Da li ste i vi drugačiji od drugih?

Mala lamentacija o ljudima koji sebe opisuju drugačijima, ili kako pesma kaže "totalno drukčiji od drugih". Šta to znači? I kakve veze ima s Uranom, Neptunom i Plutonom... I što je sloboda za kojom svi težimo...

Često srećem ljude koji za sebe kažu da su "drugačiji". Obično time žele istaknuti da su posebni, osobiti, slobodni i time se žele izdvojiti ili istaknuti. Tinejđeri u odrastanju kroz takve razlike s drugima pokušavaju naći sebe, definisati sebe, a neki u tom traganju ostanu i do srednjih godina, pa i duže.

No od čega su drugačiji? Drugačiji od drugih? Pa svaki je čovek drugačiji od svakog drugog čoveka. Ta fraza skriva veliku zamku ako ne znamo šta jesmo i prema čemu idemo. Ako smo drugačiji od svega tada zapravo nismo ništa, s ničim se ne identifikujemo, nismo isti (ili slični) ničemu. Kao da se ne želimo sa ničim identifikovati ili pripadati, pa uvek idemo od stvari. Tada ništa nije ni dovoljno dobro. To je situacija kada znamo što nećemo, ali zapravo ne znamo šta hoćemo. Odatle moguće i negativnosti u životu, kriticizam, pa čak i depresija, usamljenost (čak i ako imate hiljsdu prijatelja na Facebooku:-))...

Pa kada i nađemo nešto što nam se čini dovoljno drugačijim da se identifikujemo, to ne traje dugo jer pre ili kasnije srećemo i mnogo drugih koji su takvi, pa stvari opet postaju obične. I tome nema kraja jer niko nije toliko drugačiji da ne bi bilo još takvih ljudi. Čovek bi pomislio da se slično privlači, ali ne nužno. U ovom slučaju po definiciji nije tako.

Takvo razmišljanje o sebi stvara privid individualne slobode, no moguće je da je takva sloboda zapravo samo beg od vezanosti i obaveza. U NLP-u postoji podela psiholoških vrednosti na one "od" i na one "prema". Naprimer, težnja za zaradom može biti rezultat težnje "prema" novcu i sigurnosti koju on može pružati, ili pak može značiti težnju "od", tj. beg "od" siromaštva naprimer. Većina psiholoških vrednosti možemo individualno doživljavati na "od" ili "prema" način. Tako i sloboda može biti težnja "prema" nečemu (biti slobodan nešto napraviti) ili pak "od" nečeg, dakle beg od obaveza ili sputanosti ili zavisnosti i sl.

No što je strašno u vezanosti i obavezama? Obično mislimo kako obaveze ili norme sputavaju našu slobodu, posebnost, drugačijost. To ponekad može biti tačno. No da li je loše pripadati nekom ili nečem (grupi, osobi, organizaciji pa čak i ideji...). Za "drugačiju" osobu prividno jest jer traži neke kompromise, obaveze spram drugih, ovisnost o drugima i sl. Ti nas kompromisi obično prisiljavaju na promene ili modifikacije ponašanja koju takve osobe ne žele. A možda se u biti ne žele menjati ili se čak boje promena u kojima se ne snalaze... Recimo kada neko nama blizak razmišlja suprotno od onog što mi mislimo. A takve nas situacije teraju da nađemo neko usklađenje ako želimo održati odnos. Ili u društvenim grupama ili organizacijama gde neko ima drugačije ideje od onog što mi mislimo. Ili demokratija kao takva gde ponekad pobede na izborima i zakone donose ljudi ili stranke s kojima se ne slažemo. Na neki čudan način ti "drugačiji" i "slobodni" ljudi postaju ortodoksni i nepromenjivi - ne žele se menjati ili usklađivati sa drugima, posebno, ne s većinom, pa poprimaju gotovo tiranska obeležja. Ako smo nepromjenjivi (ili neprilagodljivi), lako postajemo fanatici (čak i kada smo ultra liberalni), a to pojačava strah od tog drugačijeg, a onda dolazi i konflikt. Na neki način postajemo diktatori. S druge strane bi mogli reći kako nas obaveze prema drugima i usklađivanja s njima zapravo teraju na prilagođivanje drugima i preispitivanje sebe, pa čak i na konflikt sa sobom kroz koji možemo naći nove definicije sebe, pa i svog identiteta...

Sloboda bi trebala omogućavati da se menjamo s lakoćom, ali zapravo često ostajmo isti, obični, pa čak i ortodoksni u tome, jer zapravo bežimo od usklađivanja i promena.

No šta je sloboda? Da li je sloboda raditi što god poželim? Biti prepušten hirovima svojih raspoloženja i trenutnih uticaja kojih nismo ni svesni, a da ni ne znam što želimo i kuda idemo? I na kraju nas opet sputavaju i vežu naše trenutne želje, kao što nas na drugom kraju spektra mogu vezati i sputavati obaveze i ograničenja. Biti rob trenutnih želja, emocija i raspoloženja je puno gora vezanost od bilo kojih obaveza. To mi deluje samo kao privid slobode. Ili je možda sloboda biti ono što jesi, znati što jesi i kuda ideš - poznavati sebe i svoje granice i svoja ograničenja? Tada ni stvarne obaveze na tom putu nas ne vežu niti sputavaju jer mi idemo svojim putem...

