Martin Luther

Borba za vlast između duhovnih i svetovnih poglavara pojačana sa sve većom nacionalnom sviješću u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj kao i Češkoj dovela je početkom šesnaestog stoljeća do antipapizma i anti- klerikalizma. To raspoloženje protiv Rima pretvorilo se u organizirani duhovni pokret tzv. reformacije. Pokret reformacije inicirao je u XVI. stoljeću njemački redovnik auagustijanac Martin Luther. Početkom reformacije smatra se objava 95. Lutherovih teza kojima je povod bila sablazna trgovina oprostima. Te je svoje teze navodno sam Luther pribio na vrata crkve u Wittenbergu 31. X. 1517. Slični reformatorski pokreti usmjereni protiv rimske Katoličke Crkve slijedili su u Francuskoj pod vodstvom Johanesa Calvina, u Švicarskoj pod vodstvom Ulricha Zwinglija i u Engleskoj pod vodstvom kralja Henrika VIII.

Protestantizam (od lat. protestantes - oni koji prosvjeduju) obuhvaća kršćanske Crkve koje su se odvojile od Rima tijekom reformacije. Ime "protestanti" nastalo je u svezi s protestom što su ga reformaciji skloni njemački staleži uložili protiv zaključka donesenog na državnom saboru u Spayeru (1529) kojim se zabranjuju dalje crkvene reforme.

Protestantizam je poslije postao sinonim za povratak Evanđelju i Božijoj riječi kao jedinom autoritetu u pitanju vjere i vjerske prakse. Prema protestantskoj ideji, središnja biblijska misao je opravdanje po vjeri. Lutherova teologija Crkvu ne smatra vidljivom već duhovnom zajednicom u kojoj su vidljivi znakovi krštenje i Evanđelje dok joj je glava Krist na nebu. Ne priznaje hijerarhijsko svećenstvo nego općenito svećenstvo svih vjernika. Protestanti su od sakramenata zadržali krštenje i Gospodnju večeru.

"Augsburška vjeroispovijest" (1530) je temeljna proklamacija luteranske vjere i prakse a i danas predstavlja službeno naučavanje luteranske i evangeličke Crkve, dok je "Švicarska vjeroispovijest" službena vjeroispovijest kalvinske Crkve

Temelje brojnih suvremenih protestantskih ogranaka postavili su u XVI. stoljeću: luterani nasljednici Martina Luthera (1483-1546); reformisti sljedbenici Johanesa Calvina (1509-1564); anabaptisti - različite grupe koje su smatrale da niti Lutherova niti Calvinova reforma nisu bile dovoljno radikalne; anglikanci - sljedbenici reformacije Henrika VIII. koji je (1534) dokinuo Papin autoritet u Engleskoj; engleski puritanci koji su u pod utjecajem kalvinista bili nezadovoljni dometom reformacije u Engleskoj inzistirajući na autoritetu Biblije. Pristaše puritanskog pokreta bile su među prvim Englezima koji su počeli seliti na tlo Sjeverne Amerike.

Krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća pojavila su se tri protestantska pokreta s namjerom da se revitalizira protestantska ideja. To su bili: pijetisti na čelu s Filipom Spenerom (1635-1705); metodisti, koje je osnovao John Wisley (1703-1791), te veliki pokreti duhovnog buđenja u Americi (reakcija na pozaspali puritanizam) kojima su na čelu stajali Jonathan Edwards (1703-1758), William Tennent (1673-1745), Gilbert Tennent (1703-1764) i George Whitefield (1714-1770).