Duh vremena - ADDENDUM 1

Dug je oružje da se pokore i porobe društva, a kamata je municija tog oružja. I, kao što većina ljudi šeta naokolo zaboravljajući pravu stvarnost, banke zajedno sa vladama i korporacijama nastavljaju širiti svoju taktiku ekonomskog rata stvarajući nove baze kao što je svjetska Banka i Međunarodni Monetarni Fond (MMF), dok istovremeno stvaraju i novu vrstu vojnika. Rođenje "ekonomskog plaćenika".

Postoje dva načina da se osvoji i porobi jedno društvo: Jedan je uz pomoć mača. Drugi je uz pomoć duga. Mi, ekonomski plaćenici, smo zaista odgovorni za stvaranje prvog pravog globalnog carstva. I mi radimo na mnogo različitih načina. Ali, možda najjednostavniji od njih je da identificiramo zemlju sa mnogo resursa, kao nafta. A zatim, sklopimo ogroman posao (dug) uz pomoć svjetske Banke ili neke od njenih sestara organizacija.  Ali novac zapravo nikada ne dođe u tu zemlju. Umjesto toga, taj novac ode našim velikim korporacijama za projekte u toj zemlji. Elektrane, industrijski parkovi, luke... Stvari koje nekolicinu čine bogatom u toj zemlji. A nakon toga naše korporacije.

Ali u stvarnosti mi ne posedujemo većinu ljudi u svemu tome. Svakako, ti ljudi

predstavljaju one koji će zadužiti cijelu zemlju. To je tako ogroman dug koji se ne može vratiti, i to je glavni dio plana.

Oni to ne mogu vratiti! I tako, u jednom trenutku, mi ekonomski plaćenici, odemo kod tih ljudi i kažemo im "Slušajte dugujete nam mnogo novca. Ne možete vratiti dug. Pa... Prodajte svoju naftu, i to jeftino, našim naftnim kompanijama. Dozvolite nam da izgradimo vojne baze u vašoj zemlji...Pošaljite vaše trupe zajedno da se bore sa našim, tamo negdje u svijetu... Irak! Ili glasajte za nas u Ujedinjenim nacijama"

Natjerati ih da privatiziraju svoje elektrane i energetska postrojenja njihovu vodu i cjevovode privatizirati i prodati američkim korporacijama ili drugim multinacionalnim korporacijama. I tu je čitava stvar i tako je tipična, način na koji rade svjetska Banka i MMF.

Stave zemlju pod dug, i to toliki dug da se ne može otplatiti! I nakon toga im ponude da refinanciraju taj dug, i plate veće kamate. I zahtjevate onda "nešto za nešto" što nazivate dobrim raspolaganjem što u biti znači da oni moraju prodati sve svoje resurse, uključujući mnoge socijalne službe, njihove kompanije... nekada čak i cjeli obrazovni sistem, njihov kazneni sistem, osiguravajući sistem... stranim korporacijama.

Tako da je posrijedi duplo, trostruko, četvorostruko planiranje.

 Prvi ekonomski plaćenici pojavljuju se u ranim '50-im godinama prošlog stoljeća kada je demokratski izabran "Mosadeg" koji je pobijedio na izborima u Iranu. On je smatran kao "Nada Za Demokraciju" na srednjem istoku ili uopće u svijetu. On je bio u Tajm Magazinu "čovjek godine". Ali...jedna stvar koju je doveo sa sobom bila je ideja da strane naftne kompanije trebaju Iranskom narodu plaćati mnogo više za naftu koju su uzimali iz Irana tako da bi Iranski narod imao više koristi od njihove nafte. - Čudna politika -

Nama se to naravno nije svidjelo, ali smo se bojali da napravimo ono što inače

radimo,a to je slanje vojske. Umjesto toga šaljemo agenta CIA-e, Kermita Rozvelta koji je sa par miliona dolara bio vrlo, vrlo efikasan i uspio zbaciti Mosadega sa trona i doveo na čelo Irana Šaha da ga zamjeni, koji je uvijek bio na usluzi što se nafte tiče, i bio je jako efikasan

Bombe su preplavile Iran. Jedan vojni oficir vikne da je Mosadeg okupiran i da je njegov diktatorski režim završen slike Šaha su paradirale ulicama i opći osjećaj dobrodošlice. Dok u SAD, u Washingtonu, ljudi su sjedili, gledali sve to i rekli: "Vau, pa to je bilo lako i jeftino".

