Piše: Ljubica Uvodić Vranić, prof. psihologije, psiholog-psihoterapeut, Zagreb

Što znači ta riječ? Izgleda lijepo. Ali i teško.
Možda se sjećate kako su vam nekad govorili:
Budi zahvalna za to što si dobila!
Budi sretan zbog toga što imaš!
Kad su nam to govorili? Zašto?
Pa možda smo dobili olovku? Uh, ako je olovka u pitanju, mora da je to bilo davno. A htjeli smo pernicu. Nadali se pernici. Pa su nas tješili. I učili da budemo ne samo zadovoljni onim što imamo, nego i zahvalni!
Zahvalnost je dakle ono što dolazi nakon što smo nešto dobili. Ili ono što dolazi nakon svijesti da smo nešto dobili. A što je to što normalno dolazi nakon svijesti da smo nešto dobili? To je naša potreba da onome tko nam je taj osjećaj omogućio, izravno ili neizravno, zahvalimo za taj dobitak.
Dobitak dolazi kao dar, nešto što smo dobili a nismo tražili. Dobitak dolazi kao iznenađenje.
Ili je dobitak ispunjenje neke želje. Željeli smo nešto i želja nam se ispunila. Možda smo, želeći, nekome dali na znanje da to želimo. Možda smo molili nekoga da nam nešto dadne. Možda smo zahtijevali, pa čak i gnjavili.
Važno je da kad smo već nešto dobili, imamo i svijest o tome da smo to dobili.
Ako se u nama rodi želja da za dobitak zahvalimo, obuzme nas jedan posebni, rekla bih, zaokruženi osjećaj. Kao da je započeo neki ciklus i završio se.
Tek se zahvaljivanjem ona početna svijest o dobitku sasvim naglašava i uvećava.
Hvala ti, majko, što si mi dala život. Znam da me nisi ubrala na grani. Znam da si me nosila, njegovala, hranila, podučavala, ispravljala, da si bila tužna kad sam ja plakala, da si bila vesela kad sam se ja smijala. Sad kad tebi zahvaljujem za život imam svijest o svojem životu, o tom jedinstvenom neponovljivome daru. Moj život i tim zahvaljivanjem dobiva dodatni smisao.
Nakon izrečene ili, još bolje, nakon napisane pa možda i ponovljene zahvalnosti koju bi mnogi ljudi mogli osjećati prema svojoj majci, može se krenuti u razmišljanje o drugim aspektima odnosa prema majci. Nakon zahvalnosti, nikako ne prije nje, mogu se reći primjedbe, postaviti pitanja, izraziti zebnje i dileme.
Ovdje smo naveli primjer majke, tj. osobe kojoj svi mi možemo zahvaliti za život koji nam je dala. Dala nam je život, a u većini slučajeva pomogla nam da odrastemo, naučimo neke važne stvari, oblikujemo neke obrasce ponašanja. Bez obzira na to je li nas mogla njegovati, je li nas njegovala i kako je to činila, bez obzira na to koliko nas je voljela, čuvala i pazila, naša nam je majka dala život. I zato, čak samo zato, zaslužuje zahvalu. Čak i ako navedemo ekstreman primjer kad majka zbog nekih životnih poteškoća nakon što nam da život ode, i u tom slučaju majka zaslužuje našu zahvalnost.
Ima još mnogo ljudi, situacija i događaja u kojima je na početku, barem na početku, bilo nešto dobro. Zahvalna sam svojem djetetu, na primjer, koje mi je pružilo toliko mnogo veselja i sreće u trenutku kad je došlo na svijet. To veselje majke koja donosi na svijet dijete je toliko veliko da odmah izbriše porođajnu bol koja je tome prethodila. Nakon toga događaja, u životu majke i djeteta slijede mnoge divne stvari, neke manje divne, čak i teške, katkad ružne... Sve to što će ih u životu zadesiti i čemu će oni svjesno ili nesvjesno kumovati, ima ispred sebe jedan divan događaj.
Jedna je majka donijela na svijet dijete. U tom je trenutku majka bila sretna, vesela, ponosna. Možda je bila malo umorna, ali to je brzo zaboravila. To dijete kad postane svjesno činjenice da je na životu zato što mu je njegova majka dala taj život, ako ima svijest o toj za njega prevažnoj činjenici i ako ga obuzme osjećaj zahvalnosti, on tom događaju daje posebno značenje i smisao.
Sve što će se poslije dogoditi između to dvoje ljudi, bit će lakše razumljivo, lakše podnošljivo, lakše prihvaćeno, ako se taj početak zaokruži osjećajem zahvalnosti.
