...Sad, što se tiče Islama, možda ne trebaš stvarati nikakve teorije ili hipoteze zavjere, već prihvatiti i sagledati stanje stvari. Čak i u Starom zavjetu piše da je Bog rekao da će se od Ismaelovog potomstva stvoriti veliki narod (arapi) i posljednji veliki prorok (Muhamed). A, taj Ismael je Abrahamov sin sa ropkinjom Egipćankom Hagarom (arapski: Hadžera) jer mu žena Sara dugo bijaše nerotkinja. Zato za Judaizam, Hrišćanstvo i Islam kažu da su to 3 monoteističke Abrahamitske (Ibrahimitske) religije istog korijena, jer potiču od Abrahamove loze, tačnije čokota. Za Jevreje i Arape to znači bukvalno (i genezom i vjerom), dok za Hrišćane simbolički: tj. naukom i vjerom. Jer, Arapima je Abraham (arapski: Ibrahim) genetski praotac – dakle, Jevrej, a pramajka Hadžera - Egipćanka. Zato Jevreji i Arapi pripadaju istom tzv. semitskom narodu, jer potiču genetski od istog Oca: patrijarha Abrahama (po Kuranu: božjeg poslanika Ibrahima a.s.). Ako nisi znao, najveći islamski praznik nije ramazanski bajram kad se posti čitav mjesec, već Kurban bajram (ili hadžijski bajram kada se ide na hodočašče ili na hadž u Mekku); to ti je onaj bajram kada se kolju ovnovi, što jest sjećanje i veličanje događaja kada je Abraham, poslušavši Boga, poveo najvoljenijeg sina Isaka (kojeg mu Sara konačno rodi u 90-toj godini), da ga prinese kao žrtvu, pa mu Bog zaustavi na vrijeme ruku, i pokaza mu na ovna koji se upleo u grm, te da tog ovna žrtvuje mjesto Isaka, jer se Bog uvjerio u Abrahamovu odanost i poslušnost. U stvari, objektivno, antropološki i psihološki gledano, taj mit predstavlja raskid sa odvratnim običajima prinošenja ljudske žrtve, koji su svi narodi, općenito, u to doba gajili, kao i evolutivni civilizacijski napredak ljudske zajednice kroz simbolično žrtvovanje rogate stoke mjesto ljudi: bikova, ovnova, jaraca itd. (Rogovi kod žrtve simboliziraju stremljenje ka gore, ka višem principu, ka Bogu).
Što se samog Islama tiče (onog dijela o al-Quaidi i Vatikanu), tu opet možeš lako upasti u pravi bezizlazni labirint špekulacija o konspiracijama, jer to je, čini mi se, postalo danas pravi trend, tacnije pošast, kojom se svaka dokona domačica bavi i rješava sudbinu svijeta; mislim da te ta zbrka, tj. gordijev čvor, neće dovesti nigdje, samo ćes se vrtiti u krugu beskrajnih i sve novijih teorija. Pogledaj samo koliko oprečnih knjiga se izdaje na tu temu, čitave tone, da prosto poludiš. To je, uz svo dužno postovanje prema tvom pregnuću, odličnom web site-u i radu koji nije mali, samo moje skromno mišljenje. No, ipak, sretan bih bio kada bi, Lazaruse, u tom minotaurskom labirintu otkrio nešto novo i senzacionalno, jer uvijek volim da spoznam nešto novo i istinito ali dakako i utemeljeno. Ali, te zakulisne igre ne bi bile zakulisne da ih mi ali i mnogo bolji od nas mogu riješiti. Nisu riješili očigledno i dokazano ubojstvo J.F.K. – a, a kamo li će šta drugo. Jalova su posla oko globalnih igranki, moj Lazaruse. Koliko god bilo sve jasno, narodna kaže: kadija te kudi, kadija ti sudi; to je tako, pa ti podastri kakve god hoćeš dokaze, al to ti je bacanje pijeska u vjetar.
