Knjiga "Da Vinčijev kod" potvrdila se kao bestseler, a ništa manje se ne očekuje ni od filma koji je trenutno u pripremi. Stoga mnoge crkve osećaju potrebu organizirati seminare o stavovima koje ona iznosi o Isusu, ali i Mariji Magdaleni, povijesti biblijskog kanona, počecima Crkve, svetom gralu, kao i o mnoštvu drugih tema.

Ovakav bi nas razvoj dogadjaja zasigurno iznenadio kada bismo držali da je Brownovo delo čista fikcija. No, knjiga započinje "popisom činjenica" prema kojem su "svi opisi dokumenata u tome romanu tačni." Upravo zahvaljujući njemu mnogi su čitatelji stekli krivi dojam da se roman temelji na pouzdanom povijesnom istraživanju. Međutim, knjiga je utemeljena na nagađanjima; neka među njima su znanstvena, druga pak nisu. Bez obzira na nastojanje "Da Vincijeva koda" da nas uveri u vlastitu utemeljenost na povijesnim tekstovima, prije svega gnostičkim evađpeljima*, činjenice govore drugačije. U konačnici imamo uradak koji je bliži čistoj fikciji nego knjizi za koju bismo mogli ustvrditi da sadrži povijesne elemente.

Svakako ne trebamo biti iznenađeni učinkom kakav izvrsno napisani triler može imati u doba sveopšteg nepoznavanja Biblije i rane kršćanske povijesti. Teorija zavere unutar globalne organizacije poput Katoličke Crkve, kao i oskudnost dokaza kojima bi se potkrijepile vlastite teorije, sastojci su moćne mešavine, pogotovo u civilizaciji koja je odavno sumnjičava prema velikim i moćnim organizacijama, bilo da se radi o državi, crkvi ili nečem trećem.

(*gnostička evanđelja su skup raznovrsnih zapisa koje su sastavili pripadnici ranokršćanske sekte iz drugog stoljeća — gnostici. Posve su različita od kanonskih Evanđelja jer najvećim delom ne predstavljaju život Isusa Krista. Celina je zapravo usredotočena na ezoteričnu mudrost koju je uskrsli Isus nakon Uskrsa navodno prenio na vlastite učenike.)

Naša postmoderna kultura snažnije naglašava retoričke veštine nego raščlambu i točnost izvešćivanja na što nam ukazuje jedan od likova u romanu: "Upravo je misterij i čuđenje ono što služi našim dušama, a ne gral**." Drugim rečima, trebali bismo se zadovoljiti uzbuđenjem potere, a ne samom istinom. Kako god bilo, kršćanstvo je nedvojbeno suočeno s velikim izazovom kojeg predstavlja pokret New Age čiji je "Da Vincijev kod" posljednji predstavnik.

(**Gral se isprva najvjerojatnije odnosio na torinski pokrov, no čitava priča vezana uz njega postupno je poprimila nove romantične crte.)

Junak knjige Robert Langdon ističe kako se "svaka vera temelji na izmišljotini. Upravo je to definicija vere — prihvaćanje onoga što držimo da je istina, onoga što ne možemo dokazati. Svaka religija opisuje Boga metaforom, alegorijom i preterivanjem. Poteškoće nastaju kada počnemo doslovce verovati u naše metafore. Oni koji razumiju vlastitu veru razumiju metaforične priče." Ovakve filozofske tvrdnje, kao i činjenične pogreške i netačna tumačenja ključnih povijesnih tema čine veliki dio romana. No filozofskom i verskom kašom pozabavićemo se nešto kasnije. Za početak spomenimo povijesne pogreške sadržane u knjizi. Pritom bih preskočio netočnosti vezane uz kasnija razdoblja Katoličke Crkve, razne pape, Leonarda da Vincija, Sionsku prioriju, templare i sl. Usredotočio bih se na temeljne zablude vezane uz Isusa, Mariju i biblijski kanon.

