Kažu da je Isus rekao: "Istina će vas osloboditi." Bez obzira da li je Isus postojao ili ne i da li je on to rekao ili ne, svaka istina bi trebala da bude nešto što je objektivno tačno i što bi trebalo biti u stanju da se samo, nazavisno od vanjskih uticaja, održi na svojim nogama. Sam pokušaj uslovljavanja istine i njenog vezivanja za neku osobu ili sistem vjerovanja je jedan od glavnih metoda njenog iskrivljivanja i pretvaranja u laž. Pogledajte, na primjer, osnovna učenja bilo koje od današnjih religija.
Kako nas to stvarno istina može osloboditi?
Sama pomisao kako bi nas nešto moglo osloboditi navodi nas na pomisao da smo mi trenutno - zarobljenici. U slučaju da nas samo istina može osloboditi, onda ono što nas drži zarobljenim mora da bude nešto što je suprotno od nje, tj. – laž. Da bi se uopšte razmišljalo o slobodi, čovjek prvo treba da razumije da je on trenutno zarobljen od strane laži, odnosno, da su laži ono što ga drži u zarobljeništvu. Međutim, vrlo je malo onih koji će poduzeti sve što je u njihovoj moći, kako bi potpuno spoznali pravu dubinu i istinitost ove tvrdnje.
Kao prvo, moramo da razumijemo sam pojam laži, kao i to odakle on potiće.
Dok će neki od nas bar delomično prihvatiti ideju da je ovaj svijet baziran na lažima i da su te laži izvor patnje ljudskog bića, istovremeno, vrlo je malo onih koji će tu zastati i zapitati se – zašto je to tako. Odakle takvo jedno stanje dolazi i koga treba da krivimo za to? Da li vjerujemo da je sama priroda ta koja je za to kriva, ili se tu radi o jednom prirodnom stanju stvari na ovoj planeti, - a možda postoje i neke više sile koje se trude da to bude tako? Da li vjerujemo da se taj problem, kao i njegovo rješenje nalaze tamo negdje drugo a ne - ovdje i sada?
Ukoliko bi zamislili ovu planetu kako ona postoji bez ljudskih bića, bez “domaćina”, koji obezbjeđuje pogodno tlo za održavanje, rast i razmnožavanje laži, onda ne bi bilo ni razloga za kojekakve laži i prevare da uopšte postoje. Sve laži i prevare koje postoje i definišu ovaj svijet, čini se da su nam obezbjeđene za naše vlastito “dobro”. Takođe se čini, da nam, kao ljudskim bićima, te laži i prevare veoma dobro pristaju. Znači, radi se o tome da je taj problem - u nama, pa stoga i njegovo rješenje treba da krene od nas, prvo na pojedinačnoj a kasnije na kolektivnoj bazi. To je prva i najvažnija stvar koju bi trebalo razumjeti. U svakom drugom slučaju mi ćemo uvijek biti podložni da postanemo žrtve nekog od mnogih “spasitelja” koji su se dobrovoljno izjasnili kako će nas zaštititi i preuzeti odgovornost za nas, na sebe.
Ako uzmemo npr. hrišćansku crkvu i njene stavove o Isusovom primjeru, od njih ćemo čuti kako je “on umro da bi okajao naše grijehe”. Korištenjem ovih par jednostavnih riječi oni su uspjeli da programiraju milione ljudi da se odreknu svoje lične odgovornosti, pa tako i jedne unutrašnje praiskonske sile uz čiju pomoć je svako od nas u stanju da promijeni svoju vlastitu realnost u zivotu. Istovremeno, ljudima je uljevena i jedna lažna nada kako će biti “nagrađeni” kad stignu gore, na nebo. O kakvoj se to nagradi može raditi i kakva se to nagrada može očekivati zato što neko negira istinu o suštinskoj prirodi svog bića tokom cijelog svog života, istovremeno odbijajući svaku mogućnost i priliku da učini nešto po tom pitanju?
Kad čovjek vidi objektivno stanje stvari i odakle ljudska patnja stvarno proizilazi, on će tek onda biti u stanju da svjesno povuče, odnosno, prekine sa svojim ličnim prilozima dinamici ove situacije. Tu je veoma bitno biti svjestan i toga da kad budemo to činili, ni u kom slučaju se ne bi trebali nadati ili očekivati da ćemo takvim svojim ponašanjem, odnosno, ličnim primjerom, da promjenimo i druge ljude. Naše nastojanje da preokrenemo ovaj dominantni entropični aspekt prirode postaje naš lični izbor i jedan takav akt je rezultat jedne duboke unutrašnje želje da razvijemo jedan svoj lični ukus za - samo one stvari koje su istinite. Nagon za jedan takav rad, na samom sebi, rađa se iz istinske ljubavi. Ljubav i čežnja su ti koji rađaju onaj viši dio nas samih, koji voli istinu i živi da bi je iskusio.