Tako da je to stvorilo i uspostavilo jedan novi način manipuliranja zemljama, stvarajući carstvo.

 Jedini problem sa Rozveltom je bio to što je on bio agent-karta koju je imala CIA i kada bi bio uhvaćen, stvari bi bile mnogo ozbiljnije, tako da vrlo brzo u tom trenutku, donjeta je odluka, da se upotrijebe privatni konzultanti koji bi kanalizirali novac kroz svijetsku Banku i MMF ili nekim njihovim pod-agencijama

da bi doveli ljude poput mene, koji rade za privatne kompanije tako da ako bi mi bili uhvaćeni, američka vlada ne bi bila odgovorna.

Kada je Arbenz postao predsjednik Gvatemale, ta zemlja je prilično bila pod američkom kompanijom "United Fruit". Velike međunarodne korporacije i Arbenz igrali su na ovu kartu: "Mi želimo dati zemlju nazad njenom narodu". I onda kada je postao moćan on je provodio politiku koja bi uvijek precizno bila viđena u narodu kao "ispravna".

To se nije svidjelo kompaniji "United Fruit", tako da su unajmili agencije za javne odnose kako bi uvjerile SAD uvjerile američki narod, ljude, građane Amerike, američku štampu, i američki kongres... da je Arbanz bio sovjetska marioneta.

I ako mu SAD dozvole da ostane na položaju, Sovjetska čizma će preuzeti taj deo hemisfere. I u tadašnje vrijeme postojao je veliki strah od "crvenog terora", komunističkog terora.

I tako, kako bismo skratili tu priču, iz ove kampanje nastala je odluka djela CIA-e i američke vojske da ovog čoveka "smaknu". I ustvari, to smo i napravili.

Poslali smo avione, vojnike, šakale, poslali smo sve što možemo kako bi ga smakli. I smakli smo ga i čim je bio maknut sa vlasti novi čovek koji je preuzeo

vlast vratio je sve na staro kako bi sve odgovaralo inače velikim internacionalnim kompanijama. Uključujući tu i "United Fruit".

Ekvador, dugo godina je vođen pro-američkim diktatorima. Koji su često bili brutalni. Onda je odlučeno da se održe pravi demokratski izbori. Jaime Roldos, njegov glavni cilj, kao predsjednika, bio je da se osigura da Ekvador iskoristi svoje resurse i tako pomogne svom narodu.

I on je pobijedio! Uvjerljivo. Svi u Ekvadoru su želeli da se to dogodi. Tako da je počeo da primjenjuje svoju politiku. Da profit od nafte bude od koristi narodu. Pa... Nama u SAD se ni ti nije dopalo. Ja sam bio kao jedan od nas nekoliko ekonomskih plaćenika poslat da "promjenim" Roldosa. Da ga potkupim, da ga osujetim, da mu stavim do znanja...

Znate... "Možete postati vrlo bogati, ako vi i vaša obitelj budete igrali našu igru". Ali ako nastavite da provodite politiku koju ste započeli... - Odlazite!"

Nije me poslušao...

Nakon toga je ubijen...

Čim se avion srušio, čitavo to područje bilo je blokirano. Pristup je bio dozvoljen samo američkim vojnicima iz obližnje baze, i nekim Ekvadorskim oficirima. Kada je istraga započeta, dva ključna svedoka "poginula" su u saobraćajnoh nesreći pre nego što su trebali da svedoče. Mnogo vrlo vrlo čudnih stvari je vezano za ubojstvo Roldosa.