Pogreška br. 1:

Ovu tvrdnju, i to u više navrata, izriču glavni protagonisti Teabing i Langdon koje je Brown prikazao kao pouzdane stručnjake na ovome području. Njih dvojica tvrde da su četiri kanonska Evanđelja odabrana između njih osamdesetak. Ostala su evanđelja, navodno, zatajena. No na što upućuju činjenice? Broj zapisa koji govore o Isusovom životu, i koji bi se iz tog razloga mogli nazvati evanđeljima, upola je manji. Među nekih trideset i pet nekanonskih evanđelja nalaze se dva gnostička na koja se Dan Brown, pri preradi Isusova života, najviše oslanjao: Evanđelje po Filipu i Marijino Evanđelje. Glede njih, ne postoje nikakvi uverljivi dokazi da su nastala prije drugog veka. Štoviše, mnogi se učenjaci slažu da potiču iz trećeg stoljeća. S druge strane, nije mi poznat nijedan stručnjak koji bi verovao da su kanonska Evanđelja napisana kasnije od druge polovice prvog stoljeća. Najstariji postojeći fragment Evanđelja (s iznimkom fragmenata pronađenih među svitcima s Mrtvog mora) dio je papirusa 18. poglavlja Ivanovog Evanpelja čiji se nastanak veže uz početak drugog stoljeća. Stoga ne čudi što Evanđelje po Filipu i Marijino Evanđelje nisu mogli nastati ranije. Oba sadrže razvijenu gnostičku misao koja je postojala od sredine drugog stoljeća, a koju su kritizirali crkveni oci poput Ireneja, Hipolita i Tertulijana iz druge polovice drugog stoljeća. Jedna od ključnih naznaka da sistematizirani gnosticizam pripada kasnijem vremenskom razdoblju od onoga koji bi nam bio relevantan je činjenica da se u opisu Isusovog života oslanja na kanonska Evanđelja. Još je zanimljivije to što gnostički tekstovi nastoje "dejudaizirati" novozavjetne događaje. Gnostička verovanja o materijalnom svetu ne slažu se sa Starim i Novim zavetom. Potonja dva, naime, svedoče o dobroti Božjeg stvaranja, materijalnog svemira, ljudskog tijela, kao i o dobroti muškog i ženskog, te spolnih odnosa između njih dok gnosticizam vidi duh kao dobar, a materiju kao onečišćenu i zlu. Na temelju spisa zajednice Nag Hammadi koja je na rubovima kršćanskog sveta stvorila gnostička evanđelja možemo zaključiti da su njezini pripadnici prakticirali asketski život.

Mešajući teološku perspektivu gnostičkih evanđelja s poganstvom koje vjeruje u dobrotu, ali i u svetost polnog čina kao načina da pojedinac sam sebe deificira ili, pak, dope u dodir sa svetom ženstvenošću. Dan Brown netočno tumači gnostička evanđelja. Ipak, likovi iz knjige nazivaju ova evanđelja "neizmijenjenim Evanđeljima". Opće je pravilo, mogli bismo ustvrditi, da što je evanđelje više ezoterično i manje židovsko, u toj mjeri manje odražava rane faze predaje Evanđelja.

Pogreška br. 2

Ova je tvrdnja posve pogrešna jer Novi zavjet (uključujući Evanđelje po Ivanu) u sedam navrata spominje Isusa kao theos (Bog). Osim toga, Isusa se nebrojeno puta naziva "Gospodinom" i to u božanskom smislu. Nije mi poznat ni jedan povjesničar koji bi tvrdio da navedeni tekstovi potječu iz razdoblja nakon Nikejskog koncila koji je u četvrtom, kao i Kalcedonski koncil u petom stoljeću, tek formalizirao i razjasnio verovanja iz prvog stoljeća uvrstivši ih među vjerska načela.

