Knjiga dvanaesta

ŠANTIPARVAN

Knjiga o smirenju

 

 

Vaišampayana reče: Pošto izliše prinose vode mrtvima za dušu, za sve rođake i prijatelje, Panduovi sinovi, Vidura i Dhrtaraštra i sve gospe Bharata ostadoše tu, na obali Gange. Plemeniti Panduovi sinovi željeli su da mjesec oplakivanja i očišćenja provedu izvan prijestolnice Kurua. Pošto pravedni kralj Yudhišthira završi posmrtne vodene obrede, mnogi znameniti mudraci koji su se istakli isposničkim pothvatima i mnogi rišiji i dvorođenici dođoše tamo da vide kralja.

Nakon obreda gostoprimstva, koji sada bijaše u skladu s mjesecom žalosti, svi oni posjedaše prema starosti, okupivši se oko kralja. Na tisuće brahmana nudilo je potresenome kralju svoje utjehe. Onda Narada oslovi sve mudrace po starješinstvu pa se okrenu Dharminu sinu i reče: Yudhišthiro, svojom silom i Madhavinom milošću cijelu si zemlju pravedno osvojio. Sreća je što si iz te užasne bitke iznio živu glavu. Tebi su znane dužnosti kšatriya, ali ti se ne veseliš, Panduov sine! Zar nije red, kralju, da, pošto si pobio sve svoje neprijatelje, sada razveseliš srca prijatelja? Sada, kada si stekao sve te blagodati, nadam se da ti tuga više neće raspinjati srce.

Yudhišthira će na to: Doista, ja sam se oslonio na Krišninu jaku ruku i na milost brahmana te sam Arđuninim i Bhiminim snagama stekao svevlast nad svom Zemljom, ali teški jad još uvijek leži na mojem srcu. Žalim za rodbinom čiji je grozni pokolj izazvala moja žudnja za vlašću. Zbog mene je poginuo sin Subhadrin i svi Draupadini predivni sinovi i ova mi pobjeda, božanstveniče, sve više sliči na užasan poraz! Teško me pritište žalosna sudbina jadne Draupadi koja je dočekala da nema više nikoga od roda, a uvijek nam je vjerno ugađala. Što će mi reći Subhadra, moja snaha iz roda Vršnija? Ali ja bih htio, božanstveni Narado, o nečemu drugom porazgovarati s tobom. Onaj što ga je svijet smatrao sutom kojega je rodila Radha zapravo bijaše naš rođeni brat! A ja sam, jao, željan kraljevanja, učinio da on pogine! Zbog toga me jad izgara kao plamen povjesmo pamuka. Nitko od nas petorice braće nije ni slutio da nas s njime spaja krvna veza. A on, vrsni lukonoša, znao je to i našoj se majci bješe zarekao da će u boju ubiti samo Arđunu a, kada ga pobijedi, da će s nama zaključiti mir. I takvoga junaka pogubi Arđuna! Brat je pogubio rođenoga brata! Karnina stopala bjehu prava slika majčinih stopala i, kada se zbilo ono u sabornoj dvorani i strašna nam nepravda bješe učinjena, u meni se raspomamila srdžba, ali, čim bi mi pogled pao na njegova stopala, moje bi jarosti u trenu nestalo. Poslije sam dugo o tome mislio, ali uzalud.[1]

Narada odgovori: Bharato, istina je sve što si rekao, ali slušaj ovu pripovijest: Ne bijaše lako poslati u blažene predjele sve te kšatriye pročišćene oružjem. Zato je Kunti, još kao djevica, začela sina koji će moći izazvati opći rat. Jednom je Karna vidio Arđuninu vještinu strijeljanja i došao je Droni s molbom da ga primi za učenika i da ga nauči kako se rukuje moćnim Brahmanovim oružjem. Ali Drona ne bijaše sklon da ga primi i reče da mu nije dopušteno poučavati bilo koga osim brahmana besprijekorna vladanja i kšatriye koji se, uz mnogo pokore, domogao očišćenja. Tada Karna ode učitelju Parašurami na planinu Mahendru koja nalikuje na nebesa. Tamo je susretao mnoge gandharve i yakše, a i bogove. Živio je tamo i sva je oružja vrlo savjesno proučio postavši miljenik bogova, gandharva i rakšasa. Dok je lutao po morskoj obali, slučajno je ubio tele svete krave koja je pripadala nekome brahmanu. Molio ga je i preklinjao da mu oprosti taj nehotični grijeh, ali ga brahman prokle i reče: Dok se budeš borio protiv onoga zbog kojega se svakoga dana toliko trudiš i kojega neprestano izazivaš, kotač tvojih kola progutat će zemlja! I kada ona proguta taj kotač, tvoj će te protivnik pogubiti dok budeš stajao smeten i nepažljiv! Nepažnjom si ubio ovo moje tele i nepažnjom ćeš i ti poginuti! Ni svi svjetovi zajedno ne mogu obesnažiti moje prokletstvo! — Karna na to obori glavu i dođoše mu na pamet nevesele misli pa se, pun strepnje, vrati Rami.

