Razmislite na trenutak što se događa u slučaju kada za nešto okrivljujete sami sebe. Ponajprije, smatrat ćete se nedostojnima da i dalje pripadate ljudskoj vrsti, stvorom koji više nema nikakvog utočišta. Posipat ćete se verbalnim pepelom po glavi i bit ćete sami sebi prljavi iako to drugi ljudi uopće ne primjećuju. Mazat ćete se katranom mržnje i posipati perjem nevidljivog prezira. Zakotrlja li se taj dražestan scenarij u vašem umu dovoljno jako i dovoljno dugo kaznit ćete se i fizičkom boli: glava ili šaka možda završi u zidu ili padne neka „slučajna“ povreda prilikom brijanja. Ukratko…odnosite se prema sebi kao da bi ljudi morali na vas gledati s prezirom i bježati od vas poput kuge. Kad bolje razmislite ne radi li se ovdje zapravo o nasilju nad samim sobom?!

Pretpostavimo sada kako vam sve to čini netko drugi, a ne vi sami. Zar ne biste pokušali obraniti goli život i spriječiti tu osobu da postupa s vama na tako neugodan način? Pa naravno! Stvarno biste bili ludi kad tako ne biste postupili. Međutim, kad ste vi sami taj nasilnik, onda se ne bunite protiv nasilja, nego čak uživate u njemu misleći kako ste ga zaslužili.

Vjerujete da mučenjem samog sebe perete grijehe i zapravo uživate u njemu. Što se više mučite, to ćete prije oprati grijehe! No ako vam tako godi mučenje, što imate protiv toga da vas muči netko drugi? Dosljedno tomu, svi bi oni koji sebe zbog nečeg okrivljuju morali završiti iza rešetaka i služiti pravu pravcatu kaznu. Ma koliko god vam ovo što čitate zvuči čudno, većina onih koji ustraju u samookrivljavanju doista rade nešto slično. Izlažu se raznim opasnostima, isključenju prijatelja, bankrotu i na kraju propasti, vjerujući da su toliko bezvrijedni pa sve to s pravom i zaslužuju.

Mnogi ipak ne idu tako daleko, već se kažnjavaju u potaji, proklinju u sebi svoj život pokušavajući u isti mah sakriti mržnju prema samom sebi pred drugim ljudima. I dok trče tim začaranim krugom zapravo uopće ne shvaćaju kako sami sebi nanose golemu nepravdu.

OSJEĆAJ KRIVICE SAMO POGORŠAVA NAŠE PONAŠANJE

Većina nas vjeruje kako je moralno osjećati se zbog nekog nedjela krivim, polazeći pri tome od pretpostavke da će nam bol kojom je krivica popraćena, biti toliko neugodna da više nikada nećemo doći u iskušenje ponoviti istu grešku. Kad bi bilo tako ja bi vas u ovom tekstu nagovarala da razvijete osjećaj krivice što je jače i duže moguće. Na žalost ili na sreću, nije tako. Zapravo, suprotno ponašanje daje mnogo bolje rezultate; pokušajte analizirati greške i grijehe, a nakon toga se potrudite više ih ne ponavljati. Mala doza samookrivljavanja neće nikome naškoditi, ali ako se radi o ustrajnom i ozbiljnom osjećaju krivice onda se morate pripaziti. Vjerujući kako ništa ne vrijedite, pobrinut ćete se da vam se ništa vrijednog niti ne dogodi. Nitko nam ne može biti gori neprijatelj od nas samih.

ŠTO BOG KAŽE O SAMOOKRIVLJAVANJU

Evanđelje po Mateju 6:14,15: „Jer ako oprostite ljudima njihove pogreške, i vaš će nebeski Otac vama oprostiti. Ali ne oprostite li vi drugima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće oprostiti vama.“

Kad pogriješimo vjera nam pokazuje da je griješiti ljudski i da si zbog toga moramo oprostiti. Moramo oprostiti onima koji se ogriješe o nas! Kad ne krivite ljude za ono što su vam učinili vi im opraštate, zar ne? A kad samom sebi oprostite ne radite li upravo ono što i Bog u svojoj riječi kaže: ljubite svoje bližnje kao sami sebe! Ne morate biti teolog da biste primijetili kako ovaj biblijski citat ide u oba smjera. Govori nam da volimo i druge ali i sami sebe. Drugim riječima ne krivi druge kao što ne bi krivio niti sam sebe. I na kraju krajeva ako vam sam Bog može oprostiti vaše propuste, ne biste li i sami prema sebi mogli biti jednako sućutni i blagi!?

Bog ne bičuje ljude niti želi da se oni sami bičuju. Bog ljubi čovjeka i pruža mu ruku pomirenja i ljubavi. Prihvatite je i izmirite se s Njim, a tada i sami sa sobom.