Pogreška br. 3

Zapravo, davno prije Konstantina, čak i pre nastanka gnostičkih evanđelja, četiri su kanonska Evanđelja kružila kao celina. Kako je Irenej bio upoznat s ovom činjenicom možemo zaključiti kako su kanonska Evanđelja već od 125. g. predstavljala autoritativni izvor u Crkvi. Upravo ih kao takve spominje najstariji kanonski popis iz drugog ili trećeg stoleća — Muratorijev kanon. U drugom je stoljeću heretik Marcion prihvatio Evanđelje po Luki kao prikladan izvor spoznaje o Isusu kao povijesnoj osobi. Već do 325. g. aleksandrijski biskup Atanazij na Istoku, kao i papinska stolica na Zapadu, priznali su isključivo četiri kanonska Evanđelja, odnosno 27 knjiga koje danas poznajemo kao Novi zavjet. Usto, vrlo je moguće da je apostol Ivan u Efezu, na svršetku prvog stoljeća, zaključio kanon te je Crkva naknadno tek potvrdila njegovu raniju odluku. Kasnije rasprave potakla je skupina koja je sumnjala u identitet pisaca nekih novozavjetnih dokumenata U svakom slučaju, netočna je tvrdnja da su gnostička evanđelja potisnuta prije oblikovanja kanona. Njima je kao autoritativnom izvoru nedostajalo priznanje bilo Zapadne ili Istočne Crkve, a uskraćivanje priznanja nije isto što i pokušaj skrivanja tj. zatajivanja.

Pogreška broj 4

Kako Novi zavet ne daje nikakva povoda za ovakav zaključak Brown se morao okrenuti drugim izvorima, pre svega Evanđelju po Filipu koje je najvjerojatnije napisano u drugoj polovici trećeg stoleća. Nažalost, relevantni dijelovi tog dela su nepotpuni: "I pratitelj Marije Magdalene nju više no učenike ljubio je njena." (Evanpelje po Filipu 63, 33-36). Iz redaka 58 i 59 dalo bi se zaključiti kako se radilo o poljupcu u usta. Kao što prof. Karen King naznačuje u knjizi "Evanđelje po Mariji Magdaleni" ovde se verojatno reč o čednom poljupcu zajedništva, tzv. svetom poljupcu o kojem govore Pavlove poslanice (vidi I Korinćanima 16,20) jer se radi o gnostičkom dokumentu gdje se ljudski polni izraz vidi kao suprotstavljen duhovnome i oskvrnjujući.

Brownov "učenjak" Teabing zastupa mišljenje da reč "pratitelj" u ovome odlomku znači "supružnik" jer je to značenje aramejske reči. Nažalost, ovaj zapis nije napisan na aramejskom. Kao i ostala gnostička evanđelja pronađena u egipatskom Nag Hammadiju zapisan je na koptskom. Reč koja u izvorniku označava pratitelja — koinonos — zapravo je posuđenica iz grčkog. Usto nije ni tehnički izraz niti istoznačnica za ženu (suprugu). Naime, koinonos, kao i "pratitelj", je općeniti pojam kojim se pobliže ne naznačuje bračna veza (za nju pak postoji grčka reč "gune"). Stoga je daleko verojatnije da koinonos, u ovome kontekstu, znači "sestra", i to u duhovnome smislu. Upravo je to njezino značenje u ovakvoj literaturi. Shodno tome, ovaj tekst ne samo da ne navodi na pomisao da je Isus bio oženjen Marijom Magdalenom, on ne ukazuje da je Isus uopće bio oženjen.

Pogreška br. 5

Ovakvim se razmišljanjem zanemaruje postojanje brojnih iznimaka u ranome judaizmu. Opisi celibata Esena u Josip Flaviju (Starine 18.1.5.20-21; židovski rat 2.8.2) i Filon (Hypothetica 11.14-17), kao i odsutnost ženskih kostur na groblju u naselju Kumranu za kojeg mnogi znanstvenici veruju da je pripadalo Esenima podupire činjenicu da su mnogi tadašnji židovi osećali poziv za život u celibatu. Shodno tome, ne postoji nikakav razlog zbog kojeg Isus ne bi mogao biti jedan od njih. Usto, čini se da je i Isusov bratić Ivan Krstitelj ustanovio pravilo celibata za svoje sledbenike. Uostalom, mnogi su raniji proroci ostali neoženjeni. Mnogi učenjaci, i to verojatno s pravom, tumače Matej 19,10-12 kao Isusovo opravdanje neulaska u brak. Navedeni redci ističu one koji se odriču ženidbe radi nebeskog kraljevstva. Kako vreme kraljevstva nailazi primereno je za njega i njegove učenike da ostanu neoženjeni i usredotoče se na vlastiti misijski poziv. Kada ovaj zaključak ne bi bio ispravan radilo bi se o čudnom poučavanju kojem bi prigovarali obični đidovi. Njima je, naime, dana zapovijed "da budu plodni i da se množe". Iz navedenih se razloga kasnija srednjovjekovna nagađanja o Mariji Magdaleni kao Isusovoj supruzi i Isusovom potomstvu ruše poput kule od karata.

