Nećemo ovde govoriti o tome šta se stvori kad se jedan hemijski element spoji sa drugim. Niti ćemo govoriti o nauci, fizici, matematici, iako je to sve uključeno, niti o duhovnosti, ne o duhovnosti na nivou čoveka koji je promašio Bit samog sebe i činjeničnog stanja. Bar toliko činjeničnog koliko možemo dosegnuti s ovo dvoje ruku i nogu.

Postoje raznorazni načini da bi se došlo do nekih dubokih psihičkih spoznaja. Dimenzije u čoveku su enormne i to ne zna sve dok ga ne pogodi cigla u glavu, ili se ne umori od kruženja. Što se čovek više okreće prema unutra, u sebe, polako počinje uviđati da se u njemu samome nalazi Univerzum, s mnoštvom dimenzija, raznoraznih tkz. mističnih “tajni” (a mistika i tajna samo zato što je to nešto nepoznato, jer nije penetrirano dublje u to) strukture ega, grube i suptilne forme, podsvest koja je skroz nepoznata i neistražena ali uvelike diriguje čovekov život. Sam je rob te mehanike. I on to uglavnom ne zna. Na kraju svakog iskustva, bilo to mističnog ili svakodnevnog, dolazimo uvek na isto. Na početnu tačku.

Čoveka samog i celi taj Univerzum možemo staviti u jednu reč. Laž. Zašto laž? Pre svega, moramo znati da je svaka reč energetski nabijena ukoliko je čovek imao iskustvo koja stoji iza te reči, stoga, neko će tu reč shvatiti siromašnim shvaćanjem, netko će u njoj vidjeti punoću.

Znamo da je razlika kad netko tko je probao čokoladu, kaže reč čokolada od onog tko je nije probao. Za njega ta reč nema značaja. Dakle, nije energetski nabijena i prema tome površna. Sve zavisi tko govori i tko sluša. Ovo je tačno samo na jednom nivou. Na drugom već možemo kazati da je sve nabijeno i sve utiče.

U potrazi za Bogom

U “potrazi za bogom” ili kako danas volimo reći “u potrazi za samim sobom”, možemo ići putem da se sve voli, ili da se ne voli ništa. Da se sve prihvati ili da se ne prihvati ništa. Na isto dođe. Jer alat nije toliko bitan kao što je bitan rezultat i što on donosi sa sobom. Ovdje ne govorimo o djelovanjima izvana, već o stanju isključivo iznutra. Kakva su djelovanja i što čine, iz jednog ili drugog stanja su neka druga tema.

Možemo poći iz teorije da je sama srž prirode zla, ili poći od točke da je priroda nešto predivno. Probat ću da ne dodajem svoje osobne uljepšanice i romantizirane poglede, no više se slažem s prvom izjavom jer svjedočimo boli, otporima, agresivnosti (agresija je doslovno svaki pokret bilo negativan ili pozitivan u bilo kojem smjeru, no za ovo shvatiti treba “posjediti sa bogom”) kako u prirodi, tako i u samom čoveku. Da li je ona nešto divno ili nije, nije ni bitno sa stajališta u kojem govorimo o potrazi. Priroda nije nešto što je trajno, tj. priroda i čovek se održavaju trajnim obnavljanjem u krug, stoga, ne računa se kao validno za neku ozbiljnu diskusiju na ovu temu. To su sve samo ideje za um, ideje koje pomažu psihi da prodre dublje u sebe. Pretpostavimo da želimo naći Ono, što svi tako silno tražimo, svjesno ili ne.

Običnost

Ideje su ruke, ako znaš u koje se ruke trebaš dati, koje tvoju psihu poležu u les. U onu Nirvanu, Mir, Jedno s Univerzumom itd. Osobno ne volim koristiti te reči jer su isprostituirane. Postoji mnogo naziva za to. Isto tako i mnogo alata. Za mene bi prava reč za to bila, Običnost. Tu reč je koristio Majstor i ja se slažem na temelju svojih iskustava. Ne mislim da ono što nazivamo bogom, da je to nešto nedokučivo, mistično. Isto tako mogu reći da je to nešto najmističnije i nemoguće za dokučiti, opet, kako god okrenemo, isto je.