Istina je suština stvari, to je jedno prirodno stanje, nešto što stvarno jeste. Na taj način pohod ka istini postaje i pohod ka ljubavi, jer da bi nešto stvarno voljeli, mi moramo da poznajemo njegovu pravu suštinu. Ono što se od nas traži, to je da volimo istinu. Kad budemo napredovali na putu identifikovanja, istraživanja i prevazilaženja naše sebične prirode, naših automatskih reakcija, nešto kao da će nas stalno pitati koliko mi to stvarno želimo, koliko bi mi to stvarno voljeli da ostvarimo i koliko smo spremni da žrtvujemo kako bi to saznali (kasnije će se ispostaviti da su laži sve čega smo se morali odreći, da su one te koje smo toliko ljubomorno čuvali kao dio svog bića, jer smo ih smatrali istinom). Kad stignemo još malo dalje, postaće nam jasno kako neki ljudi stvarno čeznu za istinom, dok je se drugi istovremeno zgražavaju i boje. Kao rezultat toga, počinjemo da vidimo istinsku prirodu nas samih kao i svijeta u kome živimo. Vidjećemo taj dualitet takođe i u sebi, a kada vidimo oba ta aspekta, doći ćemo i u situaciju da se svjesno odlučimo za jedan od njih. Ukoliko izaberemo to da uvijek tražimo samo istinu, tim izborom ćemo odbaciti sve one restriktivne i iscrpljujuće efekte življenja jednog života koji je baziran na lažima i prestajemo da budemo podložni svim onim automatskim i nesvjesnim reakcijama koje su tipične za čovjekovu egzistenciju i patnju. Mi se oslobađamo, postajemo slobodni.
Kada pronađemo pravu istinu mi istovremeno dobijemo osjećaj kako smo spremni za nju sve da damo – dok je tako nešto nemoguće kada imamo posla sa lažima. Kad se predamo lažima, mi postajemo zajedno s njima - jedna cjelina, mi se tada, takođe, - sami pretvorimo u laž.
I sve se onda svodi na pružanje ljubavi ili istine svim onima koji istinski upitaju za nju. Tako se čini, da je jedina prava molitva - molitva za istinu. (Bog reče "bio sam riznica i bilo mi je drago kada su me poznavali”)."
Pohod ka istini je pohod koji mora da prožima svaki aspekt našeg bića, pa tako i života, unutrašnji i vanjski. U realnosti koja je bazirana na lažima, gdje su ljudska bića samo transportna sredstva uz pomoć kojih se laži rasprostiru, promovišu i održavaju, drugi način ni ne postoji da bi došlo do bilo kakvih promjena. Mi moramo postati otjelotvorenje istine i doseći onu tačku kada naše ponašanje, naše misli i naša djela - postaju istina, za kojom ovaj svijet, u stanju kakvom jeste, stvarno vapi. Razumjećemo i to da istina u ovom svijetu ne postoji, zato što se ona u njega, do sada, - nije ni mogla da uklopi. To je i razlog zašto se mnogi od onih koji potpuno prigrle istinu kao dio svog bića, vrlo često nađu u situacijama u koje više ne mogu da se uklope.
Pokušajmo da zamislimo nešto što ne posjeduje nikakvo znanje, bilo da se radi o nečemu svjesnom ili nesvjesnom. Bez znanja, mi bi bili ništa, mi jednostavno ne bi ni postojali. Naša egzistencija sama po sebi podrazumjeva određenu količinu znanja. Znači, znanje je ključ naše egzistencije. Vrsta i količina znanja koju mi otjelovljujemo definiše našu egzistenciju. Dok samu egzistenciju možemo definisati kao “ono što jeste,” vjerovatno postoje i različiti nivoi iste te egzistencije, znači, nivoi “onoga što jeste”. Stepeni ili stepenice realiteta, da tako kažemo. Manje znanja, tu bi značilo isto što i manje egzistencije, a iluzorno znanje, podrazumjevalo bi jednu iluzornu, odnosno nestvarnu egzistenciju.
Znanje je to što određuje jednu oblast postojanja ili – realitet. Ukoliko bi nekima pošlo za rukom da u određenom realitetu stave – znanje - pod svoju kontrolu, onda bi oni kontrolisali taj realitet, kao i naravno, sva ona bića čiju egzistenciju određuje to znanje.
Možda je to upravo ono što se s nama i desilo? U svakom slučaju, odgovor na ovo pitanje čovjek će saznati, - kad spozna istinu.
