Izbjegavanje neugodnog osjećaja da ste u nečijim očima loši vodi u stalno dokazivanje da ste dobri. Međutim, taj "loš osjećaj" vam je itekako potreban.

Ako počnemo razmišljati o tome što nas sve motivira ili navodi na neko ponašanje, najprije će nam pasti na pamet neki direktni ciljevi i želje. Na primjer - ´želim se zabaviti, pa ću pozvati prijateljicu u kino´ ili ´želim se odmoriti, pa ću za vikend otići na more´. Međutim, tu je i jedan skriveni motivator koji struji u podlozi naših ponašanja koji nam može znatno zakomplicirati život. Taj skriveni motivator je slika o sebi.

Kako bi stvari postale jasnije, na trenutak zastanite i zapitajte se što sve radite kako u nečijim očima ne biste ispali loši. Sjetite se prijateljice, majke, partnera... Možda zovete prijateljicu na ljetovanje, iako biste radije išli sami. Možda slušate majčino žaljenje, iako vas to opterećuje. Možda odrađujete kućanske poslove umjesto supruga, iako smatrate da to nije fer.

Sve što činite kako netko drugi ne bi pomislio da ste vi loša osoba kontrolirano je jednom neugodnom mješavinom potisnutih osjećaja. U te potisnute osjećaje je utisnuta snažna poruka: "Loša sam". Kada ne bi bilo tih potisnutih osjećaja, sve bi bilo puno jednostavnije. Pronašli biste način da objasnite prijateljici zbog čega želite ljetovati bez nje, majci biste rekli da vam je naporna i da biste puno radije razgovarali o nečem drugom, a partneru biste rekli da vam nije u redu da uz posao još i toliko radite po kući.

Da nema tih potisnutih osjećaja, prijateljičino, majčino ili suprugovo negodovanje ili mišljenje da ste vi "ovakva ili onakva osoba" vas ne bi naročito pogodilo. Prihvatili biste to da u njihovim očima niste i ne možete biti savršeni i život bi išao dalje. Međutim, taj "loš osjećaj" ili osjećaj koji se budi kada vidite da ste u nečijim očima loši može biti toliko neugodan da ga pod svaku cijenu instinktivno želite izbjeći. A to izbjegavanje vodi nagađanju tuđih želja i udovoljavanju drugima - samo kako u njihovim očima ne biste ispali loši.

Kada smo bili djeca, htjeli-ne htjeli, bilo nam je jako važno da u očima svojih roditelja (a naročito u očima majke koju smo povezivali s izvorom hrane i sigurnosti) budemo dobri. To je sasvim logično jer smo bili potpuno ovisni o njima. Bez njih nismo mogli preživjeti. Isto tako, podjela na dobro i loše ponašanje je neizbježan dio odgoja i svatko od nas je upravo na temelju roditeljske vike, ignoriranja ili kažnjavanja naučio da je neko ponašanje "loše" i da, budemo li se tako ponašali, nećemo biti prihvaćeni.

Kasnije u životu, prestajemo se toliko ogledati u očima roditelja i počinjemo se ogledati u očima društva. Imamo osjećaj da moramo biti dobri u očima šefa, prijateljice, partnera, jer pomisao da smo u njihovim očima loši izaziva ponovo onaj isti osjećaj koji smo imali kao djeca. Taj osjećaj koji u formi tvrdnje glasi "ja sam loša" je puno teži i neugodniji ako smo kao djeca u očima svojih roditelja morali zadovoljavati visoke kriterije "dobrote" i ako smo, kada smo bili "loši", bili grubo odbacivani, napuštani ili kažnjavani.

Osjećaj "ja sam loša" je vrlo uvjerljiv jer, kada smo od roditelja dobivali poruku da smo loši, u svojoj dječjoj otvorenosti smo im potpuno vjerovali. Zato i kao odrasli, kada primijetimo ili pomislimo da netko tko nam je iz nekog razloga važan misli o nama da smo loši, budi se taj "loš osjećaj" i uvjerenje da je taj osjećaj istinit - da zaista jesmo loši i da to pod hitno moramo promijeniti.

Taj "loš osjećaj" je često teško opisati. Netko će ga opisati "kao da je u meni neka magla", netko "kao mi je u prsima neki crni grumen", a netko "kao da sam cijeli siv". Jer, svatko se u svojoj obitelji kada je bio "loš" osjećao drugačije. Netko je bio okrivljavan, netko ignoriran, netko kažnjavan. Zato i je i ta mješavina potisnutih osjećaja koju možemo izraziti kroz tvrdnju "ja sam loš" ili "ja sam loša" kod svakoga drugačija.

Kada se taj osjećaj pojavi, umjesto da ga odmah ugasite nekim postupkom koji dokazuje da ste vi zapravo dobri, pokušajte neko vrijeme ostati s osjećajem da ste loši. Upijte taj osjećaj, prepustite mu se. Taj "loš osjećaj" je inače odbačen, stalno mu automatski šaljete poruku da ne smije postojati i zato je tako težak i neugodan.

Ako si dopustite taj "loš osjećaj" i utonete u njega, uskoro će vam postati jasno da je događaj koji ga je izvukao na površinu zapravo bio samo okidač. Na primjer, ako vas poznanica nije pozvala na proslavu rođendana i vi zaključite da vas nije zvala jer ste u njenim očima loši ili nedovoljno važni ili vrijedni, taj događaj je okidač. Ako je "loš osjećaj" koji se zbog toga javio vrlo snažan, izvire negdje iz dubine i osjećate se duboko povrijeđenima, to je znak da su se probudili i potisnuti osjećaji iz djetinjstva iz kojih izvire poruka "loša sam".

Kada si dopustite taj "loš osjećaj", on neće automatski nestati, nego će se još malo pokazati. To znači da će emotivna neugoda potrajati, a to nije ono što biste inače sebi poželjeli. Svakome je prirodno izbjegavati neugodne i težiti ugodnim osjećajima, ali upravo zato ti neugodni osjećaji ostaju neprepoznati i nedoživljeni. A oni osjećaji koji su odbačeni teže preuzeti kontrolu. U slučaju "lošeg osjećaja", tjeraju vas da pred drugima održavate sliku o sebi kao dobrima.

Prihvaćanje i doživljavanje "lošeg osjećaja" je proces. Kada ga primijetite, pustite ga neka traje. Ponekad će taj osjećaj trajati pola sata, a ponekad nekoliko dana. Uvijek će na kraju proći, makar vam se ponekad činilo da će potrajati vječno. A svaki put kada prođe, a vi ga niste gušili dokazujući drugima da ste dobri, dio "loših vas" je integriran. Samim time, postajete puno manje ovisni o onome kakvima vas doživljavaju drugi.

Tomica Šćavina,