 

Ja kao i mnogi ljudi koji su gledali na ovaj slučaj nisam imao nikakvih sumnji da je u pitanju ubojstvo. I naravno ja kao ekonomski plaćenik znao sam da će se nešto dogoditi Roldosu, da li državnim udarom ili atentatom, znao sam da će biti eliminiran zato što nije bio korumpiran, nije želio dozvoliti sebi da bude korumpiran na način na koji smo mi željeli da ga korumpiramo.

PANAMA

1981, Omar Torrijos, predsjednik Paname, bio je, znate, jedan od mojih omiljenih ljudi. Stvarno mi se dopadao. Bio je vrlo karizmatičan. Bio je čovjek koji je zaista želio pomoći svojoj zemlji. I kada sam ga pokušao potkupiti, rekao je: "Vidi Johne...Zvao me je Huanito. Kaže "Vidi Huanito... meni ne treba novac. Ono što stvarno hoću jeste da se prema mojoj zemlji odnosite pošteno. Želim da SAD plate svoj dug prema mom narodu zbog svih destrukcija koje ste nam nanjeli. Želim biti u poziciji da mogu pomoći drugim Latino američkim zemljama sa njihovom nezavisnošću. i da budemo slobodni od ovog užasnog pritiska sa sjevera. Vi ljudi nas jako jako iskorištavate. Želim da se vrati Panamski kanal u naše ruke, u ruke panamskog naroda. To je ono što želim. Tako da, pusti me, ne pokušavaj me podmititi.

Bio je maj 1981. godine, Roldos je bio ubijen. I Omar je bio vrlo svjestan toga. Torihos je okupio svoju obitelj i rekao "Ja sam sigurno slijedeći, ali OK jer...napravio sam ono što sam trebao napraviti. Vratio sam Kanal. Kanal će biti u našim rukama".

Upravo je završio pregovore i potpisao sporazum sa Jimiem Carterom. U lipnju iste godine, samo par mjeseci kasnije, njegov avion se takođe srušio. Tu nema nikakve sumnje da je CIA sponzorirala tu egzekuciju. Masa dokaza je postojala da je jedan od Torihovih ljudi iz sigurnosti u zadnjem trenutku kada je ulazio u avion pružio Torihu mali diktafon. Mali diktafon u kome je bila bomba. Interesantno je kako se ovaj sistem nastavio koristiti prilično dugo, godinama nakon toga. Osim što su ekonomski plaćenici bili sve bolji, bolji i bolji.

Zatim dolaze nedavni događaji u Venecueli. 1998 godine, Hugo Čavez biva izabran za predsjednika koji dolazi na čelo zemlje koja je prije njega imala mnogo predsjednika koji su bukvalno uništili ekonomiju zemlje. Ali Čavez je i pored toga izabran. Čavez je ustao protiv SAD i to je napravio tako što je pre svega zatražio da nafta iz Venecuele bude iskorištena tako da pomogne narodu Venecuele.

... nama u Americi se to nije dopalo.

I tako 2002 godine državni udar je isceniran, što uopće nije bilo pitanje u mojoj glavi niti u glavama drugih ljudi, da je CIA stajala iza tog udara. Način na koji je taj državni udar pripreman vrlo je odudarao od onoga što je  Kermit Rozvelt napravio u Iranu plaćajući ljude da izlaze na ulice, da se bune, protestiraju, da pokažu da je Čavez nepopularan.

Znate, ukoliko okupite par tisuća ljudi da to radi, televizija može napraviti da izgleda kao da je cijela zemlja izašla van i stvari su počele rasti.

Osim u slučaju Čaveza, on je bio dovoljno pametan i imao je jake ljude iza njega, tako da su to preskočili što je bio fenomenalan trenutak u povijesti Latinske Amerike.

