Znam što je patnja! Može li itko reći da nikada nije patio?

Ja prva ne mogu, i zato ovo pišem. Nekoliko puta bila sam bačena na koljena i mislila da neću izdržati. Bilo je teško, ali preživjela sam…

Kada daješ sve od sebe, ono najbolje što znaš, a poslije svega shvatiš da si pogriješio, prekasno je. Kada te vodi ljubav, a osjetiš da nije uzvraćena, ne ostaneš samo povrijeđen. Osjećaš se vakuumirano, zatvoren(a) u kutiju bez zraka, kao u lijesu, a nema nikoga tko bi otvorio poklopac.

Povrijeđenost bi još s vremenom i ishlapjela, jer ona je poput magle. Raziđe se s prvim zrakama sunca. Tako je i s čovjekom. U dubokoj patnji čovjek se osjeća vrlo osamljenim, prepuštenim samome sebi. Sam je sa svojim bolom. I ma koliko pokušavao i najboljem prijatelju opisati stanje u kojemu se nalazi, riječi ga ne mogu utješiti. Mogu, ali privremeno.

Tek u tišini spoznaš da je tvoja bol samo tvoja. Hoćeš li je uspjeti pobijediti ili će te progutati, prepušteno je tebi, ti o tomu odlučuješ. Kažu da suze oslobađaju čovjeka od tuge, no što se događa kada zbog siline emotivne boli koja se gomilala godinama ne možeš više ni plakati. Buljiš u zid u prostoriji u kojoj je ugašeno svjetlo i razmišljaš o svim postupcima koji su te ponizili, o riječima koje su ti ubile srce…

I počneš sumnjati u ljubav. Vjera da ljubav uopće postoji poljuljana je u svim smjerovima, počevši od partnera, djece, prijatelja. Ružne slike prošlosti opominju te koliko si naivno doživljavao život i bojiš se da će se one ponoviti i u budućnosti. U patnji čovjek nije promišljen, nego želi otići i pobjeći što dalje od svega, zaboraviti svoju duševnu muku. Mučenici bježe, ali može li se pobjeći od sebe i svojih misli. Nažalost, misli nisu odjeća koju možemo mijenjati ovisno o prilikama.

Baš misli nas posebno mijenjaju kada smo razočarani, a razočarani čovjek preispituje odbacivanje svoje ljubavi. I ne preostaje mu drugo nego potražiti novo utočište, barem dok ne smiri povrijeđenost koja ga je stjerala u vakuum. Iako dobri poznavatelji duše tvrde da vrijeme liječi sve rane, ožiljci ipak ostanu. A o tomu koliko su duboki ovisit će naša sljedeća reakcija ako ponovno upoznamo ljubav. Ako smo je prije nego što smo ranjeni prihvaćali raširenih ruku, sada smo nepovjerljivi prema svima koji nam je izjavljuju.

To shvaćaju svi koji su prošli takav životni put, a što je s onima koji nisu? Znači li to da samo “opečeni” zaista mogu razumjeti “opečene” te da bi u sljedećim susretima trebali provjeravati životne priče onih s kojima se pokušaju zbližiti? Ako su naše životne priče slične, naša će ljubav moći zasjati punim sjajem i obostranim zadovoljstvom.

Ali ako nam se priče života razlikuju, bolje da se raziđimo dok opet nije prekasno. Jedna iskrena patnja s dubokim ožiljcima trebala bi svakome od nas biti dovoljna za cijeli život. Velika je mogućnost da svaka sljedeća može učiniti od nas monstrume ili ubojice samih sebe.

Da se ne dogodi nešto od toga, treba se truditi prosvijetliti, treba se obratiti nebu, treba iskreno sklopiti ruke u molitvi. Čovjek u patnji spoznaje Boga na posve drugačiji način, nekako mu je bliže. Nitko od nas ne može reći da je njegovu životnu priču zaobišla patnja. Rijetki su sretnici koji se mogu time pohvaliti. Ili ih uopće nema, osim ako sebi žele lagati kako bi lakše pobijedili patnju. I moj život pronašla je patnja, i to nekoliko puta. U svakoj sam poljubila zemlju, potonula, bolje reći, pala na koljena i pomislila da neću izdržati. Ako kažem da sam izdržala, zatajit ću istinu, dovoljno je reći – preživjela sam.

O posljedicama sve najbolje. Biti rezervni igrač u igri života vrlo je bolno, ali ako patnji dopustiš da te prosvijetli, možeš postati glavni igrač. Naravno, onaj tko odluči krenuti putem prosvjetljenja mora znati da će ga takva igra na neko vrijeme izdvojiti iz mnoštva. A kada godinama pripadaš mnoštvu, izdvajanje i povlačenje iz njega u početku i nije ugodan osjećaj.

Ja koja sam prošla tim putem mogu vam sa sigurnošću potvrditi da početnu zbunjenost ulaskom u prosvjetljenje s vremenom zamijeni potpuna ispunjenost. Da, čovjek postane ispunjen, čak i patnjom. A ono što je najvažnije: prosvijetljen čovjek nije pomogao samo sebi nego može reći da je postao – učitelj života.

Vera Čudina