Potom Narada ispriča kako je Karna zaslužio i Parašuraminu kletvu pa mu reče na kraju: Kada je Rama saslušao Karninu ispovijest, on mu ljutit, ali smiješeći se, ovako kaza: Zbog svoje pohlepe za oružjem ponio si se nedostojno slagavši da si brahman iz mojega roda i zato, bijedniče, ovo Brahmanovo oružje neće uvijek ostati u tvojemu sjećanju.[2] Budući da nisi brahman, u času tvoje smrti Brahmanovo će te oružje napustiti, a stajat ćeš pred protivnikom koji ti je ravan. Idi odavde, jer ovo mjesto nije za one koji se služe lažima. Znaj, međutim, da ti na Zemlji među kšatriyama neće biti ravna u boju! — I Karna se oprosti od Rame i ode Duryodhani pa mu reče: Ja sam naučio služiti se svim oružjima!

— Za Karninu slavu i silu saznao je i Đarasamdha, gospodar Magadhe, i pozvao ga na dvoboj. Obojica su poznavali nebesko oružje i, kada im tobolci ostadoše prazni i kada polomiše sve svoje oružje, uhvatiše se ukoštac golim rukama. Kada već vidje da će ga Karna rascijepiti napola, kralj u silnoj muci zaboravi na svoju mržnju i odbojnost prema Karni pa mu reče: Ja sam se zadovoljio! — I u zalog toga novog prijateljstva on pokloni Karni grad Malini. Prije toga silni je tlačitelj neprijatelja bio sam kralj Ange i vladao je gradom Ćampom po Duryodhaninoj želji.

— Njegov prirodni oklop i naušnice uzeo mu je Indra, brahmanova i Karnina kletva sjediniše se s obećanjem koje je dao Kunti, Indrine opsjene i Bhišmino potcjenjivanje, Šalyino potkopavanje njegove odlučnosti, Vasudevina lukavstva i, napokon, nebesko oružje što ga je Arđuna dobio od nebesnika, a i od Drone i Kripe, sve se to sručilo na njegovu glavu i mnogi su ga obmanuli ili prokleli. No budući da je poginuo u boju, ne tuguj zbog brata, tigre među kraljevima!

I Nebeski mudrac Narada zašutje, a Yudhišthira, izmučen žalošću, utonu u misli.

— Sine moj, ne krivi sebe za Karninu smrt! — javi se kraljevna Kunti. — I sam otac njegov, bog Surya, pokušao ga je odvratiti od opakoga Duryodhane i privoljeti ga da priđe k tebi, ali ni njegov, a ni moj trud nisu imali uspjeha. On nas nije htio poslušati i sam je sebi o glavi radio!

Na te majčine riječi kralj Yudhišthira, ojađena srca i suznih očiju, ovako odgovori: Velika se nevolja sručila na moja pleća samo zato što si nam skrivala istinu i nisi nas dobro savjetovala!

I tada pravedni kralj, čije moći bijahu goleme, u svojoj žalosti prokle sve žene na svijetu i reče: Odsada neka nijedna žena ne mogne sačuvati tajnu!

Potom, sjećajući se sinova i unuka, rodbine i prijatelja, utonu u brigu i tugovanje. Umni kralj shrvan očajem bijaše nalik na sjajni oganj koji se umotao gustim dimom.

— U zemnim užicima ne vidim nikakva dobra ni radosti — reče on svojoj braći — ni zadovoljstva u kraljevskim dužnostima. Eto vam carevine, vladajte njome, a mene pustite da idem u šumu!

