@ Vera Čudina

Crne nam priče pristižu sa svih strana. Nije čudo da smo život počeli doživljavati kao crnu priču koja nikako da završi. Čak su i tračevi, sami po sebi dno dna, postali crni. Premalo je iznimaka u tom poretku negativnosti i mi tonemo zajedno sa svim tim.

Jer, teško da ikoga više može zabaviti tuđa nesreća. Sve smo smrknutiji i mrzovoljniji. Smijeh kao da više ne živi u nama, nema osmijeha na našim licima. Jedino još onaj namješteni, prisiljeni. Ili onaj proizišao iz nemoći, inata, kako bismo drugima pokazali da smo ipak sretni i zadovoljni.

Treba zaustaviti to namještanje i potražiti u sebi iskreno smijanje, jer jedino nas to može osloboditi svega negativnog što nas okružuje.

Ja ne želim biti kreator crnih priča! Čak više ni u trenucima kada bismo ono što nam se dogodilo zaista mogli prozvati crnim i tužnim. Treba pronaći smijeh u sebi čak i kada je najgore. Jednostavno zato što je on dio nas, jednako kao i tuga.

Dakle, možda ću se rasplakati, no znaću se i nasmijati, znajući kako je život u istom trenutku i tragičan i smiješan. Želim se smijati i u teškim situacijama, a to mogu shvaćam li dualnost života i osjećaja, tragikomičnost svih zbivanja koja me pogode.

Život djeluje smiješnim kada pogledamo kakav silan trud ulažemo da se pred svijetom pokažemo u svjetlu u kakvom bismo želeli. Na taj način samo postajemo sve veće karikature. Treba se nasmijati i toj karikaturi koju smo napravili od sebe. Smijeh nas uzdiže iznad mrzovoljnosti, iznad apatije, iznad maske koju smo stavili na svoje biće. Možemo li se više uopće iskreno smijati? Možemo, čim shvatimo da je taj smijeh nužan dio nas i da nas može spasiti. Smijati se vlastitoj tragikomičnosti mogu samo najveći, oni koji su nadišli sram koji propisuje primitivnost ustrašenih dogmatika.

Kada se čini kako nam sve propada, da smo na samom dnu – i opet se treba nasmijati. Očajavati u teškoj situaciji laž je najgore vrste. Svaka je situacija prolazna, time i put prema novoj situaciji. Zašto se ne nasmijati svojoj gluposti, pogrešci, naivnosti – sve su to bili samo trenuci, koje će opet zamijeniti neki novi.

Nijedna priča koja nam se događa nije crna ni bijela, a bome ni siva, nego je samo trenutak na našem životnom putu, što je put prema cjelovitosti sebe kao osobe. Smijmo se zato iz dubine bića, onako kako zaista osjećamo da bismo postigli sebe. Jer jedino postizanjem sebe možemo postići i sve drugo u životu.