Jedan neobičan događaj odigrao se u Francuskoj 1997. godine. Da se tako nešto dogodilo prije petsto godina, u vrijeme najžešćih borbi protiv vještica, možda bi i bilo razumljivo, ali se priča odvija u 20. stoljeću poznatom kao najracionalnijem od svih, u kojem je – bar u najrazvijenijim zemljama Zapada – došlo do prihvaćanja takozvanog znanstvenog pogleda na svijet i razračunavanja s dotadašnjim praznovjerjem.

A ipak, Francusko udruženje trgovaca antikvitetima obratilo se novinarima želeći upozoriti kolekcionare da nikako ne kupuju ogledalo s natpisom 'Luj Arpo 1743' na okviru. Rekli su da je ovo ogledalo ubilo više od 38 ljudi tokom svog postojanja i da je njihova dužnost da upozore eventualnog budućeg vlasnika na opasnost koja mu prijeti.

Ogledalo 'ubojica'

Ovo udruženje je odlučilo da se obrati medijima kada je otkriveno da je ogledalo nestalo iz policijskog depoa u kojem je čuvano od 1910. godine nakon što je izazvalo smrt dvoje ljudi. Netko je krišom ušao u skladište i odnio nekoliko predmeta, među kojima i ovo ogledalo 'ubojicu'. 'Pretpostavljamo da će ga lopov pokušati prodati i zato želimo upozoriti sve potencijalne kupce na opasnost koja im prijeti“, rekao je tajnik udruženja i objasnio da je to ogledalo poznato po tome što je izazivalo krvarenje u mozgu kod ljudi koji su gledali u njega!

Neki su pokušali da znanstvenim putem objasne ovaj fenomen, tvrdeći da se radi o specifičnom načinu na koji se svjetlosni zraci odbijaju od njegove površine, ali je ipak većina umiješanih u ovaj slučaj ostala u uvjerenju da se to događalo zato što je ogledalo uspjelo da na neki način sačuva svih tih nekoliko stotina godina negativnu energiju kojom je ubijalo ljude.

Veliki broj ljudi i danas vjeruje da u vezi s ogledalima postoji nešto neobično i jedinstveno i da ona nisu samo bezazlene 'stvarčice' u koje se pogledamo kada želimo provjeriti kakva nam je frizura ili popraviti šminku. Upotreba ogledala (kao i svih drugih glatkih površina koje posjeduju sposobnost da reflektiraju svjetlost) u magijske svrhe i u cilju proricanja i 'viđenja' prošlih, sadašnjih i budućih događaja, stara je gotovo koliko i ljudski rod i postoji u svim epohama i kulturama, a veliki broj narodnih običaja i takozvanih praznovjerja koji se odnose na ogledala i na sreću ili nesreću koju ona mogu donijeti, govori da ona zauzimaju posebno mjesto u kolektivnoj svijesti čovječanstva.

Portali za ulazak u druge dimenzije

Moć ogledala da otkriju ono što je skriveno poznata je još od antičkih vremena. 'Gledanje' u ogledalo (ili bilo koju drugu glatku površinu koja odražava svjetlost) u cilju proricanja koristili su drevni Egipćani, Arapi, Perzijanci, Grci i Rimljani. U antičkoj Grčkoj, po ovoj vještini su najpoznatije bile proročice iz Tesalije koje su svoja predskazanja ispisivala ljudskom krvlju na ogledalu, a smatra se da su one naučile čuvenog Pitagoru kako da gleda u budućnost koristeći odraz mjesečine na magičnom ogledalu. U Rimu su se ljudi vješti u 'čitanju' iz ogledala nazivali speculatii i bili su veoma traženi jer je bilo mnogo onih koji su željeli baciti pogled na svoju budućnost, dobiju odgovore na pitanja i rješenja za svoje probleme. U srednjovjekovnoj Europi, osim ogledala, korištene su posude s vodom obojene iznutra crnom bojom (i slavni Nostradamus je zahvaljujući jednoj takvoj posudi dobivao svoje vizije). John Dee, osobni mag engleske kraljice Elizabete I, koristio je jaje od kristala i ogledalo od crnog opsidijana koje je danas izloženo u 'Britanskom muzeju' u Londonu. Francuska kraljica Katarina Medici je često konzultirala svoje čarobno ogledalo koje joj je omogućavalo da vidi buduće događaje, a to je isto činio i otac Cotton, ispovjednik kralja Henryja IV. Johannes Hartlieb, liječnik nekoliko bavarskih kraljeva, tvrdio je da postoje ljudi koji su u stanju da 'pripreme' ogledalo tako da svako tko u njega pogleda dobije odgovor na svoje pitanje.