Arđuna ga stade odgovarati od njegova nauma i govoriti mu o plemenitim vrijednostima porodičnoga života i o svem dobru što ga čovjek može učiniti a da ne postane isposnikom, a onda se, vidjevši da kralj Yudhišthira ne progovara ni riječi, Panduov sin Arđuna obrati Krišni pa kaza: Dharmin sin, tlačitelj neprijatelja, izgara od žalosti zbog svoje rodbine. Utješi ga, Madhavo! Opet smo u ljutoj nevolji, Đanarddano! Ostaje na tebi da ublažiš njegov bol!

A lopočooki Govinda, čija slava ne može usahnuti, okrenu svoje lice Yudhišthiri. Od njihove najranije mladosti Govinda bijaše Yudhišthiri miliji čak i od Arđune. Krišna prihvati Yudhišthirinu ruku nalik na mramorni stup i namirisanu sandalovim prahom pa mu stade zboriti blagotvorne riječi: Ne predaj se bolu, tigre, i ne muči svoje tijelo! Kšatriye su nestale u boju kao što nestaju sa snom i sva snoviđenja kada ih više ne trebamo. Svi bijahu junaci i neprocjenjivi nakit toga groznoga pokolja. Pali su u boju gledajući ravno u one koji jurišahu na njih. Nitko od njih nema rane na svojim leđima i nitko nije poginuo u sramnome bijegu. Svi smo mi podanici sreće i žalosti. I ja, i ti, i sva stvorenja, jednom ćemo umrijeti.

Slušaj pripovijest koju je Narada kazivao Srnđayi dok je ovaj tugovao za preminulim sinom.[3] Pažljivo slušaj i tvoj će bol brzo uminuti: Bijaše jednom kralj, kako se priča, po imenu Marutta, Avikšitov sin. I on je bio podložan smrti. Na njegov žrtveni obred, koji se naziva Višvasrđ,[4] bijahu došli i Indra i Varuna i Brhaspati na čelu svih ostalih bogova. Dok je taj kralj vladao, Zemlja je davala žetvu a da je nitko nije orao, a bila je posvuda ukrašena nakitom. Na njegovu su obredu Višvadeve bili dvorjani, a Maruti su dijelili poklone i pili somu. Žrtveni darovi toga kralja nadmašili su i darove bogova, a da ne govorim o darovima ljudi i gandharva. Kada je i taj kralj, koji te je nadmašio i po duhovnim zaslugama, i po znanju, po samoodricanju i po obilju, pao kao plijen smrti, što onda ti žališ za sinom?

Bijaše nekada i kralj Suhotra, sin Atithijev, i čuli smo da ni on nije mogao umaknuti smrti. Dok je on vladao, po zapovijesti Indrinoj pljuštalo je zlato s neba cijelu godinu dana. Zemlja doista, a ne samo po imenu, bijaše prava Blagodarka. Za njegove vladavine rijeke su u sebi krile zlatne kornjače, rakove i krokodile, jer ih je, kralju, božanski Indra prosuo iz visine. Izvan sebe od čuda, Atithin je sin skupljao to blago koje bijaše neizmjerno i prekrivaše Zemljino lice. Priredio je svečanost u Kuruđangali i na toj žrtvi dade brahmanima svekoliko blago. Kada je i taj kralj postao plijenom smrti, za čime ti žališ?

Čusmo da je umro i kralj Prthu, sin Venin. Svi veliki rišiji iz goleme prašume postaviše ga da vlada Zemljom. Ime Prthu dobio je zato što bijaše napredan i bolji od svih ljudi. Zato što je narod štitio od uvreda dadoše su ime Kšattr. Tako od dobi ime kšatriya, zaštitnik. Kada ugledaše Prthua, Venina sina, sva zemaljska stvorenja povikaše: Volimo ga i odani smo mu! — I zbog te njihove ljubavi on dobi ime rađan, onaj koji je vrijedan ljubavi. Dok je on vladao, žetva je stizala i bez oranja, svaki list na drvetu davao je med, a svaka krava izobilje mlijeka. Svi su ljudi bili zdravi i želje su im bile okrunjene ispunjenjem. Ničega se nisu bojali i živjeli su kako im se htjelo: netko u polju, a netko u kući. Kada je Prthu poželio prijeći preko mora, vode su pod njime očvrsnule. Ni rijeke nisu nadolazile kada ih je prelazio, već su mirno tekle. U jednoj od svojih veličanstvenih konjskih žrtvi kralj Prthu dade brahmanima dvadeset jedno brdo zlata, a svako je imalo tri stotine lakata! Ako je i on, koji te je u svemu nadmašio, postao plijen smrti, za čime žališ ti, veliki kralju?

