Nemoć, bespomoćnost, slabost, predaja, panika, očaj, anksioznost, odustajanje – sve su to sinonimi za psihičku patnju, sinonimi za depresiju. Nemoć nikada nije stvarna ona je posljedica i konstrukcija naše percepcije, načina na koji vidimo, razumijemo i doživljavamo sebe i vanjski svet. Naša percpecija je uvek posljedica točke gledišta koju svjesno ili nesvjesno zauzimamo. Problem nastaje kada nismo svjesni točke gledišta iz koje percipiramo realnost jer tada mi zapravo ne pravimo razliku između realnosti i naše percepcije te realnosti. Postoje tehnike putem kojih možemo postati svjesni bilo koje točke gledišta i na taj način biti u kontroli realnosti koju kreiramo, a to je upravo suprotnost nemoći. Kada percipiramo nemoć onda smo u ulozi žrtve.

U realnom životu ljudi su rijetko kada, gotovo nikada – nemoćni. Uvijek mogu nešto napraviti, poduzeti i učiniti nešto dobro za sebe i druge. Ali postoje situacije kada se osjećamo nemoćno, gotovo potpuno paralizirani, očajni, bespomoćni i uspaničeni.

Nemoć nastaje kad Ja percipiram da ne mogu nešto meni važno promijeniti, kada ne mogu djelovati onako kako vjerujem da mi je potrebno, kada ne mogu riješiti problem i osloboditi se patnje.

Percepcija nemoći nastaje iz dva razloga:

1. Odsustva vjere u sebe

Većina ljudi ne vjeruje u sebe, barem ne dovoljno. Zašto? Zato što vjerovati u sebe znači biti svjestan da sam Ja sam i uzrok i posljedica svega što osjećam, doživljavam, mislim i radim u svom životu. To važi i za prošlost, sadašnjost i budućnost. Ako sam Ja sam uzrok onda samo Ja mogu promijeniti onaj dio moje subjektivne realnosti koji mi smeta. Da bih bio gospodar vlastite sudbine moram preuzeti 100% odgovornost za sve što sam stvorio. Većina ljudi to ne čini jer prije svega ne vjeruje da je ono što osjeća vlastiti proizvod. Drugi razlog je zato što ne zna kako se nositi s tim proizvodima. Te dvije stvari učim klijente na terapiji. Kako da preuzeti odgovornost i kako se osloboditi vlastitih negativnih produkata.

2. Unutrašnji konflikt

To je konflikt sa samim sobom. To je konflikt između onoga što bih Ja želio biti i onoga što Ja ne bih, a vjerujem da Jesam. U unutrašnjem konfliktu nijedna od strana ne može pobijediti i nadvladati onu drugu jer su zapravo obje strane dio iste cjeline, istog Ja. Unutrašnji konflikt predstavlja vječnu borbu koja iscrpljuje i stvara osjećaj nemoći, naročito ako ta borba potraje. Nakon godina provedenih u konfliktu sa sobom osjećaj nemoći se nagomilava, a u isto vrijeme nagomilava se i broj unutrašnjih konflikata jer svi oni nastaju iz istih razloga.

Postoje dva razloga zašto nastaju svi unutrašnji konflikti. Prvi je sama ideja da je konflikt neizbježan. Ta ideja je iluzorna. Na terapiji učim klijente kako promijeniti svoju percepciju sebe od konfliktne, one koja fragmentira ka integrativnoj, onoj koja liječi, oslobađa od patnje. Drugi razlog je povezan s prvim i odnosi se na identificiranje s negativnim aspektima osobnog iskustva. Dokle god osoba ne uviđa razliku između sebe i svojih iskustva (emocija, misli, uvjerenja, sjećanja) ona će biti njihov rob jer je s njima nesvjesno identificirana. Kada osoba nauči da se ne identificira s tim iskustvima ona postaje slobodna i stvara se mogućnost za prevazilaženje svih unutrašnjih konflikata koje osoba nesvjesno stvara. Ne biti identificiran s nekim iskustvom znači biti svjestan razlike između iskustva i kreatora tog iskustva. Kada osoba postane svjesna da je sama kreator svog iskustva ona postaje svjesna da je njena kreacija bila samo jedna od mogućih u datoj situaciji. Biti kreator je suprotno od biti žrtva, biti nemoćan.

Kada naiđemo na neku tešku životnu situaciju, moramo li nužno biti nemoćni? Pa ne, zato što uvek imamo bar tri mogućnosti:

Dr Vladimir Mišić, psiholog