Irak, ustvari, je savršen primjer na koji način cijeli sistem funkcionira. Tako da, mi, ekonomski plaćenici, smo prva linija odbrane.

Mi uletimo, pokušamo potkupiti vlast i natjeramo ih da prihvate ogromne kredite

koje kasnije koristimo kako bi ih doslovno posjedovali. Ako mi ne uspemo, kao što ja nisam uspio u Panami sa Torihom ili u Ekvadoru sa Roldosom, ljudi koji odbiju biti korumpirani onda su druga linija odbrane koju šaljemo - šakali.

A šakali ili sruše vladu ili izvrše atentat. I, kada se dogodi da nova vlada bude formirana, braćo, frcat će perje zato što njihov predsjednik zna šta će se

dogoditi, ako ne prihvate naše "ponude".

U slučaju Iraka, nijedna od te dvije metode nije uspjela. Ekonomski plaćenici nisu uspjeli da dođu do Sadama Huseina. Pokušavali smo, pokušali smo da ga nateramo da prihvati dogovor vrlo sličan dogovoru koji je saudijska Arabija prihvatila. Ali on to nije hteo da prihvati.

Tako da su šakali poslati da ga eliminišu. Nisu uspjeli. Njegovo obezbeđenje bilo je vrlo dobro. Nakon svega, u jednom momentu, Sadam je radio za CIA. On je bio unajmljen da izvrši atentat na njegovog prethodnika, i nije uspjeo. Ali, on je znao sistem.

Tako, 1991.godine, šaljemo trupe i uspevamo da pobedimo Iračku vojsku. Pretpostavili smo u tom trenutku da Sadam Husein će se pojaviti odnekud. Mi bi smo ga tada "sredili", naravno ali mi to nismo hteli. On je, kao i mi, jednostavno bio jak tip koji se nama dopadao. On je kontrolisao ljude. Mi smo mislili da će kontrolisati Kurde. I da će irance držati van granice, da će bušiti naftu za nas. I taj put, morali smo da upotrebimo vojsku. Tako da smo očekivali da će pasti.

Ekonomski plaćenici vratili su se u Irak 1990. godine ali bez uspjeha. Da su oni uspjeli Husein bi još uvijek vodio zemlju. Prodali bi smo mu sve avione koje bi poželio i sve ostalo što bi poželio, ali oni nisu imali uspjeha. Šakali ga nisu mogli smaknuti, pa smo poslali vojsku i ovog puta smo obavili posao i smaknuli ga. I u tom procesu kreiranom za nas, jedna vrlo, vrlo unosna konstrukcija uspijeva rekonstruirati državu koju smo prvobitno razorili. Što je poprilično dobar posao ako posjedujete građevinske firme, naročito one velike.

Dakle, u Iraku smo imali tri faze.

Ekonomski plaćenici nisu uspjeli.

Šakali takođe nisu uspjeli.

I kao konačni ishod, šaljemo vojsku u Irak.

I u tom smislu stvarno smo kreirali carstvo, ali smo to napravili vrlo suptilno, u tajnosti. Sva carstva u prošlosti su stvorena vojskom, i svi su znali da ih vojska gradi. Britanci su to znali, Francuzi, Nijemci, Rimljani, Grci,...i bili su ponosni na to. uvijek su imali neki izgovor, kao što je na primjer širenje civilizacije, neke religije, nešto u tom smislu, ali su znali da vojska to čini.

Mi nismo znali. Većina ljudi u SAD, nema pojma da mi živimo od beneficija tajnog carstva. I da je danas više ropstva na svijetu nego ikada prije. A tada se morate zapitati, pa... ako je to carstvo, ko je onda car?