Vjerovatno znaš ali, ipak, nije zgoreg pomenuti da, u historiji tj. u fundamentu ljudske civilizacije, stvari ti stoje ukratko ovako sa Islamom: Mustafi Ahmedu Muhammedu ibn Abdullahu al Qureyshi (ili proroku Muhamedu) anđeo Gabrijel (arapski: Džibril) je rekao da je Allah (hebrejski Ellohim - Elloha) odlučio da je njegova životna misija i njegovo božije poslanstvo tako značajno da mora učiniti, i to putem božije objave tj. Kurana, kao i ličnim djelom, da se svi zalutali monotesti, baš kao i mnogobošci, vrate Abrahamovom izvornom božijem nauku, Abrahamovim korijenima, tj. pravoj i nepatvorenoj božijoj monoteističkoj vjeri, koju su Jevreji i Hrišćani napustili i od kojeg su se odrodili. Muhammedov najveći uzor bijaše baš Abraham ili (arapski: Ibrahim)!
Treba razumjeti jednu jednostavnu činjenicu i sa njom se pomiriti: 1,7 milijardi ljudi na planeti su pripadnici monoteističkog Islama, koji priznaje skoro sve proroke iz Starog i Novog zavjeta, i koji se bazira na istom mitu o stvaranju u rajskom vrtu (Adam i Eva, ar. Adem i Hava), kao i vjerovanju u Sudnji dan, kad će se Isus (arapski: Isa) spustiti s neba da sudi i živima i mrtvima. I taj podatak se naprosto više ne može ignorisati, niti se Islam može smatrati kakvom sektom ili slučajem. Jer, je li ikada nekakva sekta ovako drastično promijenila sliku svijeta?! A, Muhamed je to potpuno sam učinio kako za života tako i svojom zaostavštinom. Jer, Islam je ekspandirao tačno 1000 godina, od nastanka u 7 vijeku., pa dok nije zakucao na kapije Beča u 17 vijeku. I opstao je do dan danas, šireći se i dalje daleko brže od svh religija na svijetu (što ne smatram nekom prevelikom srećom, s obzirom na doktrinu kojom ih danas kljukaju).
O Islamu sam uvijek čitao od hrišćanskih autora da zadržim distancu. Ono u čemu se Islam razlikuje sa Hrišćanstvom jest što ne priznaje sveto trojstvo, jer, po Islamu, Bog je apslutno jedinstvo, čisti tvrdi monoteizam, jedno i nedjeljivo, i stoga se ne može ni dvojiti ni trojiti ni po kakvim svetim tumačenjima, što jest i razumski logično, jedino ako ne prihvatamo monoteizam fleksibilno i špekulativno. Ali to tada i ne bi bio pravi monoteizam jer on je po samoj svojoj prirodi i etimologiji sve ali ne fleksibilan, dapače, monoteizam je, kao patrihijalna, isključiva religija, nemilosrdno krut u tumačenju. I stoga, po Islamu, Bog je jedan i nedjeljiv i od njega jedinog sve nastaje i njemu sve se vraća. Islam niti Isusa ne može priznati kao (još jednog) Boga, ili božijeg sina koji je opet vrst božanstva (jer Bog je, da se opet vratim na maloprijašnju temu, razumljivo, jedan, odatle i pojam monoteizam, pa božiji sinovi koji su realno novi bogovi itd., čistim razumom promatrano, postaju nesumnjivi paradox za monoteizam, uz sva umješna pojašnjenja crkvenih autoriteta o ovaploćenju Boga u ljudskom tijelu. Naime, postoji identično pojašnjenje za politeističnog hinduskog Boga Hare Krišnu, koji je ništa drugo do spasitelj čovječanstva i isto tako savršeno ljudsko ovaploćenje vrhovnog Boga Višnua). Također, analogno tome, Islam ne prizna ni pojam Bogorodice, jer tu, po čistom, zdravom raciju, ponovo se multipliciraju božanstva, jer Boga ne može roditi niko