Ta ideja "biti drugačiji" i "poseban" neobično sliči na astrološkog Urana kod kojeg je individualna sloboda ispred svega, a rušenje granica i konvencija su veoma naglašeni kod Uranskih ljudi. No bez jasne vizije to lako postaje kaos i anarhija. Zadnjih godina smo videli dosta "revolucija" u afričkim zemljama, Siriji, pa sada i Ukrajina i Tajland, no svatko razuman postavlja pitanje šta nakon što se sruši postojeći režim. Da li imamo cilj i viziju? Tako je i s buntovnim pojedincima, da li znamo što želimo jednom kada steknemo slobodu? Ili imamo samo neodređenu želju da budemo slobodni i svoji, a onda ćemo tobože videti šta dalje... Zato i tranziti Urana često naprave haos u ljudskim životima jer ljudi nešto sruše (brak, zaposlenje i sl), ali zapravo ne znaju što će nakon toga...

No i Neptun ima veze sa slobodom - to je ona druga vrste slobode gde se prepuštamo našim hirovima i živimo onako, kuda nas trenutak ponese, bez ikakvih obaveza i ograničenja. To na kratko može delovati oslobađajuće i gotovo mistično iskustvo koje zahteva potpuno prepuštanje. I fino se prepustiti dobrim stvarima, no kad se nešto loše desi onda odjednom izgubimo veru i volju za prepuštanjem. No ovdje se opet traži izvesna referenca u obliku formiranog centra našeg bića... A taj centar je takođe naša vizija života, i ako to nemamo (ili izgubimo) stvari postaju paklene jer su van kontrole i mi se utapamo u moru doživljaja. Ako izgubimo taj naš centar bića postajemo ljudi kameleoni koje definiše okolina, a to je zapravo neka vrsta sociopatije. Zato su Neptunovi ljudi često eskapisti, i misle da su potpuno slobodni, no zapravo su robovi trenutaka i okruženja. Kao što i narkomani misle da su slobodni i drugačiji, no zapravo se sve svodi na traženje sledeće doze droge.

I onda Pluton izgleda kao taj koji nas tera na suočavanje sa našim najskrivenijim delom i tim tajanstvenim centrom, te naizgled opisuje to stanje kada znamo što smo i kuda idemo, i beskompromisno delujemo na tom putu. No on je i eliminacija svega lažnog i suvišnog. To liči na ono poimanje slobode kada znamo što smo i kuda idemo, a koje je krajnja vezanost, ali i krajnja sloboda istovremeno. No na tom putu svašta može izaći. Ako ste gledali kultni film A. Tarkovskog "Stalker" (nedavno je bio na TV-u), u njemu vidimo kako ta tajanstvena "Zona" koju traže likovi u filmu i koja (navodno) daje ostvarenje naših želja, pretpostavlja da znamo naše suštinske želje - u protivnom nas uništava. Dakle, ne ispunjava se svaka želja, već samo ona koja je suštinski naša. E sad, što je to, o tome filozofi i mistici raspravljaju hiljadama godina... No u suštini samo mi možemo to saznati o sebi... Ili, astrološkim rečnikom, ako Saturn nije strukturirao naših 7 ličnih planeta, ova 3 transcendentalna nose haos, a ne smisao. A pogledajte i "Solaris" istog režisera koji govori o tome šta se događa kada nam se ostvare naše (naizgled) najdublje želje – pa otkrijemo da zapravo to uopšte ne želimo... Kaže narodna: "pazi šta želiš, moglo bi ti se ostvariti"... Zato tranziti Plutona često stvore opsesije i intenzivne žudnje koje kad se ostvare (a tranzit prođe) odjednom počnemo shvaćati da to ni ne želimo. No Pluton uvek daje neko obećanje spoznaje tog suštinskog – bilo kroz fokus na traganje, bilo kroz eliminaciju suvišnog, zastarelog ili lažnog. Ni jedno ni drugo obično nije ugodno i lako, no konačno tu se skriva naše lično blago...

Ukratko, biti slobodan i biti drugačiji u sebi skriva ogromnu odgovornost, pa i obavezu, koliko god to zvučalo kontradiktorno. Ljudi često ne znaju što bi sa sobom čak ni kad odu nedelju dana ili dva na odmor gde nemaju nikakvih obaveza. Ljudi odlaze u penziju i ne znaju što bi sa sobom, pa sebi stvaraju izmišljene obaveze. Mladi ljudi izmišljaju svašta da bi popunili svoje slobodno vreme. Zato je nezaposlenost grozna - ne samo da nemaš sredstva za život, nego ni ne znaš što bi sa sobom, pa ljudi upadaju u kojekakve probleme kada nestane te strukture (čak identitet) koju daje zaposlenje. Stoga kada sledeći put poželite biti slobodni ili pobeći od nekih obaveza, ili pretumbati stvari, zapitajte se da li uopće znate što bi s tom slobodom? Što bi nakon što vam se to ostvari? Zato nikad nisam voleo bajke koje završavaju sa "...i onda su zauvek živeli sretno". Uvek mi se činilo da je to najvažniji deo: kako su živjeli, gde, što su radili... A bojim se da mi baš tako pristupamo stvarima i u svakodnevnom životu: samo da se rastanem i sve će biti super; samo da se rešim ovog groznog posla i sve će biti super; samo da nađem stan i sve će biti super; samo da dobijem na lotou i sve će biti super... Ali ako unapred ne znamo što ćemo nakon toga napraviti, stvari nikad nisu super...

Hvala na strpljenju

Predhodna stranica         Na pocetak ove stranice