Strah od javnog nastupa normalan je i prirodan osjećaj. Tremu imaju svi, glumci pred predstave, pjevači pred koncerte, profesori pred predavanja pa i političari pred javne govore. Takvog straha teško je i gotovo da se i ne može u potpunosti osloboditi, ali se može i to u značajnoj mjeri ublažiti. Do te mjere da neće biti nikakva prepreka istupanju pred drugim ljudima.

Tremu psiholozi objašnjavaju kao strah od sramoćenja. Bojimo se da će naši nedostaci izaći na vidjelo i da ćemo tako postati manji u tuđim očima, jer svakim izlaskom pred publiku, tj. mnoštvo okupljenih ljudi, na kocku stavljamo image koji smo o sebi stvorili.

Javlja se strah da će vidjeti nešto što ne želimo da se o nama zna. No, u većini slučajeva takav osjećaj nije realan jer nijedan nastup nije pitanje života i smrti, iako se nama uglavnom čini. Neki ljudi također tremu osjećaju iako na svjesnoj razini nemaju nikakvoga straha, nego im se javlja neka nepoznata unutarnja blokada. Suši im se grlo, osjećaju grč u trbušnim mišićima, snažno lupanje srca, znojenje, zaborav, te drhtanje glasa. Govornik zna da se njegov strah može i izvanjski primijetiti pa ga i to još dodatno plaši. Unatoč svemu tome, javno istupanje je nužno, jer bilo bi neodgovorno odustati od javnog nastup samo zbog straha. U jednu ruku to možemo nazvati i kukavičlukom, zato se strahu i tremi, ne da treba, nego mora suprotstaviti. I tremu i strah ćemo najbolje umanjiti ako svjesno napravimo realnu procjenu. Što istupom pred drugim ljudima možemo dobiti a što izgubiti.

Razmislite koji su vaši ciljevi zbog kojih trebate javno nastupiti, ali isto tako i što može krenuti po zlu. Što možete izgubiti ako nešto ne ispadne onako kako ste zamislili. Morate pristati na gubitak radi dobitka. Trebate pristati na to da se primijeti vaša pogrešivost, da će ljudi primijetiti da ste možda manje sposobni nego što biste htjeli da se zna. Da niste savršeni. Ali nemojte se ni truditi to sakriti jer nitko nije savršen. Sjetite se bilo koje javne osobe. Ni jedna od njih nije savršena, svi imaju svoje mane, ali je bitno da znaju svoje vrline istaknuti i da se ne boje stati pred reflektor.

Tajna uspjeha je u prihvaćanju činjenice da niste savršeni, da nikad nećete biti ali da ste svjesni da možete ponuditi nešto dobro ili novo, nije važno. Profesor Ivo Škarić u svojoj knjizi Retorika objašnjava da će strah i sram biti veći ukoliko govornik nije navikao na javne nastupe, zatim ako je publika brojnija, ako je izdvojen i izložen pogledima kao na pozornici, te ako nije navikao na umjetna pomagala kao što su mikrofoni, kamere. Dakle, strah ćete umanjiti ako se privikavate na ovakve situacije.

Također, trema je izraženija ako netko previše pridaje važnosti svome nastupu. Početnici će uvijek biti lošiji. Ako ste super uspješni u jednom području pri maloj promjeni opet će se javiti strah. Ali ljudi ne pamte greške i blagonakloni su posebno prema početnicima.

Pri suočavanju sa strahom najbolji prijatelj je priprema. Morate se dobro pripremiti prije svakog nastupa. Budite sigurni da ste dobro uvježbali tekst, pjesmu, da ste dobro informirani o temi o kojoj ćete govoriti. Logika je jasna, što bolje nešto radite, veće je vaše samopouzdanje i manja trema. Zato je potrebno raditi na sebi i vježbati. Pohađajte različite seminare, idite na predavanja, radite sa stručnjacima. Zanimljivo je da trema ovisi i o fizičkoj kondiciji. Što smo u boljoj općoj formi trema je manja.

Strah će se smanjivati što budete sigurniji u sebe u bilo kojem području i što se budete manje podcjenjivali. Zato vježbajte, učite, usvojite što više vještina, ne istupajte u javnost bez dobre pripreme, mislite na sve, pomagala koja ćete koristiti, kakva je pozornice, o kakvoj se publici radi, prikladno se odjenite. I najvažnije ne pokušavajte na pozornici biti ono što niste.