Očigledno da naši predsjednici, predsjednici SAD nisu carevi. Car je netko ko nije izabran na izborima, ko ne vlada u određenom roku, i ne podnosi izvještaje nikome. Prema tome, ne možemo naše predsjednike klasificirati na taj način. Ali, mi imamo nešto, za šta ja mislim da može biti ekvivalent caru, i to nešto nazivam 'korporatokracijom'. Korporatokracija je grupa individualaca koja vodi najveće korporacije. I oni se zaista ponašaju kao carevi ove naše imperije. Oni kontroliraju naše medije, ili tako što ih posjeduju, ili kroz marketing. Oni kontroliraju većinu naših političara jer financiraju njihove kampanje, ili kroz korporacije ili osobnim doprinosima koji dolaze od tih korporacija. Njih ne biramo, oni ne služe određeni rok, oni ne podnose izveštaje nikome, i u samom vrhu korporokracije, stvarno ne možete reći da li neka osoba radi za privatnu korporaciju ili za vladu, jer se oni uvijek kreću nazad-napred.

Tako da u jednom trenutku vi mate osobu koja je predsjednik velike građevinske kompanije, kao što je Haliburton a u slijedećem trenutku, on je podpredsjednik SAD ili predsjednik koji je bio umešan u posao sa naftom. I to je istina, bez obzira da li su demokrati ili republikanci na vlasti. Imate to kretanje nazad-napred kroz pokretna vrata. I na tom putu, naša vlada je nevidljiva, i politiku vode korporacije na jednom ili na drugom nivou. A onda ponovo politika vlade se praktično vodi kroz korporokraciju i onda prezentira vladi i postaje zvanična politika.

Ovo je vrlo ugodan odnos.

To nije teorija zavjere.

Ti ljudi se ne moraju sakupljati i predstavljati stvari. Oni u osnovi rade pod jednom primarnom predpostavkom, a to je da moraju povećati profit bez obzira na društvo i okolinu. Ovaj proces manipulacije od strane "korporatokracije" kroz upotrebu duga, podmićivanja i političkog zbacivanja je nazvan: GLOBALIZACIJA

Kao što Federalni Trezor upravlja sa američkim narodom kroz obvezivanje, kroz konstantno zaduživanje, kroz inflaciju i kamatu svjetska Banka i MMF igraju tu ulogu na globalnoj sceni.

Osnova je vrlo jednostavna: Staviti zemlju pod dug, podijeliti je..

class=MsoPlainText style='text-align:justify'> A zatim postaviti "uvjete" za "strukturno provođenje politike".

Često uz ovo: Devalvaciju monete.

Kada vrijednost monete opadne, takođe opadne vrijednost svega što se tom monetom kupuje... To stvara prostor koji je potreban zemljema "predatorima" zbog dijela njihovih interesa.

Velika smanjenja fondova za socijalne programe. to obično uključuje i obrazovanje i zdravstvo, kompromitirajući zdravlje i integritet i čineći javnost ranjivom za eksploataciju.

Privatizacija državnih poduzeća.

To znači da društveno važni sistemi mogu biti kupljeni i upravljani od strane stranih korporacija koje profitiraju.

Na primjer 1999.godine svjetska Banka je inzistirala da Bolivijska vlada proda svoje resurse i sistem vodoopskrbe u trećem po veličini gradu američkoj korporaciji "Bechtel". Čim se to dogodilo, cijena vode za već uveliko osiromašeno građanstvo otišla je do neba! I tako je bilo sve dok ljudi iz Bechtela nisu naplatili svoj dug iz Ugovora.

Onda imamo tu liberalizaciju tržišta ili tzv otvaranje ekonomije prema stranim korporacijama što dovodi do masivnih ekonomskih zloupotreba i manifestacija ko što je dovođenje transnacionalnih kompanija i njihovih mas-produkta režući domaću proizvodnju i rušeći lokalnu ekonomiju.

Primjer je Jamajka, koja je prihvatila posudbe i uvjete svijetske Banke i izgubila svoje najprofitabilnije tržište žita zbog uvoza iz zapadnih zemalja. Danas bezbroj farmera su bez posla, jer su nemoćni u nadmetanju sa velikim korporacijama.