Na to se javi Vyasa: O kralju, kraljeva je dužnost da štiti podanike. Onaj tko ne brani pravedne zakone onda kada su ugroženi, i sam je prijestupnik protiv tih zakona.

Yudhišthira odvrati: Ne sumnjam ja u tvoje riječi, slavni isposniče, ali ja sam radi ove kraljevine mnogima donio smrt. Zbog toga što sam učinio sada mi srce izgara!

Vyasa će na to: Bharato, ako u šumi čovjek sjekirom sruši drvo, onda je on počinio grijeh, a ne sjekira! Ili, ako se kaže da je sjekira samo predmet kojim je djelo izvršeno, onda se grijeh može pripisati onome tko ju je napravio, ali to bi se teško moglo nazvati istinom. Kuntin sine, kao što jedan čovjek ne može snositi posljedice onoga što je učinio drugi, tako i ti svoju odgovornost možeš pripisati Svevišnjem biću. Ako je pak čovjek samo pokretač svojih djela, i dobrih i loših, onda Svevišnji Upravitelj i ne postoji i plodovi tvojih djela i nedjela ne mogu ti ništa nauditi. Kralju, nitko ne može skrenuti s puta koji mu je suđen. Ako pak sudbina proizlazi iz djela u prošlome životu, onda nemaš grijeha u ovome životu kao ni onaj što je napravio sjekiru. Ako misliš da je Slučaj taj koji djeluje na ovome svijetu, onda se ovaj pokolj i nije mogao dogoditi, niti bi se uopće dogodio. Ako treba razabrati zlo od dobra, onda su tu sveti spisi, a u njima stoji da kraljevi moraju stajati s uzdignutom palicom kazne u rukama. Ja mislim, Bharato, da dobra i zla djela stalno kruže, kao na kotaču, i da čovjeka sustižu posljedice i dobrih i zlih postupaka. Jedan grijeh proistječe iz drugoga. Zato, kralju, izbjegavaj da činiš zlo i ne daj svojemu srcu da se utapa u tuzi. Vrši, Bharato, dužnosti koje pripadaju tvojemu staležu ma kako one izgledale dobre ili zle, a ovo samoodricanje nimalo ti ne pristoji.

— Slušali smo, Prthin sine — nastavi Vyasa — da su se jednom bogovi i asure međusobno zaratili. Asure su starija, a bogovi mlađa braća. Bitka je trajala trideset dvije tisuće godina i sva se Zemlja okupala krvlju. Onda bogovi pobiše daitye i osvojiše nebesa. A brahmani, znalci Veda koji su vladali Zemljom, uzoholiše se i latiše oružja pa pođoše pomoći daityama. Zvali su se Salavrke. Bilo ih je osamdeset osam tisuća i sve ih pobiše bogovi.

— Ponekad, kralju, grijeh je nalik na vrlinu, a vrlina se čini kao grijeh. Ali oni koji su učeni znaju ih razlikovati. Ljudi koji su poput tebe nikada ne dospijevaju u pakao. Umiri svoju braću! Onaj tko griješi svjesno i odlučno i zbog toga ne osjeća nikakva stida, već nastavlja kako je i započeo, taj je odista grješnik. Za njega nema okajanja i njegov se teret ne smanjuje. Ti si od visoka roda i plemenita si podrijetla, a ono što si činio bijaše učinjeno preko volje i tuđi su te grijesi prisilili na to. Za tvoje okajanje određen je znameniti obred zvan "konjska žrtva". Priredi ga i obavi i bit ćeš slobodan od svojih grijeha!

— Svojim junaštvom ti si pobijedio sve kraljeve, bezgrješniče, zato pođi sa svojim prijateljima u te kraljevine i okruni braću, sinove ili unuke izginulih kraljeva. Pokaži svoju milost čak i još nerođenoj djeci i učini sretnim svoje podanike. Vladaj zemljom, a na prijestolja onih koji nemaju sinova postavi njihove kćeri. Žene uvijek žude za vlašću i zadovoljstvima. Utješi svekoliku carevinu i razveseli svoje srce!

I plemeniti Yudhišthira ustade sa svojega sjedišta s namjerom da učini dobro čitavome svijetu. Pođoše svi k Hastinapuri, a pred njima je išao kralj Dhrtaraštra.