do Boginja ili neko ko ima božanski pridjev kao “Bogo“-rodica, a božanski pridjev u monoteizmu može imati samo i jedino Bog, jedan jedini, (imamo primjer bogorodica u antičkim politeističkim mitologijama kad Bogovi liježu sa smrtnicama i rađaju Bogove, polubogove, titane, nadljude i heroje, ali mi ipak ovdje pričamo o monoteizmu a ne politeizmu) te se tu i nadalje dobrano širi i podriva monoteizam kao vrsta zakukuljene doktrina politeizma, htjeli mi to priznati ili ne, bio on božiji sin ili ne, bila Ona Bogo-rodica ili ne. Pa čak i da jesu, tim prije podrivaju ideju eksplicitnog monoteizma, a drugačiji, naprosto, ne postoji. Dakle, govorim ti kako je po Islamu i krutom monoteizmu što bi, koliko znam, i Hrišćanstvo trebalo biti. Ali, bez uvrede, kako se meni čini, ako uključimo zdrav razum, monoteizam je, bez rasprave, beskompromisan pojam Jednog i samo Jednog Boga, bez sinova, žena, braće, nedjeljiv na dvojstva, trojstva i sl. jer nešto što je mono onda je mono a nije djeljivo na dvoje ili troje jer tad više je sve ali ne i mono (teizam). (U toj stvari Hebrejski monoteizam je jednako beskompromisan kao i Islam, ako ne i žešći). Ne zastupam nikakve doktrine lično, ali sam samo čovjek, pa usput čisto pokušavam o monoteizmu zbrojiti čistom dedukcijom 2 i 2. Što nikako ne znači da sam u pravu, jer previše je mitova i misterija i u Islamu i u Judaizmu i u Hrišćanstvu i u sličnome, i mnogo puta sam došao u slijepu ulicu. Ali, što se mene subjektivno tiče, monoteizam mi baš i nije najbliskiji nauk, ali pokušavam da ti pojasnim razlike. (Ali ako ćemo pravo, po meni, današnje Hrišćanstvo ne samo da je spoljašnjom formom več odavna opasno blizu politeizmu već i idolopoklonstvu da ne kažem paganstvu, o čemu ću ti razumno obrazložiti dalje. Možda sam te uvrijedio, ali ipak čitaj do kraja, možda me shvatiš, tj. sigurno ćeš da me shvatiš (barem se nadam) ako nisi fanatik, što sumnjam. Jednako tako, ništa bolje i ne mislim o onome u što se pretvorio Islam. Ali ako već govorimo o suštom monoteizmu kao tezi, treba biti iskren i reći da Hrišćanstvo podobro odstupa od njega. Da ne ishitriš u zaključku, izvorno Isusovo judeo-hrišćanstvo, a pogoto nauk Jovana Krstitelja, pa i hrišćanski gnosticizam meni je najbliža religija. Današnje Hrišćanstvo je najobičnija rimska (Konstantinska) hibridna religija, tačnije nije Hrišćanstvo već crkvenjaštvo za potlačivanje masa, čije je sveto pismo u Nikeji prilagođavano i mijenjano po volji da se vlada masom i da se kod naroda crkva autoritetom izdigne čak i iznad Boga. Od silnih Jevanđelja birana su samo ona koja su bila po volji nepismenih ili polupismenih, priglupih, podmuklih ali vlasti željnih biskupa, a ostala, ona za njih opasna, možda najistinitija i najvrijednija, nemilice su spaljivana. I vremenom su izvorni Hrišćani, koji se nisu htjeli prilagoditi novoiznikloj, njima potpuno stranoj transmutiranoj doktrini, koja se usudila drsko zvati religijom Hrista, završavali na lomačama upravo od tih od literalističkih i militarističkih crkvenjaka.) No, to je moj stav, u ovoj temi nebitan, vratimo se Islamu, monoteizmu i onome što se danas zove Hrišćanstvo, ili tačnije onome što je ostalo od njih.