Toliko smo sve zapetljali da zapravo, kad pogledamo oko sebe, skoro nam je nemoguće vidjeti običnost. Ideje su se uzele doslovno i sve je otišlo u krivom smjeru. Zato imamo religije, svakojake duhovne pokrete koje jesu dobre smjernice, ali što se više klanjaš bilo kojoj strukturi, to si sve dalje toj Biti.

One su dobre kao nešto na što se možeš fokusirati, koje ti mogu pomoći smiriti kaotičan um, bespotrebne emocije… ali nisu Cilj. To ljudi zaboravljaju. Zaboravljaju da se sve treba odbaciti. Jednom kad se zakuca čavao gdje treba, ne treba nam više čekić, ali mi držimo “čekiće” i kad nam više ne trebaju, od toga pravimo praznike, klanjanja, opredjeljenja, stavove itd. Na taj način nema ništa od običnosti, kojim god životnim stilom da živimo, bilo da smo obični fizički radnici ili neki jogiji u spilji.

Duhovni razvoj i moć

Ljudi koji se bave naprednijim duhovnim razvojem, često zaboravljaju zašto se uopće time bave i zašto su krenuli na taj put, jer putem bivaju zasljepljeni raznoraznim stanjima, ekstazama, stanjima svesti koje čovek koji nije to doživio ne može ni sanjati. Bilo da se radi o tzv. crnim ili belim doživljajima. Upadaju i opet u zamku zaborava.. stoji da su to dimenzije koje su nama kao tjelesnim bićima fascinantne, no tu treba biti posebno oprezan i treba se sjetiti da je svaki pokret “lažan”. Pa čak i ta čuda i fascinantnosti.

Ono što tražimo nije vatromet kako kažu, nije kretnja. Moć koja je posljedica tih stanja je velika i to nam samo može još i jače pomutiti um, možemo se suptilinije vezati ako to ne protresemo sa sebe. Možemo ući, vidjeti, probati (nikad ne zaboraviti što je to) okrenuti se i nastaviti tamo gdje smo krenuli.

Održavanja moći i beneficija, igranje energijama zahtevaju težak napor koji stvarno nije potreban jednom kad dođemo na “destinaciju” (iako to nije nikakva destinacija, al dobro) na koju smo i krenuli. Tada, sama pomno probrana misao se instant manifestira. Ali opet, to je posljedica, nije Cilj. To još uvek nije Ono ka čemu smo krenuli. I što je najvažnije za zapamtiti, to ne čini čovekova psiha, već to Stanje Običnosti.

Ego i sila zaborava

Ego kojeg čine skup emocija, misli, uvjerenja, stavova, neznanja, je ograničen, njegovo djelovanje je kratkoročno i površno, jako ali slabo nasuprot običnom djelovanju. Zato, čemu? Zašto mnogi psihički stradaju na duhovnom putu? Ima više elemenata, što radi okoline, što radi toga što ne nailaze na vatromet, nisu ispunili egoistična očekivanja itd. nailaze na grobnu tišinu, na muk koji stvara “jezu”, na običnost postojanja, na formu bez ikakve forme. Kad nastane muk, onda se najjače čuje svaki pokret. Kad smo u tišini, najjače se vidi svaka kretnja. Tko to želi? Nitko. Zato palimo televizore, pričamo, iznosimo i nosimo dječje maske.

Sve to samo da ne doživimo Bit i Srž onog što zapravo jesmo. Mi ljudi, uhvatimo ponekad tu Bit, osjeti se i čuje taj autentični izražaj, i onda.. nakon samo par sek. ili minuta, sat.. vraćamo se na forme. Sila zaborava je najjača sila na ovoj ravni.

