena. Pa sama ta riječ da se vrijeme proljepšalo sve nam govori.

Neki ljudi vole kišu, ali je njih manje nego onih koji se tek na suncu osjećaju kao riba u vodi. Ali voljeli ga mi ili ne, malo ili puno, čekali ga uporno i strpljivo ili nervozno i očajavajuće, to proljetno sunce, kad konačno dođe, zagospodari našim raspoloženjem, pomiluje naše lice, klizne preko naše kose i dade svemu, u nama i oko nas, neki posebni sjaj.

Proljeće potom pobudi organizam u tjelesnom pogledu. Oni koji rastu, počnu brže rasti, a i onima koji više ne rastu organizam se svejedno budi i obnavlja, što nas s jedne strane snaži, a s druge katkad izaziva osjećaj umora i usporenosti. Boli nas glava od sunca, od nagle promjene, od nenaviknutosti na toliko novoga svjetla.

Kao što se ljudi, koji su dugo bili u zamračenom prostoru i koji žele sunce, kad konačno iziđu na njega osjećaju pomalo zbunjeno, žmirkaju, ne vide dobro, tako smo i mi, naglo probuđeni i nenavikli na promjenu, pomalo usporeni dok se ne prilagodimo novoj temperaturi i novom svjetlu. U toj našoj neprilagođenosti smješten je i pojam koji nazivamo proljetni umor. O tom umoru pišu nutricionisti, natječu se liječnici da ga objasne i pomognu.

A mi bismo ovdje rekli, kratko i možda prejednostavno: i prošle je godine iza zime došlo proljeće. I prošle nam je godine trebalo malo vremena da uhvatimo korak s promjenom. Cijela se priroda budi oko nas. Neke biljke listaju pa cvjetaju. Neke se obaspu cvijećem pa tek potom prolistaju, neki se bude iz zimskog sna. Padne negdje i posljednji žuti list koji još od jeseni visi na grani. Uskoro će sve biti drukčije i ljepše.

Ali s nama ljudima sve je malo složenije nego s florom i faunom. Naš današnji dan, koji je lijep i čaroban možda baš stoga što je sunčan, ali i pomalo vjetrovit, kišan, promjenjiv - ma pravi proljetni dan, ispunjava nas posebnim raspoloženjem. Ali mi, ovakvi kakvi jesmo, počesto ne znamo uživati u blagu kojeg smo dobili na dar - u lijepom danu!

I umjesto da usmjerimo pozornost na sada i ovdje, mi se sjećamo prošlih dana. Naše neraspoloženje ako ga je bilo ove zime i ako smo ga nazvali zimskom depresijom, možda traje i dalje. Mi smo još uvijek previše toplo odjeveni i tvrdimo da je to "za svaki slučaj", još uvijek ne želimo prošetati jer će nas ubiti "marčeno" sunce i uporno tvrdimo "da još nije zatoplilo" ili ističemo da su "jutra svježa, dapače, hladna" i tako uvjeravamo sebe i druge da se nije dogodilo ono što se dogodilo pa možemo ostati u prethodnom sivom raspoloženju koje smo naslijedili od zime. Neki se još uhvate i kalendara i datuma te tvrde da još nije ili je tek odnedavno stiglo proljeće ili je ono bliže zimi. Sve mi se čini da time prije želimo zadržati ono poznato (zimu i hladnoću) nego preuzeti odgovornost za novo: promijeniti odjeću, provesti više vremena na otvorenom, aktivnije živjeti.

Katkad se kod nekih od nas fokus prebaci s prošlog na buduće vrijeme. Ah, nažalost, rijetko smo u sadašnjosti: ili smo još u zimi ili nas zabrinjava to što će uskoro doći. A što je to što će uskoro doći? Pa možda će proljeće pobuditi naša očekivanja, razbuktati stare želje, htjeti nešto ubrzati ili nas natjerati da konačno nešto obavimo. Možda će se naše oči raširiti? Možda ćemo htjeti nešto novo, nešto lijepo, nešto skupo. Možda ćemo poželjeti, eto baš ove godine, baš ovog proljeća da nam se dogodi nešto što nema cijene? Najbolje su stvari besplatne! (Usudim se aludirati i na časopis koji držite sada, baš sada, u svojoj ruci!) Oh kako bismo možda htjeli, dobiti neku besplatnu stvar, neku sitnicu, nečiji znak pažnje, da ne kažem ljubavi.

Kako bi bilo lijepo da se u proljeće, koje nas asocira na mladost, buđenje na (novu) mogućnost, uistinu i dogodi neka promjena!

Kod nas se možda, tako mi kažu neki moji klijenti, često nešto mijenja, ali samo da bi ostalo nepromijenjeno - i oni se zbog toga ljute.

Kod nas se možda, tako mi kažu neki s kojima razgovaram, ništa ne mijenja - i oni se zbog toga ljute. Kod nas se možda neumitnom logikom kapitala, dugova, kamata, kredita, pozajmica bez potvrde i s potvrdama koje ne spašavaju posuđivače, na individualnom planu stvari kompliciraju.

Možda se bojimo promjene na gore, možda smo umorni od čekanja boljeg. I kad nam sunce rasvijetli i horizont i misli - odjednom nam se možda može učiniti da su naša očekivanja zaslužena. A ne ostvarena. Takvo nas razmišljanje ili osjećanje može pogoditi više od naglog zatopljenja. Možda opet kontrast: vani sve toplije, očekivanja rastu, pa ono oko nas izgleda sve hladnije ili se samo zbog kontrasta izmaknula naša urođena strpljivost i trpežljivost i pojavilo neko instant nestrpljenje?

Je li to odjednom nešto počelo vikati:
Daj, daj, daj!
Meni, meni, meni! 
Odmah, odmah, odmah!
Jesu li nas to baš ovog proljeća okrenuli posve na svoju stranu i 
uvjerili da je imati važnije od biti?
Ali što imamo kad imamo ili nemamo tako lako propadajuće kratkotrajne stvari?
Što imamo kad imamo nešto čega već sutra neće biti?
Ili, ako ga bude, neće nam do toga biti više stalo?

Zaronimo u sebe i u svoje stvarne vrijednosti! Uživajmo u ovom besplatnom suncu koje nam se tako divno smiješi kao da nas podučava iznova i iznova što nam je činiti!

Najbolje su stvari besplatne! I nitko nam ih ne može ukrasti ni ovog proljeća! Osim mi sebi sami.

A nadam se da nećemo!

Recite, molim vas, dragi moji ono što možda dugo već tajite onome tko će, nadajmo se, to htjeti čuti.

Kažete mi da je rizično? Ali dragi moji, pa o tome smo već razgovarali. Naravno da je rizično, ali se isplati. Bit ćete sretni što ste pokušali. Bit ćete sretni što ste uspjeli. Bit ćete sretni što ćete znati na čemu ste, jer dok šutite ne znate. Ako kaže: hvala. Ne ponavljajte to nikad više. Ako kaže:

I ja tebe - postigli ste cilj!