Ali ima još mnogo nedvojbenih zahvala koje svatko od nas može učiniti kako bi naglasio svijest o svojim dobicima, uspjesima, o svom blagu koje u trci naše svakodnevnice često previđamo.
Nakon što smo se zahvalili, lakše je graditi odnose. U odnosima dolazi do dobrih i manje dobrih stvari. Zahvaljivanje pomaže da sve što se dalje događa bude lakše prihvaćeno. Nakon zahvaljivanja ni primjedbe nisu tako teške kao što bi bile da se nismo zahvalili za ono za što smo se trebali zahvaliti.
Ako zahvaljivanja nema, onda se primjedba puno teže podnese. Ja sam njemu napravio dobro, a on umjesto da mi se zahvali, traži nešto loše kod mene, to loše stavlja u centar svojeg interesa i zbog tog lošeg me kritizira. Tako mi i treba! Baš sam dobio milo za drago - ironično komentira nezadovoljni vlasnik kritike bez zahvale za pri-jašnje dobro.
Izražavanje zahvalnosti je popločavanje mosta preko kojeg dolazimo do druge osobe. Hoćemo li po tome mostu pustiti i neku kritiku? Hoće li se na tome mostu dogoditi i neki okršaj, to ovisi o samom odnosu. Ali sve što se dogodi na jednom čvrstom i sigurnom mostu, moći će se lakše odvijati.
Tako je to u odnosu prema drugima, ali možda još i više u odnosu prema samome sebi.
Osjećaj zahvalnosti koji imamo prema svemu onome što nam se u životu dogodilo ispunjava naš život smislom, puni tu našu životnu košaru, taj naš vrč, izobiljem i tjera crnu depresiju u mišju rupu.
Često osoba ne izražava zahvalnost nego je podrazumijeva. Kći kaže prkosno: Pa to je moja majka, normalno da me je njegovala.
Takvom zdravo-za-gotovo razmišljanju nema mjesta. Kad bi se dogodilo sve što je normalno, ljudski bi odnosi bili mnogo kvalitetniji. Iako je normalno, iako bi bilo logično očekivati, često se ne dogodi. Pa kad se ipak dogodi, osvijestimo to i budimo zahvalni zbog toga.
Nažalost, iako je normalno nije uobičajeno. Majka je ili previše brižna pa guši, ili premalo brižna pa dovoljno ne štiti, ili bolesna pa ne može dati ono što bi trebala, ili promjenjiva, nestabilna ili pod utjecajem nekoga ili nečega, ili...
Ima majki koje su prerano otišle u drugi grad, u drugu obitelj, u bolest, čak i u smrt. A dijete je ostalo bez majke. Dakle, zahvalimo što smo je uopće imali, a potom i za ono dobro što se iza toga dogodilo u tom odnosu.
A to je tek jedan jedini odnos koji smo ovdje spomenuli. Izabrali smo ga jer nam se čini univerzalnim. Ma gotovo nedvojbenim. Ipak, za ljubav istine, recimo da se često majčin ulog u našem životu zasjeni događajima koji slijede. Neka mala svađa izbriše ono što je prije bilo dobro; ma ipak moramo reći kako se samo čini da je izbrisala. Mi zaboravljamo koliko joj dugujemo i što joj sve dugujemo. Često reagiramo na aktualni događaj. A taj aktualni događaj zatamni kompletnu sliku. Kao što dlan koji nam je ispred očiju zakloni sunčev sjaj, tako i aktualni događaj zasjeni sve one sate i dane koji nas vežu. Sad smo ljuti zbog neke sitnice i ona možda smeta kao trun u oku. Maknimo trun i pogledajmo odnos u cjelini.
Zahvalnost je sposobnost sjećanja i uvida u cjelinu.
Mi smo ovdje naveli primjer majke jer nam se čini da je to ona osoba kojoj možemo zahvaliti za život. Upravo je majka donijela odluku ili prihvatila planirani ili nenadani događaj i "izgurala" cijelu stvar do kraja. Jer da se to nije dogodilo, ništa vam se ne bi dogodilo, ni vama ni meni, drage moje čitateljice i dragi moji čitatelji.
Zaboraviti to, značilo bi biti obuzet nečim što je previše strašno i što je suprotno od zahvale - to je izdaja.
Možda nas ta riječ izdaja podsjeća na još jednu veliku i važnu majku - to je naše cjelokupno okruženje.
