Promatrajte kako vaš um osuđuje. Osude dolaze delom iz vašeg osobnog straha. Prosuđujete druge ljude jer niste opušteni u svom vlastitom bivanju. Osuđivanjem vi zapravo procjenjujete kako stojite u odnosu s drugim ljudima. Um koji osuđuje je jako dualističan! On razdvaja, a odvojenost zatvara vaše srce. Ako zatvorite svoje srce prema nekom, vi cementirate svoju patnju, ali i njihovu! Odustajanje od prosudbi znači naučiti cijeniti svoje životne poteškoće, kao i njihove – otvorena srca, umjesto preko osuđivanja. Tada možete dozvoliti sebi i drugima da samo budete, bez razdvojenosti. Jedina predstava koja se tu događa je igra Bivanja koja u sebi ima oboje – i uspone i padove. Svaki put kada nešto odgurnete po strani, ono ostane tamo. Ta gomila s vremenom jako naraste. Vaši padovi tada postanu zanimljiviji nego vaši usponi jer vam oni pokazuju ono što nemate, na čemu trebate raditi.

Samo recite: “Hvala ti na lekciji!” Nema potrebe osuđivati druga bića. Ono što je potrebno jest rad na sebi.

Kada vas netko isprovocira na ljutnju, jedini razlog vašeg bijesa je u tome što se držite za svoje mišljenje kakav bi netko trebao biti. Vi ste u negiranju stvari kakve jesu. Tada ćete uvidjeti da su očekivanja vašeg uma ta koja vam život pretvaraju u pakao! Kada postanete frustrirani jer nešto nije onako kakvim ste zamislili, promotrite i misli koje su tomu prethodile – ne samo konkretnu stvar koja vas je izbacila iz takta. Uvidjet ćete da je veliki dio emocionalne patnje stvoren po modelu kojeg ste sami stvorili u projekcijama kakav bi trebao biti univerzum, kao i zbog vaše nesposobnosti da dopustite univerzumu da bude takav kakav jeste.