Pokret u prostoru

Sve je kretnja, pokret u prostoru. Hoćemo li reći da crta koju nacrtamo rukom, da smo mi ta crta? Jesmo li ta ruka? Koja smo kretnja? A imamo ih u vječnost.. od misli, emocija, stanja, doživljaja, fizičkog, psihičkog djelovanja. Koju kretnju volimo svojatati? Zanimljivo je vidjeti kako ljudi kad dožive tišinu, nije im prijatna, pa i dalje jašu na nekoj kretnji. Čim nekog čoveka možeš opisati, na temelju njegovih konstanti, lako se zaključi da se previše kreće u tom pravcu, koji god to bio, i često ih ima mnogo. Blizu je onaj je koji ima samo par kretnji…

Tu bismo mogli diskutirati o autentičnosti, autentičnost je kad je neko “svoj” i takav uvek, u svakoj situaciji i sa svakim čovekom. To je također kretnja, ali je ajmo tako reći, manje štetna, kao neka direktna sila (neautentičan čovek nema direknost jer ne poznaje sebe) koja prodire kroz prazinu, dok i ona ne dođe do svog kraja i ne raspline se. Koliko toga čovek može spoznati samo pukim i pozornim promatranjem sebe i okoline, detektirati ali ne ulaziti u to. Stajati mirno usred svih tih pokreta. Sve se raspršuje u praznini. Sve nastaje i nestaje u njoj.

Posmatranje

Sve je to samo opis s jednog šireg nivoa na koji čovek može doći. Samo obzervacija i ništa više. Puko promatranje i viđenje svog tog nečeg. Vidimo nekog filozofa, intelektualca, emotivca, kućanicu, radnika, bogataša, spiritualca, pozitivce, negativce, ateiste i vjernike, moraliste.. Svi oni imaju svoje “istine”, svoje kretnje, boli i radosti.

No, svi smo mi na nekoj stepenici. Ono što je zanimljivo, te stepenice nemaju više niže, gore dolje… Pa kako ljudi vole diskutirati, prostirati svoje kao jedino i istinito, ne uviđajući da je to tačno samo s njihovog gledišta. Sve je točka percepcije, svakom njegovo, ko više ne želi gledati sa tog stajališta, zna što mu je činiti.

Neki “napredni” spiritualac” se prelako zaleće govoreći da je on više od onog koji živi u tami. I često osuđuje. Ne umanjujem trud i položaj takvih ljudi. No, Hajmo okrenuti te stepenice, čisto slikovito… Postoje dimenzije u tami koje jedan “duhovno svjetleći” čovek ne može pojmiti. I tu će “mračnjak” biti u prednosti jednom kad naiđe na svjetlo. Ne ulazim sad u pojmove korisnog i štetnog. Iskočiti svojom voljom ili biti gurnut sa trenutnog nivoa se može sa bilo koje skale. Neko ko se bavi unutrašnjim radom čitav život, može lako biti da nikad neće skočiti. Dok neko ko se nagutao mraka, može skočiti u sekundi bez promišljanja. A to je Cilj.

Ono što svako traži jeste izlaz. A taj izlaz zahteva da skočiš sa tih stepenica, bilo da skačeš iz mraka ili svjetla. Ideja biti s bogom, spoznati samog sebe jeste, ne da silaziš ili da se penješ po stepenicama, već da skočiš sa njih.

Jednostavno je, i upravo zato jer imamo ideju o više i niže, mi se umaramo trčeći gore dolje, misleći da ćemo negdje stići. Najdalje gdje možemo stići jeste da prođemo sve nivoe… To je “najviše” iskustvo s kojim shvatiš da je svo to trčanje po skalama bilo uzalud. Rođenje, život i smrt, je posao Sizifa.

Patnja

Patnja je jedna od ulitimativnih lekova, koju zapravo dobivamo na svakodnevnoj bazi, ali je često ne osjetimo sve dok doza ne prelazi našu zamišljenu komfornu zonu. Komfora zapravo nema, to je iluzija nad iluzijama, sigurnosti nema, također jedna od mnogih zabluda. “Siguran sam da nisam siguran.” – To je velika spoznaja.