Možemo tu našu zajednicu vidjeti kao svoje selo, svoj gradić, kvart, pokrajinu, državu, kontinent ili ovaj lijepi mali plavi planet, kako izgleda kad se gleda iz svemira. Mi tu majku vidimo kao plavozelenu, a putujući po njoj vidimo i njezine druge boje, oblike, životinje, biljke, ljude... Putujemo doslovce ako smo te sreće, ili uz pomoć atlasa, interneta, televizije, filma.
Naša nas je majka prvo donijela, a onda nas je negdje položila. Gdje? U naš mali krevetić, košaru, jastuk... A taj je krevetić bio u podstanarskom sobičku ili u velikoj i zračnoj sobi, na selu ili u gradu, ali uvijek i jedino na tome malome plavom planetu.
Pa ta druga zahvalnost ide za mjesto našeg života. (Pojam "ekologija" prvi je put upotrijebio njemački zoolog Ernst Haeckel koji je pod tim pojmom da se odnos živih organizama razvija u dva pravca: "prema njihovu organskom i neorganskom okolišu". Sama riječ dolazi iz grčkog  jezika gdje riječ oikos znači okućnica, dom, mjesto za život).
Ako nemamo osjećaj zahvalnosti za to mjesto, za taj naš oikos, tada smo tu važnu stvar, možda i najvažniju, ili zanemarili ili čak grubim previdom ili agresivnim ponašanjem izdali.
Čuvam svoj okoliš, svoj vrt na balkonu ili ispred kuće, parkić ispred zgrade, kvart, grad... Zahvalan sam na svojem komadiću maloga plavoga planeta jer je on MJESTO MOJEG ŽIVOTA. Ako sam zahvalan, ja tu zahvalnost izražavam ne samo riječima, ne samo sviješću o dobitku i neprocjenjivom daru nego i svojim ponašanjem, čuvanjem svojeg mjesta.
Mogu biti ili zahvalan ili mogu biti izdajica.
Čini Vam se grubo. Nije htjelo biti grubo. Samo dovoljno jasno.

O zahvalnosti možemo razmišljati i na drugi način.
Zahvalnost je prevencija za neraspoloženje.
Kad nam se čini da nam je život dao limun, kako kaže neki šaljivko, napravimo od njega limunadu. A u sklopu te teme ja bih rekla kako trebamo malo zastati i najprije se dosjetiti i prisjetiti što je bilo prije tog limuna. Tko nam je u životu dao kapljicu meda? Kako smo mi sami pomogli da dođemo do tog meda? Jesmo li pružili ruku i uzeli žličicu? Jesmo li možda nadmeno odbili slatki med? Jesmo li bili ogorčeni zbog nečega pa smo s vodom bacili i dijete? Jesmo li bahato odbili med? Jesmo li bili možda uvrijeđeni količinom? Htjeli smo teglu ili barem žličicu, a dobili tek kap.
Sjetimo se i zahvalimo za sve što smo dobili nezasluženo.Sjetimo se i zahvalimo za sve što smo dobili zasluženo. Iako smo zaslužili, mogao je dobitak izmaknuti. Nisu svi dobili ono što su zaslužili. Pa ako dobijemo kad smo zaslužili, moramo biti zahvalni.
Katkad ne znamo kome trebamo zahvaliti kad vidimo pticu u letu, čujemo bumbara koji zuji i mirišemo divnu ružu. Netko bi možda u tom trenutku zahvalio tvorcu, netko majci prirodi, a netko opet svojoj majci. Da me majka nije donijela, ne bih se sladila ovom divnom višnjom.
Hvala ti na višnji!, kažemo stablu, majci prirodi ili Bogu ako u njega vjerujemo.
Kome ćemo zahvaliti? Jednome od nabrojenih ili svima zajedno, manje je važno.
Ono što je ključno jest da ćemo svojim zahvaljivanjem izići iz svijeta iluzija, iz svijeta u kojemu se samo po sebi razumije da smo dobili ono što smo dobili.
Osoba koja možda stoji na rubu krova i premišlja se treba li načiniti posljednji skok u svojem životu, da se samo sjeti neke sitnice, čak i neke najmanje lijepe stvari koja joj se dogodila i da iza toga osvijesti činjenicu kako za tu sitnicu koju je dobila od nekoga mora nekome zahvaliti, preplavili bi je osjećaji ugode.
Zahvaljivanje je pozitivan osjećaj koji nam omogućuje da još jedanput uživamo u događaju ili u stvari zbog koje zahvaljujemo. Zahvaljivanjem se osjećamo moćno.