Po narodnim vjerovanjima, ogledalima su se pripisivale i pozitivne i negativne moći. Smatralo se da su u stanju ukrasti čovjeku dušu, a jedan od najrasprostranjenijih običaja je da se u slučaju nečije smrti u domu pokojnika prekriju sva ogledala da se ne bi dogodilo da duša umrlog ugleda sebe i tako ostane zarobljena između dva svijeta, a mnogo ljudi vjeruje da ako netko vidi svoj odraz u ogledalu u prostoriji u kojoj je netko umro, to znači da će i on sam uskoro doživjeti istu sudbinu. Također, ogledalo treba ukloniti iz sobe bolesnika jer je duša u vrijeme bolesti mnogo ranjivija i podložnija utjecaju zlih sila. Slomiti ogledalo je loše znamenje i donosi sedam godina nesreće, ali je još opasnije ogledati se u njemu noću pri svjetlosti svijeće jer tada mogu kroz njega nagrnuti duhovi iz drugog svijeta.

Postoji i mnoštvo pravila za postavljanje ogledala u domu. Općeprihvaćeno pravilo je da se ogledalo ne smije nalaziti u spavaćoj sobi. I u Feng-Shui, drevnoj kineskoj znanosti o harmonizaciji energije u životnom prostoru, ogledala zauzimaju posebno mjesto i postoje stroga pravila za njihovo postavljanje i korištenje, s posebnim naglaskom na zabranu njihovog postavljanja u prostoriji u kojoj se spava. Jedna od tehnika koja se preporučuje poslije posjete nekog 'neprijatnog' gosta je da se plamenom svijeće prođe ispred ogledala i tako odstrani negativna energija koju je unio u kuću. Ogledala se mogu koristiti i za obranu od zlih sila i to posebno od 'urokljivog oka' i zbog toga je u 17. stoljeću u Europi postojala moda nošenja malog ogledala na šeširu.

Priviđenje ili ne

Jedna od čestih scena u horor-filmovima je da neki od junaka pogleda u ogledalo i ugleda potpuno nepoznat lik na njemu. Ponekad se događa da vide i odraz nekog entiteta 's one strane' pored svog lika, a neki vide sebe, ali s manje ili više izmijenjenim crtama lica. Pošto se ovakve stvari ne događaju samo u filmovima, već i u stvarnom životu, mnogi su pokušali objasniti ovaj fenomen proglašavajući ga običnom optičkom iluzijom, dok su drugi smatrali da se najvjerojatnije radi o nekoj vrsti ozbiljnog psihičkog poremećaja.

Talijanski psiholog Giovanni Caputo nedavno je pokušao doći do definitivnog odgovora na ovo pitanje i organizirao je istraživanje u kojem je sudjelovalo pedeset dobrovoljaca. Po njegovoj pretpostavci, da bi se ugledalo 'tuđe' lice u ogledalu, potrebno je promatrati sebe desetak minuta u slabo osvijetljenoj prostoriji (on je koristio lampu sa žaruljom od 25 vata postavljenu iza leđa sudionika eksperimenta).

Po isteku deset minuta gledanja u ogledalo, od sudionika je zatraženo da napišu što su vidjeli. Od 50 sudionika, 66% je izjavilo da je vidjelo velike promjene na svom licu, a među njima, 18% je vidjelo lice svoje majke ili oca, (od kojih je 8% bilo živo, a 10% pokojno) s donekle izmijenjenim crtama, 28% je vidjelo potpuno nepoznatu osobu, 18% neku životinju (mačku, svinju i lava), a 48% neko fantastično ili monstruozno biće.

Emotivne reakcije sudionika eksperimenta bile su još zanimljivije. Gotovo polovina je izjavila da je pojavljivanje njima nepoznatog lika u ogledalu bilo praćeno osjećajem da ih ta osoba promatra nalazeći se unutar ili izvan ogledala, neki su smatrali da ih je taj 'stranac' promatrao s prijetećim izrazom lica koji im je izazvao zebnju, drugi su izjavili da je izraz njegovog lica bio nedokučiv, a postojali su i oni koji su ga smatrali ohrabrujućim. U slučaju da su ugledali lice pokojnog člana obitelji, osjećali su želju postavljanja pitanja, a monstruozna i fantastična bića su u svima onima koji su ih ugledali izazvala strah, pa čak i užas.

Objašnjenje rukovodioca eksperimenta, Giovannija Caputa za sve ove efekte je da je moguće da se radi o vizualnim 'iskrivljenjima' do kojih dolazi zbog toga što naše čulo vida pokušava da iznova i iznova prepoznaje istu sliku, a to na kraju dovodi do pogrešaka u njenom tumačenju. Da li je u pravu, ostaje da se vidi.