Druga varijanta u stvaranju brojnih, nevidljivih čini se, nereguliranih, neljudskih slatkih tvornica, koje uzimaju prednost i iskorištavaju ekonomske poteškoće u jednoj zemlji. I na sve to, imate konstantne neregularnosti u privredi, uništavanje životne sredine kada su resursi jedne zemlje često eksploatirani od strane različitih korporacija koje kao kranji rezultat proizvode ogromno i namjerno zagađenje.

Najveća ekološka sudska parnica u povijesti svijeta, odigrava se danas u ime 30 tisuća ljudi iz Ekvadora i Amazonije protiv kompanije "Texaco" koju danas posjeduje Chevron, tako da je protiv Chevrona, ali vođena kroz aktivnosti kompanije "Texaco". Oni su procijenili da je Exxon Valdez 18 puta manje zagadio obalu Aljaske.

U slučaju Ekvadora to nije bila slučajnost. Naftne kompanije su to namjerno napravile; oni su znali da to što rade štedi njihov novac, a ne da upotrebe novac kako bi otpad bio odložen po propisima.

Zatim, ako se na kratko osvrnemo na aktivnosti svijetske Banke koje otkrivaju da je institucija koja javno tvrdi da pomaže siromašnim zemljama i zemljama u razvoju, nije napravila ništa drugo do povećala siromaštvo i bijedu u tim zemljama. Dok profit korporacija raste.

Godine 1960. razlika u prihodima između 1/5 stanovništva zemlje i najbogatijih zemalja u odnosu na 1/5 najsiromašnijih zemalja je bio 30 prema 1.

Do 1998.godine, ta razlika je 74:1.

Dok je globalni bruto društveni proizvod povećan za 40% u periodu od 1970. do 1985. godine, siromaštvo je povećano sa druge strane za 17%. (?)

Dok je u periodu od 1985. do 2000. godine, onih koji žive sa manje od jednim dolarom dnevno ima više za 18%. Čak je i Udružena Ekonomska Komisija američkog kongresa priznala da je uspješnost projekata svijetske banke u svijetu jedva 40%.

Kasnih '60-tih godina prošlog stoljeća, svjetska Banka je intervenirala u Ekvadoru sa velikim zajmovima. Slijedećih 30 godina, siromaštvo u toj zemlji je povećano sa 50% na 70%. Nezaposlenost je porasla sa 15% na 70%. Javni dug je skočio sa 240 miliona na 16 milijardi dolara, dok je dio tih sredstava namijenjen siromašnima pao sa 20% na svega 6%. U stvari, do 2000. godine, 50% Ekvadorskog nacionalnog budžeta se upotrijebiti za plaćanje duga prema svjetskoj Banci.

Vrlo je važno razumjeti slijedeće: svjetska Banka, ustvari - Američka Banka, potpomaže interese Sjedinjenih Američkih Država. Jer SAD drže veto na moć donošenja odluka, s obzirom da je najveći snabdjevač kapitala.  A odakle im sav taj novac? Pogađate: stvoren je od čistog zraka kroz bankarski sistem.

Od svijetskih 100 najuspešnijih ekonomija, kao što je navedeno u Globalnom Bruto Proizvodu, 51 su korporacije, a od toga 47 su iz SAD.

Walmart, General Motors, i Exxon su mnogo moćniji nego Saudijska Arabija, Poljska, Norveška, Južna Afrika, Finska, Indonezija, i puno drugih...

I, kao što trgovinske barijere bivaju srušene, monete manipulirane zajedno sa tržištem, i preokretanjem državnih ekonomija u korist globalnog kapitalizma, carstvo se širi. Ipak vi ustajete ispred vašeg 53cm ekrana i urlate o Americi i njenoj demokraciji.

Nema Amerike! Nema demokracije!

Tu su samo IBM i ITT i AT&T i DuPont, Dow, Union Carbine i Exxon. To su nacije današnjeg svijeta!


portalIzlaz na portal         Predhodna stranica         Na pocetak ove stranice