Recite, nabrojite, pa makar šaptali, nabrojite, pa makar tiho u sebi, što vam se to sve lijepo dogodilo. Sjetite se stiha jer je i vama netko nekad rekao:
...Pričaj mi tiho, tiho, pričaj mi najtiše,
samo ja ću sve to znati, samo ja i nitko više...
Zahvalite za tu ljepotu. Posvetite pozornost blagosti koja će vas nakon toga preplaviti. Umjesto, nervoznog: ...Daj mi kolač, i to brzo i to odmah.
Recimo smireno i zahvalno:
Hvala za kruh!
Bit ćemo mnogo zadovoljniji. Ne vjerujete? Nemojte mi ni vjerovati na riječ - provjerite! Pokušajte tako reći sljedeći put. Vi ćete biti zadovoljniji, onaj kome se obraćate sa zahvalom osjećat će se priznatije i, tko zna, možda nakraju dobijete i kolač.
Umjesto nestrpljivog kukanja, kad bi samo dobio još... Treba reći: Zahvalan sam što sam već dobio.
Možda ste čuli da se eksperimentiralo sa četverogodišnjom djecom. Rečeno im je: Evo, kolač je na stolu, ako ga ne pojedete dok se ja ne vratim, dobit ćete još jedan. Eksperimentator je preko staklenog zida koji propušta sliku samo u jednom smjeru promatrao jedno po jedno dijete kako se muči da odgodi zadovoljstvo. Neka su djeca u tome uspjela, druga nisu. Ona koja nisu uspjela čekati, na brzinu su odmah ili neposredno prije nego što se eksperimentator vratio, pojela kolač. Ona djeca koja su pojela kolač, poslije su imala različite isprike koje su čak uključivale izjave da ne znaju gdje je kolač nestao. Ona koja su čekala da se eksperimentator vrati, dobila su dva kolača. U nastavku istraživanja pokazalo se da su ona djeca koja su čekala, poslije bila uspješnija i zadovoljnija s onim što su postigla u životu i karijeri.
Možda nas zahvalnost, za ono što imamo i što ćemo dobiti, čini više svjesnima dobitka, a manje naglima i nestrpljivima.
Krenemo li putem: Meni, meni... pa još i: Sad, sad..., riskiramo da postanemo nezadovoljna vreća bez dna. Čim dobijemo jednu stvar, ne zaustavljamo se da u njoj uživamo, nego trčimo dalje. Umjesto da stanemo i osvijestimo što smo dobili, mi trčimo po novo.
Zahvalnost nam omogućuje da postanemo svjesni svojeg bogatstva i imetka i da uživamo u onom što smo dobili.
Onaj koji zahvaljuje, navlači osmijeh na lice onome kojemu zahvaljuje. Osmijeh na licu jedne osobe reflektira se na lice sugovornika.
Onaj koji zahvaljuje, ima posebno iskustvo uviđanja dobroga i uzvraćanja dobrim - činom zahvale i uživanjem u tome činu.
Površne želje koje nas guraju u sebičnost i zahtjevi da nam se odmah udovolji, vode nas samo do nove gladi i novih želja. Zahvaljivanje nam pomaže da shvatimo što imamo, što smo dobili i da uživamo u tome. Zahvaljivanje nam omogućuje to toliko dragocjeno zastajanje i promatranje sebe, onoga kojemu zahvaljujemo, razloga zahvaljivanju.
Dok jedemo, predočimo li sebi tu sliku, tada vidimo slasni zalogaj, omirišemo ga, pogledamo, stavimo u usta, pa onda sporo žvačemo, pa ga tek potom progutamo, a potom se ono što smo primili polako u nama probavlja i pretvara u naše misli, u naše mišiće, u našu snagu, u naš glas. Dok jedemo, ako smo već u strahu i u napetosti da moramo naći novi obrok i prije nego što smo progutali i nismo još završili ni ovaj, nismo doveli proces jedenja do kraja.
Zahvaljivanje je svjesni završetak pospremanja našeg blaga u našu škrinju sjećanja i davanje zasluge onom tko nam je pomogao da ispunimo tu škrinju. Zahvaljivanje je slikovito rečeno pretvaranje dobivenog u naše misli, u našu snagu.

Neki su ljudi nezahvalni. Zašto?
