@ Laura 2008

TVOJ ŽIVOT JE PORUKA

Svaki put kad prebacujemo odgovornost na okolnosti ili druge ljude gubimo djelić sebe. Često u svojim životima preuzimamo tuđe odgovornosti ili očekivanja. Tako u sebe usađujemo tuđe stavove, navike i ciljeve. S druge strane, od drugih očekujemo da se pobrinu za nas.

Ali što učiniti kada izgubim veći dio sebe?

Važno je ne nastojati dokazati već istraživati svoje postojanje. Kada ne nastojimo već istražujemo, postojanje se samo dokazuje. Rascvjeta se i pušta svoj miris, a taj miris je iznad prolaznosti jer ne teži za tim da mu se gradi spomenik. I baš zato ljudi ga prepoznaju i smiješe se. Taj miris potiče u njima suptilni osjećaj divljenja premda mu nikada neće pljeskati, kao što nikada neće pljeskati sunčevom zalasku. U sebi, duboko u sebi, osjetit će, razumjet će poruku i, barem za trenutak život će im biti jasniji. Tvoj život je poruka uz uvjet da ne nastojiš mijenjati druge. Tvoj život je poruka uz uvjet da ne nastojiš postići bogatstvo, obrazovanje i slavu. Sve ovo se može desiti, ali i ne mora. Važno je ne nastojati.

Važno je odustati od borbe i samodokazivanja, odustati od načina dokazivanja sebe i svojih gledišta utemeljenih na strahu od poraza i odbacivanja. Bojimo se biti gubitnici jer je među nama ukorijenjena navika natjecanja i utrkivanja. Ono što time dobivamo su sukobi, u društvu, u obitelji, u nama samima, dakle gubimo mir u sebi, u obitelji, u društvu. Kad netko izađe iz ove utrke, može se osjećati usamljen neko vrijeme. Ali ono što može dobiti je iskustvo nadolazećeg mira i životnog nadahnuća. Onaj koji odustane svijetli, a svijetlo se samo objavljuje. U ovom svijetu punom sukoba i mirovnih deklaracija istinsku promjenu mogu donijeti oni koji odustanu od uvriježenih načina borbe za mir i pravdu. Institucije, ni nove ni stare, ne mogu donijeti istinske promjene. Promjene donose pojedinci koji u ovo društvo unose svjetlo. Kada se međusobno prepoznaju mogu se povezati, udružiti, ali udruživanje gubi smisao kada postane sebi svrha. Život se teži ostvariti.

Život je dovoljan. Poput vode niti život ne treba dodatke. Ne moramo piti ništa drugo jer je voda dovoljna za obnavljanje tijela. Dovoljno je osjećati život, čisti život i duša se obnavlja. Dok pijemo vodu u nama se ponovno obnavlja njen čisti okus. To može biti dobra vježba buđenja čistog življenja jer smo skloni popustiti uvjerenjima, pa i sami ih stvarati, da je životu potrebno mnoštvo dodataka da bi bio život. Kada se vratimo jednostavnosti, polako se u nama obnavlja čisti okus življenja. Tko tako živi, postaje prorok koji u čaši čiste vode vidi dragocjenost i osjeća zahvalnost.

Život donosi svoje. Premda se nastojimo osigurati za buduće dane ne možemo imati uvid u budućnost do mjere izvjesnosti. Izvjesna je jedino sadašnjost. Budućnost možemo samo naslućivati, a utjecati na nju samo odgovornim pristupanjem u sadašnjosti. Zato je dobro pustiti da život donese svoje, biti osjetljiv i prilagoditi se. Ovo ne isključuje naporan rad već podrazumjeva mudrost prosuđivanja što je bitno.

Život se teži ostvariti u nama. Ponekad se događanja odvijaju tako da je dovoljno jednostavno podići ruke i prepustiti se struji koja u nas donosi jasnoću i blagostanje. Ponekad život potiče inicijativu i tada je važno djelovati. Mudrost je prepoznati kada je vrijeme za mirovanje, a kada za djelovanje. Da bi saznali što život traži od nas sada, važno je naučiti slušati i čekati. Postoji vrijeme počivanja, sijanja, rasta i ubiranja plodova. Svaka etapa je važna i treba joj pristupiti s mnogo pažnje. Biti pažljiv i osjetljiv na promjene znači živjeti plodonosno.

Postavljati si velike ciljeve podrazumijeva da znamo što nam treba. Ali mi ne znamo što nam treba sutra i kad odustanemo od svojh velikih ciljeva, život nam u svakom trenutku donosi ono potrebno, bilo sposobnost ili ideju, novac ili osobu s kojom ćemo hodati dio puta. Valja prihvatiti činjenicu da je osobni put put u nepoznato. Treba hrabrosti i povjerenja da bi stigli tamo gdje treba, a kada stignemo, spoznajemo da smo već oduvijek tamo, samo nismo znali. I premda će neki možda reći da nije tako jer Bog je njihov put i oni znaju kamo idu, smatram da se u svima nama Bog ostvaruje na jedinstven i neponovljiv način. U suprotnom ne bi od nas tražio vjeru, jer bi uvijek znali što nam je činiti i Bog nam ne bi trebao.

Čovjekov put je poput besciljne šetnje krajolikom. Ako suviše gleda na cilj, koraci mu postaju ubrzani od nestrpljenja i propušta vidjeti i diviti se ljepoti krajolika. Prestane li tragati za svim onim što misli da mu treba, to što mu doista treba objavljuje mu se u svoj punini.