Što je čovekova veća težnja za Istinom, to će se bol pojačavati, iluzije i fantazije nestajati, a hladnoća bez sve te odjeće će se uvlačiti u same kosti. Dok se cela ta struktura životnog stupa neraspadne.

“Sve dok tebe ima, boga nema, dok tebe nema boga ima.” Prodiranje iz jednog stanja u drugo je bolno. Kao rađanje. Kao umiranje.

Godišnja doba

Trebali bi uvek imati na umu da kad god krećemo iz nekog stanja mi ćemo doći na mjesto koje to stanje ima na repertoaru, a ima zilion mogućnosti, no to je ta linija, i ne možemo očekivati da ćemo iz stanja straha, ući u neko drugo stanje. Ono ima svoju početnu točku i tako je obojano tom istom bojom sve do kraja, osim ako se ne probudimo putem. Proljeće, ljeto, jesen, zima. Proleće, leto, jesen, zima… Što je to nego krug. Krug koji služi tome, “lekcije” koje služe tome da shvatiš da ti je svaka kretnja uzaludna. Paradoksalno, upravo s tim i na taj način, razvijamo se opet do iste točke i shvaćanja.

Pojam uzalud, nekome ko živi samo zimu, ili ko živi samo leto, nasuprot onome ko živi sva godišnja doba, nije ista uzaludnost. I u tome je sva razlika. A što tek reći, da onoga koji nije dodirnut ni jednim godišnjem dobom… taj mora da nam se istovremeno sme i plače nad našim sudbinama i iluzijama. Kad maknemo sve misli, emocije, stanja, doživljaje, uvjerenja. stavove, voljenja, ne voljenja, sviđanja i nesviđanja, tad, možda, i samo možda ćemo po prvi put ugledati nešto što nije od ovoga sveta, nešto što nije ni gore ni dole, ni levo ni desno, nešto što je sveprožimajuće, sveprisutno, tako obično, opet tako neobično i moćno.

Ne mogu a da ne naglasim koliko je obična duševna tišina, i nekretnja u bilo kojem smjeru Moćna. Dobro kažu, kada kažu, da se to ne može opisati, jer nemaš što opisati. Opiši Tišinu..- nemoguće. Opisati njeno djelovanje…- nemoguće. Tome nema reči nit slike. To je ono što smo zapravo. To je naša istinska priroda, toliko je prirodna da ne osetiš ni najmanji otpor kada to kanalizira kroz tebe.

Priroda

Pogledajmo prirodu, sve dolazi IZ. IZ semena naraste drvo, IZ žene rađa se čovek, IZ jajeta stvori se pile… Isto tako, IZ misli nam dolaze ideje, IZ osjećanja djelujemo, IZ unutrašnjosti naše telo fizički boluje, itd. Sad, ono što želiš živeti, prvo u tebi to mora Biti. Kako? Čuvanjem energije, bez suvišnih reči, dikretno i bez bespotrebnog kruženja okolo naokolo. Biti trezven. Decentan. Za početak.

S tim osnovnim skupom, ima ih još, počinje da se rađa Običnost. Olakšava ti odvezivanje. Nije isto odvezati mašnu ili zapetljane čvorove. Običnost i ne kretnja je najveći pokret koji čovek može učiniti. Ali tada, sve što radi, što govori, što stvara ili uništava, to čini upravo ne čineći ništa. Tko razume, taj ima mogućnost slobodne volje. Do tada smo samo običan automatizam, vozilo koje vozi bez ikoga za volanom. Repeticija i ponavljanje, ili kako se to naziva, vječno vraćanje.

Pojam vječnog vraćanja je upravo konsantno tupljenje po istom, isti načini razmišljanja i življenje po davnoj ocrtanoj šabloni. Bilo da smo je sami stvorili ili su nam je nacrtali drugi.

Završila bih temu sa jednim citatom Ramane: “Sve činjenice su toliko tačne, koliko i sam tragaoc.”

Napisala: Ivana Majstorović

---