Duhovni je tragaoc onaj koji traga za samim sobom, zato odbaci sva pitanja, osim jednog: «Tko sam ja?» Naposletku jedina činjenica u koju si siguran jest vlastito postojanje. «Ja jesam» jeste sigurno, a «ja sam to» nije. Potrudi se spoznati što zaista jesi.

Za većinu čovječanstva potraga za srećom poprima oblik sticanja stvari, pronalazak prave karijere, zarada velike svote novaca, uspostava stabilne i sretne veze, odnosa, obitelji, slave, moći i tako dalje. Ali u konačnici ćemo shvatiti kako te stvari ne donose trajnu zadovoljštinu. Ipak, svako je iskustvo značajno i doprinosi razmatanju velike igre, jer kada nam ponestane dodatnih poteza, ljudska bića su ponukana okrenuti svoju pažnju prema unutra. Život im tada može postaviti pitanje: Tko sam ja zapravo? Što to ovdje postoji kao „Ja“ i koja je njegova svrha?

Iz tog razloga veliki učitelji nas uče da je najvažnije pitanje na svetu: “Tko sam ja?” Ili točnije: “Što je ‘ja’?” Što je to što zovem “ja”? Što je to što zovem svojom osobnošću? Jer, činjenica je da pogrešne ideje o tome tko smo, vode u ropstvo, a znanje do slobode i sreće, stoga „Tko sam ja?“ je najvažnije pitanje koje ljudsko biće/pojedinac može sam sebi postaviti. Osjećati neku privlačnost tom pitanju već upućuje na nešto dobro u životu. Od rođenja ovoga tela nešto je u tebi govorilo: „ja jesam, ja želim, ja znam, ja volim, ovo sam ja, ovo je moje“, ali kada se postavi pitanje, „tko ili što sam „Ja“?“, nema jasnog odgovora. Činjenica je da ljudi ne znaju tko su, jer da znaju, ne bi bilo ratova, ne bi bilo mržnje, ne bi bilo pohlepe, straha, robovanja idejama i verovanjima uma.

Shvati da nisi ono što veruješ da jesi.

Da bi spoznali tko smo, najprije moramo istražiti i saznati što nismo. A da bi saznali što nismo, pažljivo promatrajmo sebe, odbacujući sve ono što ne prati nužno temeljnu činjenicu da jesmo/jesi, pa stoga, jesam li ja moje misli, misli koje mislim ili imam o sebi? Ne. Misli dolaze i odlaze dok ja svjedočim njihovom dolasku i odlasku, stoga ja ne mogu biti moje misli, te ne mogu nikako tvrditi da sam ono za što mislim da jesam. Ideje o tome što smo mijenjaju se iz dana u dan, iz trenutka u trenutak. Slika koju stvaramo o sebi najpromjenjivije je što imamo. Krajnje je ranjiva, prepuštena milosti i nemilosti svakog slučajnog prolaznika. Kad nas zadesi neka nevolja, gubitak posla ili bolna uvreda, naša slika o sebi, koju nazivamo osobom, menja se iz korijena.

Jesam li ja moje telo? Kažu da se milijuni stanica u našem telu promijeni ili obnovi svake minute, tako da nakon sedam godina u našem telu nema ni jedne jedine stanice koja je bila tamo prije sedam godina. Stanice dolaze i odlaze, pojavljuju se i nestaju, ali, čini se da je “ja” trajan. Onda, da li sam ja moje telo? Očito ne! Spoznamo li da nismo ‘naše’ telo svi problemi nestaju jer su svi problemi povezani s telom – hrana, odjeda, sklonište, obitelj, prijatelji, ugled, sigurnost, opstanak. Sve to gubi na važnosti onoga trenutka kad spoznaš da nisi telo. Zaboravljajući tko si i zamišljajući da si smrtno biće, stvorio si samome sebi toliko mnogo problema da se sada moraš probuditi iz te obmane kao iz ružnog sna.

A moje ime? Je li “ja” moje ime? Očito ne, jer mogu promijeniti svoje ime a da ne promijenim “ja”. A moja karijera, moja uverenja? Ako kažem da sam katolik ili židov – je li to bitan dio “ja”? Kada promijenim svoju veroispovijest, hoće li se promijeniti i “ja”? Hoću li imati novo “ja”, ili je to ono isto “ja” koje se promijenilo? Drugim rečima, je li moje ime bitan dio mene, dio “ja”?

Da li se “ja” ikad mijenja? Da li se promatrač ikad mijenja? Ono što se mijenja nije stvarno, a ono što je stvarno ne mijenja se.

Ništa što možemo percipirati u obliku misli, emocija, senzacija, bilo koji objekt, iz bilo kojeg dijela vremena, ni jedan nije trajan, ni jedan ne pripada tebi. To je jednostavno kretanje u svjesnosti, a ti si svjedok svega toga. Svrha promatranja je da razlikuješ, da što god da izvire, prolazno je, To nisi Ti. Odbaci lažno i istina će doći na vidjelo, a da bi odbacio lažno, moraš dovesti u pitanje svoja najčvršća uverenja.

Ti zamjećuješ kako srce osjeća, um razmišlja, telo djeluje. A, sam čin opažanja pokazuje da nisi ono što opažaš. Tko si ti?

Prestani zamišljati da si «ovo» ili«ono», da činiš «ovo» ili «ono», i u tebi će svanuti spoznaja da si izvor i srce svega što jest.

Kako ćeš pronaći stvar koju si izgubio ili zaboravio? Imat ćeš je na umu sve dok se ne prisjetiš gdje je. Osjećaj postojanja, osjećaj «ja jesam», prvi je koji se pojavljuje. Pitaj se odakle dolazi ili ga samo mirno promatraj. Kad um prebiva u osjećaju «ja jesam», bez ikakvih vrludanja, postiže se stanje svijesti koje se ne može verbalizirati, ali se može iskusiti. Sve što trebaš činiti jest uvijek iznova pokušavati postići to stanje. Napokon, osjećaj «ja jesam» oduvijek je u tebi, jedino što si za njega vezao različite stvari, telo, emocije, misli, ideje, imovinu i slično. Sva ta samopoistovjećivanja zavode te na stranputice jer zbog njih smatraš da jesi nešto što nisi.

Duhovni je tragatelj onaj koji traga za samim sobom, zato odbaci sva pitanja, osim jednog: «Tko sam ja?» Naposljetku jedina činjenica u koju si siguran jest vlastito postojanje. «Ja jesam» jest sigurno, a «ja sam to» nije. Potrudi se spoznati što doista jesi.

Da bi spoznao što jesi, moraš najprije ispitati i saznati što nisi.

Otkrij sve što nisi – telo, osjećaji, misli, vrijeme, prostor, ovo ili ono. Ništa od onoga što percipiraš, konkretno ili apstraktno, ne može biti ti. Već i sam čin percipiranja kao što smo ukazali, pokazuje da nisi ono što percipiraš. Što jasnije budeš razumio da na razini uma možeš biti opisan samo niječnim pojmovima, brže ćeš doći do kraja svojeg traganja i spoznati da si bezgranični bitak. Spoznavanjem onog što nisi oslobodit ćeš se toga što nisi.

Uđi u sebe i otkrij što nisi. Ništa drugo nije važno.

Spoznati možeš jedino ono što je lažno. Istinsko sopstvo moraš biti.