Kada uđoše u grad, izađoše da ih dočekaju tisuće i tisuće građana. Gomila se tiskala okićenim ulicama poput oceanske plime kada izađe Mjesec. Divno ukrašene prostrane palače činilo se da posrću pod teretom mnogih žena i djevojaka koje su se duž ulica natisnule po njima. Umilnim glasovima klicale su one Yudhišthiri u slavu, a narod iz grada i pokrajina okupljao se oko dvora dovikujući pohvale i blagoslove.

Ušavši u dvor, blagoslovljeni Yudhišthira stade pred kućna božanstva i odade im počast darivajući ih dragim kamenjem, mirisima i cvjetnim vijencima. U pratnji svećenika Dhaumye i svojega staroga strica on dođe pred brahmane i radosno ih pozdravi iskazavši im dužno štovanje obiljem bogatih poklona, a nebesa odjeknuše od njihova blagoslova: Ovo je blažen dan! — kliknuše svi složno. Bješe to mio i ugodan glas koji razveseli srca svih prijatelja i dobronamjernika Panduovih sinova. A nešto kasnije, kada su se brahmani primirili, rakšasa po imenu Ćarvaka koji se bješe prerušio u brahmana oslovi kralja i reče mu: Ja ću govoriti u ime svih onih brahmana jer to je njihova želja: Sramota nek padne na tvoju glavu! Ti si zao kralj! Ti si ubojica svojih rođaka! Sada kad si ubio svoje starije i svojega učitelja, pristoji ti samo da se rastaneš od svojega života!

Nasta mukla tišina. Od tjeskobe i stida nitko, pa ni Yudhišthira, nije mogao prozboriti ni riječi. Onda progovori Yudhišthira: Ja vam se klanjam i ponizno vas molim da ne mislite ružno o meni. Vama ne priliči da me ponižavate. Uskoro ću se oprostiti od svojega života!

U taj mah svi brahmani uzviknuše: Mi to nismo rekli! Svako dobro neka te prati, kralju! — A onda prepoznaše prerušenoga pa povikaše: Ovo je rakšasa Ćarvaka, Duryodhanin prijatelj! Obukao se kao prosjak-isposnik s namjerom da učini neko dobro za Duryodhanu! Uz tebe, kralju, neka je svako dobro i blagostanje, a i uz tvoju plemenitu braću!

I tada svi ti srditi brahmani izrekoše zajedno uglas: HUM! Osudivši rakšasu, bezgrješnici su ga ubili samim tim glasom. Spržen njihovom moći Ćarvaka se sruši mrtav, poput drveta spaljena Indrinim gromom. Potom se brahmani udaljiše ispraćeni Yudhišthirinim izrazima poštovanja i svojim blagoslovima razgališe njegovo srce.

Yudhišthira je svladao svoju tugu i malo se razvedrio. Sjeo je na prijestolje sazdano od zlata licem okrenut k istoku, a dvojica vitezova, Krišna i Satyaki, posjedaše njemu sučelice. Bhima i Arđuna posjedaše oko kralja na stolice optočene draguljima, a na bijelo prijestolje od slonovače optočene zlatom sjedoše Kunti i blizanci. Svećenik Kurua Sudharman, Vidura, svećenik Pandava Dhaumya i kralj Kurua Dhrtaraštra, svaki na posebnome prijestolju sjajnu poput ognja, sjedili su do njih, a tu bjehu i Yuyutsu, Sanđaya i Gandhari.

Na Krišnin znak svećenik Dhaumya otpoče svečanu ceremoniju. Najprije je, kako to običaji nalažu, blagoslovio žrtvenik koji bješe okrenut istoku i sjeveru, a potom je plemenitoga Yudhišthiru i Krišnu, Drupadinu kći, posadio na blistavo prijestolje prekriveno tigrovim kožama. Onda je stao lijevati na oltar žrtvu Ijevanicu od čista masla pojući sve vrijeme propisane mantre.

Zatim ustade Krišna i iz posvećene školjke[5] izli vodu na glavu Kuntina sina Yudhišthire. Mudri kralj Dhrtaraštra učini potom isto, a za njima i svi savjetnici. Zadovoljni mu brahmani poželješe pobjede i blagostanje i milozvučnim glasovima pjevahu mu hvale.