Pogreška br. 6

Ovakvu bi ozbiljnu pogrešku prepoznao svaki student uvodnog tečaja o Novom zavetu. Svitci s Mrtvog mora su židovski dokumenti koji nemaju nikakve veze s kršćanima. Slede dokumenata iz Nag Hammadija, ne postoje dokazi da su oni zapisani prije kraja drugog stoljeća.

Dosada smo govorili o povijesnim pogreškama Brownove knjige. Sada ćemo se osvrnuti na neke od njezinih teoloških i filozofskih potpornja. Bez obzira na naša razmišljanja o teološkim vjerovanjima prvih kršćana, svakim netočnim predstavljanjem istih činimo povijesnu pogrešku.

Pogreška br. 7

U jednom trenutku junak Teabing tvrdi kako je Crkva morala zatajiti ideju da je Isus bio oženjen jer bi u protivnom "Isusovo dete dovelo u pitanje opravdanost ključnog verovanja u Kristovo božanstvo, te samim time u opravdanost postojanja kršćanske crkve". Teabing, čini se, ukazuje na pomisao da bi Isusov polni odnos s vlastitom ženom, kao i mogućnost da je s njom imao decu, bili oskvrnuće jer Isus kao božansko biće ne bi mogao biti potpuno i istinski čovek. Naravno da načela vere govore drugačije: Isus je bio potpuno čovjek i potpuno Bog.

Ne postoji a priori razlog zbog kojeg Isus nije mogao biti oženjen. Isusova naučavanja nisu govorila o polnom činu kao prljavom i onečiščujućem. Dapače, on je govorio o njemu kao načinu da dvoje ljudi postane jednim telom, baš kao što je Bog naumio (vidi Marko 10). Nema nikakvog razloga zbog kojeg oženjeni Isus ne bi mogao imati spolne odnose i potomstvo. Uostalom, rana Crkva nije imala poteškoća s ispravnošću naravi ljudske spolnosti. Shodno tome, nema razloga zbog kojeg bi pisci Novog zaveta, koji su bez iznimke bili židovi (osim eventualno Luke), nastojali zatajiti ideju da je Isus bio oženjen. Zapravo, takvo bi što predstavljalo dodatni dokaz Isusove istinske ljudskosti, a ne poništenja ili oskvrnuća njegovog božanstva. Na koncu konca, Bog je stvorio spolnost. Tek kasnije (u drugom ili trećem stoljeću) kršćanska i gnostička asketska pobožnost, a ne Isus ili prva crkva, naišle su na poteškoće s ovim konceptom.

Brownova knjiga takoper nedosljedno tvrdi da je povijesna istina nebitna za veru (setimo se izjave njegova junaka Langdona da se "svaka vera temelji na izmišljotini", a da "poteškoće nastaju kada počnemo doslovce verovati u naše metafore") osim kada se ista ne slaže s njegovim tvrdnjama vezanim uz Mariju Magdalenu ili Katoličku Crkvu. Čini se da Brown ne može shvatiti da se rano kršćanstvo, kao i rano židovstvo, ne svode isključivo na simbole ili metafore jer se radi o istini koja je ukorijenjena u povijesnim događajima, bilo da se radi o Izlasku, vladavini kralja Davida ili smrti i uskrsnuća Isusa.

Naravno, ponekad su navedene istine izrečene simbolima i metaforama, kao što je to slučaj s usporedbama. No događaji sadržani u Evanđeljima nisu tek puke alegorije, ili domišljate bajke, već životopisi zapisani prema povijesnim i književnim konvencijama vremena. Ovi se povijesni događaji temelje, kako to kaže Luka 1,1-4, na izvješćima očevidaca i svedoka. Kršćanska vera, poput židovske vere, nije tek nečije verovanje za koje je netko pretpostavio da bi moglo biti točno već se temelji na nepobitnim povijesnim događajima.