Dakako, Kuran priznaje Isusa kao božijeg proroka, sa posebnim naglaskom i mjestom među ostalima, pogotovu na kraju, na Sudnjem danu. Dalje, Islam kao monoteizam ne može priznati obožavanje mrtvih totema i idola (gdje je - osim drugih kipova i slika bezbrojnih svetaca, najčešći motiv raspelo - Isus na krstu) jer to jest gaženje ne samo osnovnih principa monoteizma, već, štaviše, drsko odbacivanje najvažnije i najsuštinskije Isusove naredbe, na koju je posebno upozoravao: "Ne pravite sebi totema ni idola i ne klanjajte se nikome drugome do Ocu mojemu!"
Ovo bi barem trebalo biti jasno ko dan, bez suvišnog filozofiranja!!! Nema te doktrine koja se s ovakvim Isusovim isključivim i jasnim stavom može sukobiti. A špekulisati možemo od jutra do sjutra!
Također, u Kuranu se veli da Hrist jeste “bezgriješno” začet uz božije posredovanje (ali, opet, bezgriješno se može različito tumačiti, jer se ne pojašnjava baš detaljno na koji način i kako, kao u Jevanđeljima tj. “Indžilu” – na arapskom). Kuran još kaže da Isus nije skončao na križu, jer Bog ne bi dozvolio da njegov miljenik tako jadno skonča, već da je samo čudesno uzašao na nebo.
Lazaruse, kada je 80-tih godina izašla knjiga SVETA KRV SVETI GRAL koja osim hipoteza oko Marije Magdalene, postavlja i vrlo uvjerljive hipoteze da se uskrsnuće ni raspeće nije desilo, već da je to standardni dramski dio magijskih misterija onog doba, jednaka se prašina oko toga digla koliko danas oko Da Vinčijevog koda, samo na ozbiljnijoj, akademskoj razini (knjiga: Sveta krv, Sveti gral, je većma i bila inspiracija za ovaj Da V. Kod, ali Dan Brown se fokusirao samo na fenomen Marije Magdalene, i nije se usudio niti mu je padalo na pamet da se dotiče raspeća i da ide tako daleko, te ja osobno mislim da ova knjiga i jeste nečiji plan zasipanja prašine u oči, “da se Vlasi ne dosjete” mnogo bitnije stvari, i da ne bi prčkali po njoj, nego nek razbijaju glavu nedokazivim trivijalnostima; po meni, hvala Bogu da je Isus spavao sa Marijom, ako je već s nekim morao, pa neće valjda sa svetim Petrom).
Dakle, knjiga “Sveta Krv sveti gral”, podigla je toliku prašinu (i to kod elite i ozbiljnih naučnika, a ne petparačkih čitatelja-laika i hoolywoodskih blockbuster mešetara kao kod D.V.Koda) da je tadašnji Papa (ovaj prije Woytile) - ne osvrčući se uopšte na hipoteze o Mariji Magdaleni i Isusovom potomstvu - kao najveću uvredu, tačnije opasnost, vidio tvrdnju da se kalvarija raspela i uskrsnuće nikad nije odigralo, jer upravo na tom događaju počiva sva moć i ugled crkve kao institucije. O svemu drugom se, po tadašnjoj Papinoj reakciji, i moglo razglabati (npr. Je li Isus imao djece Marijom ili ne?). A kad su se i akademska javnost i zaprepaštena katolička pastva zatalasali, tražeći zvaničnu reakciju Vatikana nakon neobjašnjive šutnje, Papa je konačno autorima knjige uputio nadmeno javno pismo sa samo jednim jedinim i njemu najbitnijim pitanjem: “Koji bezumnik još vjeruje u tu prijezira dostojnu tvrdnju da se misterija raspela i uskrsnuća nikad nije ni odigrala?“
A sva tri autora knjige, sve redom hrišćani, jedva dočekaše da se rimski pontif uhvati u zamku sopstvene oholosti (ja bih radije rekao u zamku sopstvenog idiotizma, jer je morao znati kakav ga odgovor u tom slučaju čeka), te mu autori mrtvi hladni javno odgovoriše isto tako jednom jedinom rečenicom, napravivši ga pravim volom: "Osim nas trojice, Sveti Oče, u to vjeruje još najmanje milijardu i pol muslimana!" Osim što je Papa tek tad shvatio koliko je glupo i nadmeno nastupio te, pri tom, bezobzirno uvrijedio milijardu i pol vjernika (pa u što god oni vjerovali), shvatio je još, duboko zaprepašten, svu težinu ovog za crkvu zastrašujućeg podatka.