Kralj ih je Yudhišthira saslušao pa im onda ovako kaza: Blagoslovljeni su Panduovi sinovi jer njihove zasluge, stvarne ili nestvarne, spominju brahmani koji su se ovdje okupili. Ali znajte, što god da se zbilo, kralj Dhrtaraštra naš je otac i gospodar. Onaj tko hoće meni ugoditi, neka se pokori njegovim naredbama i neka poštuje svaku njegovu želju i volju. Njegov je cio svijet pa i Pandave su njegovi, kao i svi ostali. Neka svatko od vas ima na umu to što sam sada rekao!

Potom kralj Yudhišthira raspusti narod da svatko ide za svojim poslom. Kada su se razišli građani i stanovnici pokrajina, moćni kralj Kurua postavi svojega brata Bhimasenu u zvanje yuvarađe,[6] a bistroumnome i veleučenom Viduri dodijeli dužnost prvoga doglavnika i savjetnika za šest državničkih poslova.[7] Uvaženi Sanđaya, iskusan i dubokouman, kojega su krasile sve dobre osobine, primi na sebe dužnost nadzornika riznice. Nakula bi postavljen da vodi brigu o popisu vojske, da je hrani, plaća i brine se o njoj, a Arđuni povjeri vrhovno zapovjedništvo nad svojim vojskama, a dužnost mu bješe obrana zemlje i kažnjavanje zločinaca.

Dhaumya, prvi među svećenicima, bi zamoljen da se prihvati brige o brahmanima i obavljanja vedskih i svih ostalih obreda, a Sahadeva ostade uz Yudhišthiru da bude njegova tjelesna straža. Zadovoljni kralj dade ostalima položaje koji su im, prema njegovu mišljenju, odgovarali, a onda plemeniti i pravedni kralj Yudhišthira ovako naloži Viduri i plemenitome Yuyutsu: Vas dvojica ćete spremno i odano izvršavati sve ono što bude poželio moj kraljevski otac Dhrtaraštra. Svi građanski poslovi i upravljanje pokrajinama bit će vaša dužnost, a rješavat ćete ih uz kraljevu suglasnost.

Nakon toga kralj Yudhišthira naredi da se održe posmrtne svečanosti za sve poginule rođake i za sve one za kojima ne ostadoše na svijetu ni rođaci ni prijatelji. Dade da se iskopaju zdenci, sagrade česme i kuhinje gdje se dijelila hrana, a sve u ime svojih izginulih prijatelja i za dobrobit njihovih duša. Kao i prije iskazivao je svoje poštovanje Dhrtaraštri, Viduri i Gandhari, a i svima ostalim cijenjenim Kuruima i činovnicima. Dobrostivi kralj brinuo se i o gospama koje su u boju izgubile svoje junačke muževe i sinove, i samilosno je uzeo pod svoju zaštitu siromahe, slijepe i nemoćne i davao im je hranu, odjeću i sklonište. On bijaše sretan što je svakome udovoljio.

Kada sve bješe obavljeno, kralj Yudhišthira dođe Vasudevi koji je bio utjelovljenje samoga Višnua i, vidjevši ga utonula u misli, on mu se smiješeći obrati: Prvače među veleumnima, jesi li noć proveo mirno i zadovoljno? Vidim čudesan prizor, posvetio si se zadubljenju! O ti, koji si veličanstveno okrilje cijeloga svijeta, je li sve kako valja u svim trima svjetovima? Čudim se što si sada pribjegao četvrtomu stanju svijesti[8] i volio bih da mi kažeš razlog tome, ako sam dostojan da ga čujem.

Mlađi Indrin brat prizva natrag svoj um, svijest i osjetila u njihovo uobičajeno boravište, pa, uz smiješak, odgovori: Tigar među ljudima Bhišma, koji sada nalik na sjajni oganj leži na postelji od strijela, usredotočio je misli na mene. Stoga sam i ja duhom otišao do njega. Pribrao je sva svoja osjetila i snagom svoje volje usmjerio je svoj um k meni zovući me da mu budem pribježište. Kada vlastita djela budu uznijela na nebesa toga moćnika među kraljevima, zemlja će, Prthin sine, biti kao noć bez mjesečine. Zato, Yudhišthiro, pođi pokorno pred Gangina sina i pitaj ga o svemu što bi htio saznati. Pitaj ga o svim četirima vrstama znanja, o pravdi, koristi, zadovoljstvu i o spasenju. Pitaj ga o žrtvama, obredima određenim za sva četiri staleža, o četirima načinima življenja i o dužnostima kraljeva. Kada Bhišma, prvak od roda Kurua, ode s ovoga svijeta, sve to znanje nestat će s njim.