Brown također pogrešno tumači biblijski opis Božjeg karaktera. Iznova se poziva na potiskivanje svete ženstvenosti, ženskog božanstva (ili Božjeg ženskog aspekta?) kojeg vidi u starozavjetnoj Ňekina, ili prisutnosti Boga u oblaku slave. Brownova logika je u sukobu s Biblijom koja jasno ističe da Bog nije ni muško ni žensko. On je Duh (vidi npr. Postanak 1 i Ivan 4,24). Biblija nije zamenila žensko božanstvo jednim ili njih više muških. Židovi, i kasnije kršćani, su kao sitna manjina tvrdili kako postoji jedan Bog koji je Duh. On nije tek puki sudionik ciklusa ili kruga života kao što su to bili bogovi žetve (Baal) ili božice plodnosti (Magna Mater). Ovaj je Bog stvorio život i materijalni svemir. Suprotno tvrdnjama "Da Vincijeva koda", s biblijskim Bogom se ne može stupiti u uniju kroz hieros gamos ili sveti seks. Nikakav ljudski proces, ili odnošaj, ne mogu divinizirati ljudsko biće. Večni život je Božji dar njegovim ljudima, i to ne kao ishod postignuća ili iskustva kroz koje bi netko prošao. Ljudska bića, za razliku od drugih bića, stvorena su na sliku Božju što znači da su potpuno sposobna za osobni odnos s Bogom. Ponovno ropenje ne dobiva se nikakvim ljudskim spolnim izrazom.

Nije stoga nikakva slučajnost da je heroina knjige nazvana Sophie Neveu ili "nova mudrost". Brown se izgleda nada statusu posrednika "nove verske mudrosti o počecima kršćanstva u obliku verovanja u "svetu ženstvenosti." Na taj način on ne samo da omalovažava doktrinu stvaranja, kao i samog biblijskog Stvoritelja, već svodi proces spasenja na spolni čin. Knjiga "Da Vincijev Kod" je loša mešavina starog poganstva i, začupujuće, starog gnosticizma koje je oživio nadareni pisac. Ona doista može biti vrlo zabavna ukoliko ju se prihvati onakvu kakva doista je: čista fikcija, a ne povijesni roman. No bez obzira na to koliko knjiga bila uzbudljiva, ona ne može nadomjestiti uzbudljivost otkrivanja povijesne istine o događajima koji su oblikovali suvremenu civilizaciju.

Za razliku od gnostičkog "evanđelja", Biblija, kaže da je Bog stvorio materijalni svet koji je dobar (iako ga je u međuvremenu greh izopačio i pokvario). Raj nije nestvoreni svet ideja ili neka vrstu "nirvane", već iznova stvoren materijalni svet. Telo samo po sebi nije zlo nego dobro. Upravo će telo uskrsnuti, jer čovjek bez tela nije potpuna osobnost.

Čovjekova nevolja nije u tome što ima tijelo, već što je grešnik. Izvor grijeha nije tijelo već čovjekova grešna narav.

Greh je prekinut odnos između dviju osoba uzrokovan čovekovim ponosom i samodostatnošću. Grijeh je došao na svet povijesnim padom čoveka. Zbog njega je došlo do utjelovljenja Božjeg Sina koji je svet iskupio u prostoru i vremenu. Bog je postigao ono što čovek ne može učiniti. Problem nije metafizičke naravi, već se radi o povijesnom problemu svakoga pojedinca osobno.

Biblija kaže da je čovek zgriješio ("pao") u vremenu i prostoru (ne izvan vremena) te je Bog (u Isusovoj osobi) došao u vreme i prostor kako bi jednim činom preokrenuo proces. Kada prihvatimo Božje uvjete (pokajemo se i uzverujemo Radosnoj vesti o Isusu), imamo sudsko rešenje — oslobođenje, tj. oproštenje i večno spasenje jednom zauvek (na temelju Isusovog svršenog dela) te imamo Duha Svetoga u nama zauvijek, koji omugućava novi Bogu ugodan život.