Ali, da ne širimo problem, stvar je u suštini vijekovima uvijek imala isti izvor – ljudsku glupost. Naime, u fundamentu, antagonizam između svih Abrahamitskih religija bio je sljedeći, i to ovako, bez puno pametovanja:
1. Judaizam ne priznaje Krista kao istinskog spasioca i meshaha (mesiju), već kao lažnog proroka, a stoga ni Kršćanstvo kao religiju.
2. Kršćanstvo odbacuje Judaizam iz istog razloga, kao i zbog odbijanja evolucije božijeg određenja pojavom Krista. Pri tom, krivo se misli (to danas više nije nikakva tajna već samo anahroni mit) da su ga Jevreji izdali i osudili, što je uzrokovalo antisemitizam koji su Jevreji preskupo platili kroz vijekove. Jer križ je bio i ostao kazna samo za neprijatelje Rima. (Sjeti se Spartaka.) Jevrejski Sinehedrin da ga je htio osuditi, imao je sopstvene autonomne nacionalne sudove, kao i apsolutnu slobodu i ovlasti da - i to bez ikakve potrebe da se savjetuje sa rimskim vlastima - svrši sve po kratkom postupku. Tada bi Isus, bez nepotrebne i krajnje neobjašnjive pompe i cirkusa sa Pilatom i okupljenom masom, bio odmah kamenovan i na brzinu umoren kao i mnogi drugi prije i poslije njega po volji Sinehedrina (Velikog Vijeća rabina). Da su Jevreji htjeli Isusa mrtvog, učinili bi odmah tako, a ova epizoda sa Pilatom i njegovo mitsko pranje ruku, stvarno inteligentnu čovjeku mora djelovati smiješno jer time alegorijski Rim (prepravljanjem Jevanđelja stotine godina kasnije) hoće da kaže da nije ništa imao sa njegovom smrću. Naime, Jevreji su praktični i nemilosrdni ljudi, ako te hoće mrtvog, imaće te, brzo i efikasno, bez cirkusa i suvišne galame. Naravno ovu ujdurmu o izdaji Jevreja je upakovao sam Rim u Jevanđelja, jer kako pojasniti i privoliti Rimsko Carstvo da se iz temelja transformiše i primi Hrišćanstvo kao jedinu pravu religiju, kad Rim sam tako brutalno osudi Spasitelja. Valjalo se nekako izvući iz tog paradoksa... naravno... pranjem ruku i jevrejskom izdajom. Prava latinska posla.
3.Judaizam i Kršćanstvo ne priznaju Muhameda kao posljednjeg božijeg proroka niti Islam kao istinsku abrahamitsku vjeru. A Muhamedanci-muslimani, iako priznaju sve proroke Starog i Novog zavjeta kao istinske i svoje, smatraju današnje Kršćanstvo, između ostalog, idolopoklonstvom i mnogoboštvom i, baš kao i Judaizam, izrodom od istinske Abrahamove vjere, jer su odbili onu istu evoluciju božijeg određenja poput Jevreja nekoć, odbacujući i sam Islam kao vjeru. Jednako tako smatraju smrtnom uvredom odbijanje priznanja Muhameda kao posljednjeg božijeg proroka. Ukratko, Muslimani shvaćaju Islam jedinom istinskom, neiskvarenom monoteističkom vjerom iz tog abrahamitskog korpusa, koji počinje sa pričom o Postanku, egzaltira sa Potopom, a završava sa Sudnjim danom.
