Uprkos uvreženoj stigmatizaciji da je depresija slabost, ona je ozbiljna bolest i treba je liječiti.

Ovo je šest najčešćih zabluda koje bi trebalo čim prije raščistiti ako se nađete u toj situaciji.

ZABLUDA: Depresija nije ozbiljna bolest, ona će proći sama pa liječenje i nije potrebno.

ISTINA: Depresija je psihički poremećaj i treba je liječiti. Neće proći sama ili će proći, ali nakon mnogo vremena tijekom kojeg će osoba silno patiti. Obično neliječena epizoda traje od pola godine do godinu dana.

ZABLUDA: Depresija je primarno moralni problem, egzistencijalna drama, prolazna slabost, nedostatak ili slabost morala, posljedica grijeha ili životnih propusta, prikrivanje lijenosti i nesposobnosti, odraz manje vrijednosti, gubitak vjere u Boga.

ISTINA: Depresija je bolest i nije posljedica slabosti ili kazna za nešto. S obzirom na to da se psihijatrijski poremećaji manifestiraju promjenom ponašanja, koja volimo procjenjivati i davati im raznorazne razloge, često se upravo depresivno raspoloženje objašnjava slabošću, lijenošću, kaznom, propustom i sl. To je netočno i krajnje stigmatizirajuće. Kako bi bilo da, primjerice, kažemo da osoba slabije vidi i nosi naočale jer je nešto kriva, lijena ili zasluženo slabo vidi?

ZABLUDA: Promjenom okoline proći će i depresija.

ISTINA: Neće proći. Depresiju nosite sa sobom poput kufera, gdje god krenuli.

ZABLUDA: Depresivan čovjek najbolje zna kako mu je (djelomično točno), pa se sam može i izliječiti (pogrešno).

ISTINA: Depresivan čovjek doista zna kako mu je, on trpi i njega neizmjerno boli, no to ne znači da sam sebi može pomoći. Depresija je bolest koja se liječi poput ostalih, npr. somatskih bolesti. Usporedbe radi, bolesnik koji boluje od hipertenzije ili šećerne bolesti zna kako mu je, ali se ne liječi sam niti na to pomišlja.

ZABLUDA: Depresija se liječi isključivo psihoterapijom, a lijekovi su samo pomoćno sredstvo. Potpuno krivo.

ISTINA: Depresija se liječi u složenom biopsihosocioterapijskom postupku, u komplementarnoj i sveobuhvatnoj terapiji u kojoj svaki od dijelova ima svoju važnost, a na psihijatru je da u dogovoru s bolesnikom odredi koji modalitet terapije primijeniti i u kojem razdoblju i koji je najbolji baš za tog pacijenta.

ZABLUDA: Depresija se liječi benzodiazepinima, a antidepresivi su opasni lijekovi koji, slično drogama, izazivaju ovisnost.

ISTINA: Depresivan čovjek misli kako mu nikada neće biti bolje. To je također simptom depresije, njezin kognitivni otklon. Međutim, iskustvo drugih, često i samog pacijenta, govori o tome kako je uvijek bolje, samo treba strpljivo pričekati. To najčešće nije lako, jer depresija predstavlja golemu emocionalnu bol koja prožima cjelokupnu ličnost i cijeli bolesnikov život. Može potrajati dok se ne pronađe odgovarajuća terapija za osobu koja boluje od depresije, stoga ne odustajte.

Nešto možemo učiniti i sami...

Vježbajte i radite na sebi

Odredite ciljeve koji su blizu i dohvatljivi. Prestanite generalizirati i ne fokusirajte se samo na negativne stvari.

VJEŽBANJE ĆE POMOĆI: Osobi u depresiji prilično je teško izaći iz kuće, čak i iz kreveta. No, studije su pokazale da vježbanje, čak i samo desetominutno kretanje, otpušta endorfine u mozgu, čini čovjeka sretnijim i zadovoljnijim. Pokušajte svakog dana barem prošetati oko kuće, po kvartu, ako možete, otiđite do obližnjeg parka ili šume. Ako ostvarite i male ciljeve, porast će vaše samopouzdanje.

KAKO SI POMOĆI: Prihvatite da niste odgovorni za sve! Depresivna osoba teže se suočava sa životnim nedaćama. U liječenju se stoga mora raditi na sebi i preformuliranju svojih ciljeva i očekivanja. Naučite tolerirati neizvjesnost, ona je uglavnom naša najveća konstanta i uporna pratiteljica.

Orijentirajte se na sadašnji život. Prihvatite kako niste niti možete biti odgovorni za sve što vas okružuje, pa tako ni za sve loše stvari koje se događaju. Sprijateljite se sa svojom tjeskobom. Jasno recite što osjećate i što želite. Formirajte ciljeve koji su blizu i dohvatljivi.

Prestanite generalizirati i ne fokusirajte se samo na negativne stvari. Prihvatite i volite sebe i svoje bližnje. Svaka nevolja i svako loše stanje, svaki stres i svaka tuga, na kraju ipak prođu. Budite strpljivi i gajite nadu, a ako depresivno stanje postane teško podnošljivo, dugotrajno, sveprožimajuće, ne libite se potražiti pomoć!

Jeste li znali da Baby Blues i postporođajna depresija nisu isto?

Postporođajna depresija

Između 3 i 6 posto žena doživjet će početak velike depresivne epizode tijekom trudnoće ili u tjednima nakon poroda. To znači da će jedna od 6 ili 7 majki razviti postporođajnu depresij...

Postporođajna depresija vrsta je depresivnog poremećaja koji se najčešće javlja unutar četiri do šest tjedana nakon poroda, ali se može javiti i nakon nekoliko mjeseci. Premda se trudnoća kao velik životni događaj smatra razdobljem s mnogo manjim rizikom za razvoj psihijatrijskih poremećaja, neka istraživanja govore kako do 2/3 trudnica pokazuje razne blage psihološke simptome u obliku anksioznosti, labilnog raspoloženja, razdražljivosti i sklonosti depresiji. Međutim, između 3 i 6 posto žena doživjet će početak velike depresivne epizode tijekom trudnoće ili u tjednima nakon poroda, to znači da će jedna od 6 ili 7 majki razviti postporođajnu depresiju.

 

Najčešći simptomi su:

sniženo raspoloženje,
osjećaj umora i iscrpljenosti,
gubitak osjećaja zadovoljstva,
emocionalna labilnost,
plačljivost, anksioznost,
poremećaj sna i apetita,
bolovi,
gubitak koncentracije,
osjećaj krivnje,
gubitak motivacije,
osjećaj osobne nesposobnosti,
gubitak interesa za dijete,
a u nekim slučajevima javljaju se i suicidalne misli.

Ako traju dulje od tjedan ili dva u kontinuitetu i ako onemogućuju majku u njezinu normalnom funkcioniranju, vjerojatno se radi o postporođajnoj depresiji i tada se nužno javiti liječniku. Navedeni simptomi nemaju nikakve veze s tzv. postpartalnom tugom (Baby Blues), blagim postporođajnim poremećajem koji se javlja kod više od 50 posto žena u prvom tjednu nakon poroda i traje nekoliko dana, a očituje se prolaznim emocionalnim promjenama, to su plačljivost, razdražljivost, napetost, nesanica. Liječenje se određuje prema težini kliničke slike. Tako se kod blažih i srednje teških kliničkih slika najčešće provodi psihoterapija (suportivna, kognitivno-bihevioralna, obiteljska), a kod težih kliničkih slika farmakoterapija, odnosno terapija antidepresivima.