Nisu u stanju prihvatiti tuđu ulogu u svojem životu. Negiraju tu ulogu. Možda su u početku, dok su čekali dobitak, dok su dobivali to što su tražili i mislili kako su zahvalni ili kako će biti zahvalni. Ali kad je dobitak "isplaćen na ruke", raspoloženje se promijenilo. Umjesto zahvalnosti, pojavila se ravnodušnost. Ili još gore: umjesto zahvalnosti, došlo je do ljutnje pa čak i do mržnje prema onome za kojeg smo na početku mislili da ćemo mu zahvaliti. Kako su to sebi objasnili? Nisu objašnjavali. Ili su pronašli neku veliku manu onome koji im je nešto učinio. Ta mana po njihovu mišljenju dokida, briše potrebu za zahvaljivanjem. Umjesto zahvalnosti dolazi kritika i ljutnja. Ta kritika i ljutnja obično su malo veće nego što bi inače bile jer se njima želi prekriti ono prijašnje dobro koje je učinjeno.
Naravno da svaka osoba ima neku manu, neku grešku i neki propust. To je činjenica. Ali ta činjenica ne može izbrisati potrebu da vidimo dobre strane i dobra djela i da ih priznamo drugima i na njima im zahvalimo.
Time što ćemo zahvaliti, što ćemo primijetiti i uvidjeti razlog za zahvaljivanje, metaforički rečeno, pomoći ćemo sebi i drugima da se okrenemo sunčanoj strani ulice.
Kakvo predavanje predavač može održati ako nema publike? Kakvog smisla ima držati predavanje bez publike?
A ako i ima nazočnih, a oni ne slušaju predavanje, događaj je također izlišan. Kako predavač zna da je publika slušala? Pa publika zahvaljuje pljeskom. Komentar, pitanje, primjedba također su neka vrsta zahvale; slušali smo, vrijedilo je slušati pa imamo nešto na to i reći.
Predavač također zahvaljuje publici jer su i oni njemu omogućili da njegovo predavanje dobije svoj smisao.
Kakvu sliku može naslikati slikar ako je nitko neće vidjeti, ako je nitko ne gleda? Posjetitelji izložbe dolaskom na otvaranje izložbe, posjetom otvorenoj izložbi, upisivnjem u knjigu utisaka svoje pohvale i zahvale autoru, također upotpunjuju taj proces: netko nekome nešto daje, a taj dobitak dobiva svoj smisao kad je onaj koji dobio, primio i zahvalio.
Kakva je pjesma koju smo ispjevali ako je nitko ne pjeva. I ako je nitko ne sluša?
Katkad nije riječ o zahvalnosti jer onaj koji dobiva - plaća to što je dobio. Onaj koji je platio, misli katkad da ne treba zahvaliti. Pa što ću zahvaljivati, ja sam to platio?!
Naravno da je lijepo zahvaliti i da i u tom slučaju zahvaljivanje upotpunjuje taj proces robno-novčane razmjene. U slučaju da je poklon dan od srca bez naknade, zahvaljivanje je itekako nužno.

Kako zahvaliti?
Uvijek je najbolje u svemu biti kreativan i poseban. Ako smo smislili svoj način zahvaljivanja, iskoristimo ga. Ako nemamo inspiraciju ili maštu, ako nam ne pada na pamet poseban način na koji bismo mogli zahvaliti, zahvalimo uobičajeno: riječju hvala, osmijehom, malim naklonom, pljeskom, pa čak i uzvikom bravo!
Zahvalimo tako da se od srca nasmijemo poklonjenoj šali.
Zahvalimo tako da uzvratimo ako možemo, milo za drago.
Barem obećajmo da ćemo uzvratiti. Mnogi koriste ovaj načini zahvale - obećanje - jer im se čini jeftinim i praktičnim. Ali neispunjena obećanja čine naše ponašanje jeftinim!
Recimo: ima dobrih stvari, boljih stvari i najboljih stvari. Ta stvar je zaslužila moju zahvalu pa je time ušla u sljedeću kategoriju: nužno je da na njoj zahvalim.
Neki ljudi pretjeruju pa kažu da od viška glava ne boli. Pa zahvaljuju toliko da onome kome zahvaljuju postaje neugodno. Kao i u svemu drugome pa tako i u zahvaljivanju, mi onome kome zahvaljujemo želimo učiniti ugodu, a ne gnjavažu. Stoga moramo procijeniti kako onaj kojemu zahvaljujemo prihvaća našu zahvalu.
Naravno recimo na kraju da ne zahvaljujemo samo na materijalnim stvarima nego možda i još više na nematerijalnima pa uvijek možemo reći: Hvala ti na podršci, hvala ti na prijateljstvu, hvala ti na komplimentu...
A meni preostaje da vama zahvalim što ste do kraja pročitali moj članak i tako omogućili da njegovo pisanje za mene dobije pravi smisao.