U biti i ljudski rečeno, sve se svodi na moć, egoizam, egocentrizam, odbijanje, nipodaštavanje tuđeg i nerazumijevanje. Svaki dijalog, završi uvijek kao farsa, jer ne želimo da živimo u i sa različitosti sto je najveća, po meni, božija blagodet. Zamislimo da mjesto prekrasnog spektra duginih boja imamo samo crnu ili samo bijelu boju. U kakvom bi samo monotonom i sumornom svijetu živjeli. Tako ja zamišljam stanje u kojem bi naš univerzum bio samo i isključivo hrišćanski, ili samo budistički, samo islamski, judejski itd… Ja kao slikar (književnik) hoću da posegnem za svakom blještavom, živopisnom bojom koju imam, a želim da ih imam što više, i u što više nijansi, pa čak i ako su to magijski kultovi, pod uslovom da su to kultovi svjetla a ne mraka.
Pokušavam biti sasvim objektivan, jer, moja životna misija i jest objektivan otklon od svake vjersko-kulturološke ideologije kako bih ostao hladne glave, reska uma i bistra oka. Ipak, na žalost, moram priznati kako je u odvratan atavizam i glib zapala nekad tako moćna i napredna civilizacija Orijenta - Islam, dok je tada Europa grcala u sopstvenom smradu, sadizmu, nasilju, kugi i lomačama srednjeg vijeka. Također i ortodoksno pravoslavno Hrišćanstvo, na žalost, postalo je, jednako kao i Islam danas, najobicniji kult smrti i mraka (to sam se osvjedočio u ovom ratu, i za jedne i za druge, ne treba meni nikakav 11. septembar ili Srebrenica da jasno vidim: dovoljno mi je da sveštenika u mračno oko pogledam da sam pakao prozrem i da mu bijesan ton u glasu čujem, a ono što zbori me ne interesuje, to i sam mogu u svetim knjigama pročitati, i bolje pojmiti, ne treba mi niko soliti pamet, barem nepismen, glup ni ostrašćen nikad nisam bio). A što se Vatikana tiče, Giordano Bruno imao je potpuno pravo: Vatikan jeste bio i ostao sotonsko (inkvizicijsko) leglo gdje stoluje Pobjednička Zvijer Pakla.
E, pa, kako sad ići naprijed, moj Lazaruse, uz ono što podmuklo sveštenstvo traži od nas: kako da se krecemo naprijed a da imamo glavu okrenutu unazad, gledajući ka mraku srednjovjekovnih doktrina. NIKAKO!!! Ako budemo slušali popove, rabine i imame, i budemo ovce pred tim bradatim, zlatom nakinđurenim pastirima, sa mržnjom u očima, oholim osmjesima, mercedesima pred golemim kućama, odosmo u pakao. I zato naš spas jeste samo onaj INDIVIDUALNI, u samoći i miru duha. (sa tom idejom, kao avantgarda nastupaju: Templari, potom prvi i pravi judeo-hrišćani, pa gnostici-dualisti, čak i sam Hrist. Ali šta će nam onda svemoćni posrednici između Boga i nas: crkva i sveštenici, džamije i imami – jer po Kuranu sveštenstvo ne postoji, svaki čovjek treba da je tumač božije riječi i da sam meditira o njoj, e tu ti je glavna zamka. Ne daju oni ni privilegije ni moć koje su sami izmislili mimo svetog pisma. Najsretniji bi bili da smo još uvijek nepismeni i da nas plaše paklom i Biblijom, a mi da drhturimo ko preplašena nejač i da se slijepo povinujemo svakakvoj morbidnoj naopaštini koja samo njima na pamet može pasti. Isto tako, ne sjećam se da Isus pominje ni papu, ni kardinale, ni patrijarhe, ni episkope, ni drvene križeve, ni kipove svetaca, a pogotovo ne najnovije božanstvo: naciju!!!, već pominje samo odricanje i težak rad na prosvjetljenju samog sebe.). Ako krenemo sa krdom, koje je uvijek glupo, rušilačko i ograničeno, koje (uglavnom) vode sotonine sluge obučeni u sjajna sveštenička ruha, i pri tom nam pričaju najljepše ode o božanskoj ljubavi, a u rukavima skrivaju krvave kame i jatagane, bogme, kolokvijalno rečeno, najebali smo i to svi zajedno.
