Slušam jučer, nakon dugo vremena, ovog kanadskog genijalca čiji glas odmara a odsustvo instrumenata konačno daje prostora čovjeku da nešto kaže. Na tren pomislim kako je šteta što je toliko čekao da ga opet izvadim iz arhive, ali kako muze mudrosti bježe i na najmanji šum nemira tako se i ljubav ne petlja previše u sitne ovozemaljske svakodnevice.

Pjesme Leonarda Cohena lako se nalaze na Internetu, ali do onog o čem pjeva ne može se no kroz sebe. Slušam jučer tako jednu od njegovih antologijskih pjesama, Suzanne, koja kaže ovako:

Suzanne takes you down to her place near the river
You can hear the boats go by
You can spend the night beside her
And you know that she's half crazy
But that's why you want to be there
And she feeds you tea and oranges
That come all the way from China
And just when you mean to tell her
That you have no love to give her
Then she gets you on her wavelength
And she lets the river answer
That you've always been her lover
And you want to travel with her
And you want to travel blind
And you know that she will trust you
For you've touched her perfect body with your mind.
And Jesus was a sailor
When he walked upon the water
And he spent a long time watching
From his lonely wooden tower
And when he knew for certain
Only drowning men could see him
He said "All men will be sailors then
Until the sea shall free them"
But he himself was broken
Long before the sky would open
Forsaken, almost human
He sank beneath your wisdom like a stone
And you want to travel with him
And you want to travel blind
And you think maybe you'll trust him
For he's touched your perfect body with his mind.

Now Suzanne takes your hand
And she leads you to the river
She is wearing rags and feathers
From Salvation Army counters
And the sun pours down like honey
On our lady of the harbour
And she shows you where to look
Among the garbage and the flowers
There are heroes in the seaweed
There are children in the morning
They are leaning out for love
And they will lean that way forever
While Suzanne holds the mirror
And you want to travel with her
And you want to travel blind
And you know that you can trust her
For she's touched your perfect body with her mind.


Da je Carl Gustav Jung živio u doba kad je Cohen pisao, veliko je pitanje bi li Rider Haggard sa svojom pripovjetkom She dobio čast da njome Jung objašnjava šta žena znači muškarcu. Cohen je beštija koja je otišla predaleko da bi ljubav svela na malo; žena je njegova vodilja do božanstva, odnos sa ženom njegova je religija, a svaki pa i najmanji pogled muškarca i žene, novi je Postanak, sasvim poseban i beskrajan - svijet u malom. Čovjek SO u Vi, odmjeren, vrlo polagan, uglađen, u njegovim pjesmama nema buke, nema brzanja, nema riječi koje pretiču i preko pune trake. Njegov instrument je glas, a njegov hit riječ sa bezbroj značenja koja gubi jasnoću trena i postiže nagovještaj Vječnosti. Ali, tko je još pisao poeziju iz Sunca u Djevici? Jest da su rađene analize stihova, jest da je možda i cijela komparativna književnost iz njega izrasla, vjerojatno je uz malo Merkura upravo tu izmišljena i sva gramatika, ali pisati o ljubavi bez Mjeseca i Venere, a sa religijom kao Cohen i bez Neptuna - to se ne događa...

A čovjek u karti ima: VE0NE u Djevici 180 MO u Ribama!

Ima li ljepše slike što je to ljubav? Ima li ljepše slike koliko je beskraj ovoga svijeta premala prčija za jednu jedinu riječ o ljubavi? Ovo je tuga koju se ne može zaboraviti. Ovo je tuga koju alkohol ne liječi. Ovo je oko koje je beskraj neba odavno zamijenilo kaleidoskopom u svojoj ladici pred ogledalom za šminkanje uz diskretnu noćnu lampu, upravo kako je Cohen i živio, negdje u Grčkoj sa njegovom Marianne Jensen, jer i nebo i ogledalo služe da se vidi isto: beskraj oka u kojem se ogleda duša. Njegova je potraga mirna, ovo je nenasilna pomirenost nedostojne riječi pred nedostižnom trivijalnošću Apsoluta. Ovo je apsolutna relativizacija očitog i on je ne može izraziti drugačije nego u stihovima gore navedenim: najveća snaga nam je priznati si nemoć, pomiriti se da nas beskraj preklapa. Ovo je uzaludnost bunta i kontrapunkt Oluji stoljeća Georgey Clooneyja; ovdje je adrenalin pretvoren u blagi dašak kojim djevojčica u kupaoni puni jedra malih brodića, jer voda je voda a plovidba je plovidba; za tren Duha oceani su obične lokve i ovaj svijet možda stoput beskrajan, skučeno je mjesto da bi se i za tren Apsolut ljubavi u njemu skrasio.

Zato mi u ljudima kao Leonard vidimo rijetke mučenike koji razumiju što misli Milan Kundera kada piše da jedino tuga istinski spaja ljude, vidimo tu i jednu Enyju koja je takodjer davno zaplovila u svijet mitova u kojem se sve svemu obraća, u kojem nam i drvo i kamen i čovjek i ptica imaju štošta reći jer, ne boj se nisi sam, ima i drugih nego ti koji odvojeno od tebe žive istin životom.

Pretapanje svjesno da se nikada stopiti neće, pretapanje koje zna da je svemir premali i koje nosi najveću tragediju koja postoji jer - zna da prvim ostvarenim poljupcem nestaje sve ostalo što beskraj ljubavi krije i samo dok sanja i dok želi zna za ljubav; čim joj se i na dohvat ruke približi - Vječnost je od njega pobjegla.

Ili kako to Leonard kaže:

Well you know that I love to live with you,
but you make me forget so very much.
I forget to pray for the angels
and then the angels forget to pray for us...

(Znaš da volim živjeti s tobom
Ali radi tebe puno toga zaboravljam
Zaboravljam moliti se za svoje andjele
A onda i oni zaborave moliti za nas...)

Radi toga je ovo vjerojatno najtužniji aspekt u svemiru. VE0NE u Vi 180 MO u Pi...