Nova istraživanja sugeriraju da samilost može usporiti procese starenja.

Gerontolozi (znanstvenici koji istražuju procese starenja) koji su ispitivali zašto mi starimo su otkrili da  glavni uzročnici starenja mogu u stvari biti kolateralne štete u tijelu uzrokovane upalama.

U cjelini upalni procesi su vitalni. Oni su dijelovi imunoloških odgovora koji pomažu da se pokrene ozdravljenja tijela. Ali je problem u tome da nam u jednu ruku upala pomaže da ozdravimo, a u drugu ruku nam može načiniti štetu. Tijekom vremena može nagristi tijelo, kao što valovi erodiraju obalu. Kao što kapanje može polako napuniti čašu i uzrokovati kolateralnu štetu na okoliš to jest poplavu, tako se može dogoditi i ljudskom tijelu.

Poznato je da upale igraju važnu ulogu u mnogim ozbiljnim bolestima naročito u krvno-žilnim bolestima koje su glavni razlog smrti u zapadnjačkom svijetu.

Ljudski nervni sustav kontrolira nivoe upala kao što kočnice usporavaju automobil. Ta kočnica je kranijalni živac broj 10, ili nervus vagus, njegova uloga je poznata kao upalni refleks, prvi ga je identificirao Dr. Medicine Kevin J. Tracey, Direktor Feinstein Instituta i Profesor i Predsjednik na post diplomskom odjelu Molekularne Medicine u Manhasset, N.Y. Kada se nervus vagus pokrene to jest koči, tada se smanje upalni procesi u tijelu.

Ali izgleda da nervus vagus nije u istom stanju kod svih ljudi. Njegovo stanje često ovisi o „vagalnom tonu“ i često se supoređuje sa muzičkim tonom. Bazirano na činjenici da stimulacijom nervusa vagusa se smanjuju upale i da niski vagalni ton je povezan sa povećanim upalama, tako da je jako moguće da viši vagalni ton odgovara efikasnijim kočenjem, i zbog toga bolje sprječava upalne procese svuda po tijelu.

Kako možemo vježbati naše kranijalne živce (nervuse vaguse)? Jedna metoda koja se pojavljuje u znanstvenim tiskovinama je da koristimo samilost. Kao što vježbanje naših mišića povećava ton naših mišića tako se čini da vježbanje samilosti povećava vagalni ton.

Barbara Fredrickson, profesor psihologije na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Chapel Hill-u, je otkrila da prakticiranje meditacije voljenja- dobrote, onako kako je otprilike prakticiraju Tibetanski Budisti, što uključuje kultivaciju osjećaja samilosti, za sebe i druge, znakovito povećava vagalni ton u periodu od 7 tjedana.

Doktor Medicine Stephen Porge, Profesor na Psihijatrijskom Univerzitetu Illinoisa u Chicago-u, je čak referirao da je nervus vagus živac suosjećanja ili samilosti, zbog svoje povezanosti sa aspektima ponašanja kao što je skrb i pomaganje.

A istraživači sa Univerziteta California-e na Berkeley, koje je vodio Dacher Keltner su otkrili da ljudi koji su najsamilosniji obično imaju najveći vagalni ton. I obrnuto, što je također istina. Ljudi sa najvećim vagalnim tonom čini se da su najsamilosniji.

Ako to išta uznači, onda bi prakticiranje samilosti trebalo smanjiti upalne procese, poboljšati stanje nervusa vagusa, čak i bi to trebalo značiti da samilost u stvari usporava procese starenja.

Protu upalne vrijednosti samilosti (suosjećanja) su se počele izučavati u studiji koja se pokrenula 2009 godine znanstvenici sa Medicinskog Univerziteta Emory, trenirali su 33 ljudi u Tibetanskoj Meditaciji samilosti, koja je uključivala strukturno generiranje osjećaja samilosti, i koju su usporedili sa grupom od 28 ljudi koji nisu radili meditaciju. Nakon 6 tjedana oni koji su radili meditaciju samilosti su imali mnogo manje upalnih procesa od onih koji su je radili manje ili koji je nisu uopće radili. I ako je teorija povezanosti upalnih procesa sa procesom starenja točna, tada nam ovi istraživači zasigurno govore da samilost može usporiti procese starenja.

Možda je samilost eliksir života. Možda je razlog zašto mi nikada nismo pronašli mitski kamen mudraca (filozofski kamen) – legendarnu supstancu za koju se vjeruje da pomlađuje tijelo i produžava život – zato jer smo uvijek tražili nešto izvan nas samih. Samilost je rad na sebi.

Ako je ovo istina tada je kamen mudraca bio ovdje cijelo vrijeme. Mi ga, samo, nismo primijetili. Možda je prozvan „kamenom mudraca“ jer mudrac treba shvatiti da je samilost eliksir života.

Dakle, zašto samilosni ljudi ne žive preko 100 godina? Mnogi vjerojatno i žive. Ali mi srećemo ove efekte sa drugim izborima u životu na primjer: jedemo previše nezdrave hrane, toksine, stimulanse koje unosimo u tijelo, nezdrave navike kao što je pušenje ili pijenje (pre više), ne vježbamo svakodnevno i naravno, naš mentalni i emocionalni stres u životu.

Starenje je kompleksan koktel mnogih stvari u koji uključujemo životni stil i genetiku. Samilost je samo jedan dio tog koktela.

Ali može doprinijeti mnogo više ukusu tog koktela, nego li smo mislili.