A pogotovu, nakon svega, nakon svih ovih ratova i krvi, zamajavati se sa dnevnom politikom, bilo bi uvrijedljivo za inteligentna čovjeka. Jer, Lazaruse, moto im je uviek bio isti: „kao prvo: zasljepi gomilu bijesom i mržnjom ka drugome; a kao drugo: dok su ovako zasljepljeni i ne vide ama baš ništa, moj pobro, mi možemo u miru i natenane pljačkati i pljačkati i pljačkati....“
I nemaj brige, neće danas Srbina pljačkati Hrvat ili obratno, već Hrvat Hrvate, Srbin Srbe, Bošnjak Bošnjake, i to onako bratski, s ljubavlju, kako samo svoj svoga ojadit može.
I zato, treba se brinuti za spas svoje duše, jer ako se već tvoj brat i zemljak ne brine za svoju, vjeruj, neće ni za tvoju, zato: fuck him, fuck nacije i njihove morbidne ideologije!!! Ovo je bio pljačkaški rat (koji se doduše oteo kontroli) i koji još uvijek traje, samo sada uz pomoć tako drage nam demokratije. I stoga, brate, uvijek treba imati na umu onu mangupsku ali ništa manje mudru (ako ti, ne daj Bože, padne na um da se s dušom kockaš, a kad je ulog duša, znaj da krupije je uvijek sveštenstvo) a ona glasi: KAZINO NA KRAJU UVIJEK DOBIJA!!!
Bog ti pomogao, moj brate, Lazaruse, pa svidjelo ti se ovo ili ne, al iskrenost i izravnost mi je oduvijek bila najveća mana... koju sam uvijek poskupo plaćao!!!
Živ bio i dočekajmo Hrista spasitelja da istinom vječnom potre ovu đubrad što od svake vjere pogan učiniše!
Iskreno,
Magnus Occultus
p.s. Taj Hrist na Sudnjem danu neće biti Isus Hrist, već kako kažu dva, po meni, najveća proroka Mitar Matija Tarabić – pošteni božiji rab i najveći biblijski prorok Danijel (Danilo): ime će u biti Mihael (Mihajlo) Hristos ili princ-vojvoda Mikael (princ kao emisar i zastupnik Kralja Nebeskog te Vojvoda, latinski: dux bellorum,- vojskovođa protiv sila zla), koji će sići negdje iz ruskih gora. (Hristos na septuginti - biblijskom grčkom, ili meshah - mesija na hebrejskom znači miropomazani Kralj) i po meni biti će iz porodice monofizita, to su ti ove netipične pravoslavne crkve Jermenska, Koptska itd, koje nisu kao obični pravoslavci da vjeruju da je Hrist bio čovjek od krvi i mesa već čisto svjetlosno i duhovno biće, nezaprljan prokletstvom ljudskog tijela i zatom se nazivaju monofiziti. Što je slično tumačenje gnostika I dualista. Još Danijel kaže da će se prvo suditi nadolazećoj lažnoj crkvi i crkvenjacima, (jer hrišćanstvo tad nije još postojalo) koji zavedoše narod, promijeniše datume, istjeraše pravednike i po svojoj volji počeše proglašavati svece koji to nisu. (Samo da znaš koliko je velikih inkvizitora, tih sadista, proglašeno svetim, pa čak je blaženi postao i Alojzje Stjepinac, fuj, a i pravoslavci nisu daleko od toga). Njima se najteža kazna sprema. Mihajlo Hristos upravo dolazi da ponovo uspostavi svoje i božije pravo učenje koje je crkva namjerno iskrivila, podmetnula laži da bi lakše preko ljudi zlo činila, i ne samo crkva već svo zabludjelo svestenstvo i Islamsko i Hebrejsko i drugo. Ali se na crkvenjaštvo posebno se osvrće. Pročitaj taj dio iz Kremana i iz Starog zavjeta, fascinantno kako ta dva najveća svjetska proroka istim imenom nazivaju novodolazećeg Hristosa – izvornim Hebrejskim imenom Mika-el, što doslovce znač “nalik Bogu”.