I tako Krišna, kralj Yudhišthira sa svojom braćom i mnogi drugi s njima krenuše vozeći se na svojim kolima nalik na utvrđene gradove i pod mnogim barjacima i zaputiše se prema Kurukšetri. Izađoše na ravnicu milijuni plemenitih kšatriya. Na njoj se podizalo mnogo brjegova učinjenih od tijela i kostiju slonova i konja i bezbroj ljudskih glava rasutih poput morskih školjki. Išarana nebrojenim pogrebnim lomačama i gomilama oklopa i oružja, ta ravnica bješe nalik na vrtove u kojima je maločas pijančevao Uništitelj. Bacajući poglede na čete duhova i bezbrojne rakšase, silni su vitezovi žurno jezdili tim krajem.

Dok su se tako vozili, jakoruki Krišna, radost Yadava, reče Yudhišthiri: Eno u daljini, Prthin sine, pet Raminih jezera! Tamo je Parašurama sjenima svojih predaka ponudio žrtvu Ijevanicu od krvi kšatriya. To se tu zbilo. Dvadeset jedan put moćni je Rama istrebljivao kšatriye s lica Zemlje i oslobađao je njihova tereta, a onda je odustao.

Napokon ugledaše Bhišmu. Na svojemu odru od strijela nalikovao je na zalazeće Sunce. Kada dođoše do njega i posjedaše naokolo, Krišna pogleda Bhišmu koji bijaše kao vatra koja lagano trne i reče mu: Jesu li ti osjetila još uvijek pouzdana? Prvače među rječitima, nadam se da ti se još nisu pomutila! Pravedni Šantanu obećao ti je da ćeš umrijeti tek kada to sam poželiš. Ja nemam takvih zasluga da bi mi ta želja bila ispunjena. I najmanja igla, kada se zabode u tijelo, stvara bol. Što onda reći o stotinu strijela koje probadaju tvoje tijelo? Brahmani uvijek govore o tebi da si ti deveti Vasu, ali ti si vrlinom nadmašio svu osmoricu i ravan si samome Indri! Prvače među ljudima, osim tebe nema više nikoga tko bi mogao rastjerati nedoumice što iskrsavaju u Znanjima koja se izučavaju na svijetu. Pomoću svojega oštroumlja oslobodi Panduova sina njegove žalosti. Osobe čije je znanje tako golemo i raznovrsno žive samo zato da bi utješile ljude kojima je um zamagljen.

Kada je čuo mudre Vasudevine riječi, Bhišma malo podiže glavu i, sklopljenih ruku, ovako mu odgovori: Budi mi zdrav, božanski Krišno! Ja vidim, Govindo, tvoje vječno obličje! Prvače svih božanstava, misli na ono što će biti dobro za tvojega poklonika. Tražim tvoju zaštitu u želji da dočekam blaženi kraj!

Vasudeva mu odvrati: Velika je tvoja odanost meni i zato sam ti, kralju, pokazao svoje nebesko obličje! O Bhišmo, kada budeš napustio ovaj svijet, svekoliko tvoje znanje nestat će s tobom. Zato su svi ovi koji se ovdje okupiše došli da od tebe čuju pouke o dužnosti i vrlini. Kaži im stoga riječi Istine!

Bhišma tada reče: O gospodaru nad svim svjetovima! O svemoćni, na mukama sam zbog svih ovih strijela koje mi nanesoše brojne rane, udovi su mi slabašni, a ni um mi nije sasvim bistar. Napušta me moja snaga, oprosti mi! Ja ništa neću reći! I sam bi se Gospodar Govora pred tobom ustezao. Kako da govorim ja, tvoj učenik, pred tobom koji si Stvoritelj Svemira?

Na to će Vasudeva: Neudobnost i omama, plamen boli, glad i žeđ neće te mučiti. Gangin sine neusahle slave, tvoja osjetila i pamćenje neće te izdati!

Tada svi veliki rišiji, i pred njima Vyasa, izraziše Krišni svoje obožavanje i zapjevaše vedske himne. Blag, čist i ugodan lahor pirnu poljem i donese sa sobom prekrasne mirise. Na mjesto gdje bijahu Vasudeva, Gangin sin i kralj Yudhišthira, lagano poče padati nebesko cvijeće...[9]