A onda su 1920. povukle iz opticaja jedan veliki dio novca što je primoralo banke da zatraže isplatu mnogih zajmova. I baš kao i 1907. došlo je do masovnih navala na banke, bankrota i propadanja. Propalo je preko 5.400. konkurentskih banaka, onih van Sistema federalnih rezervi, što je još više konsolidiralo monopol uske grupe međunarodnih bankara.

Osvrčući se na ovaj zločin, kongresmen Lindbergh je 1921 rekao: "Zakon o federalnim rezervama stvara vještački izazvane panike. Prva vještački izazvana panika ikad je ova koju imamo danas, i može se izračunati kao po matematičkoj jednadžbi. Međutim, panika iz 1920. je bila samo zagrijavanje. Izmedju 1921. i 1929. Federalne rezerve su ponovo povećale količinu novca u opticaju što je još jednom rezultiralo ekstenzivnim zajmovima građanstvu i drugim bankama. Pojavio se i jedan novi tip zajma, na burzama poznat pod imenom rubni zajam. Jednostavno, rubni zajam je omogućavao investitoru da položi samo 10% cijene neke nekretnine dok mu je ostalih 90% uzajmljivao broker. Drugim riječima, nekretnina vrijedna 1000 dolara mogla se kupiti za samo 100 dolara.

Ovaj metod je bio veoma popularan u uzavrelim 1920-im, činilo se da se na burzi ne može izgubiti već samo zaraditi. Međutim, postojala je "kvaka" u ovom zajmu. Zajam se mogao opozvati bilo kada, a novac je morao biti vraćen u roku od 24 sata. Ovo se zvalo "rubni opoziv", a njegov najčešći ishod bio je prodaja nekretnine prethodno kupljene istim zajmom.

Nekoliko mjeseci prije oktobra 1929. G.D.Rockefeler, Bernard Barack i ostali insajderi tiho izlaze sa burze. 4. oktobra 1929. svi oni New Yorški financijeri koji su izdavali rubne zajamove počeli su ih opozivati, masovno. Ovo je istog momenta započelo masovnu rasprodaju na burzi svih onih koji su morali pokriti rubne zajmove. Iz istog razloga počele su masovne navale na banke, što je kao rezultat izazvalo kolaps 16.000. banaka a što je zavjerničkim međunarodnim bankarima omogućilo ne samo otkup suparničkih banaka ispod cijene već i kupovinu čitavih korporacija za sitnne novce.

Bila je to najveća pljačka u američkoj povijesti.

Ali to nije bio kraj.

Umesto da novcem koji je preostao poslije ovog ekonomskog kraha povećaju količine u opticaju, oni su te količine upravo suprotno - smanjili, stvarajući jednu od najvećih kriza u povijesti.

Razbjesnjeli kongresmen Luis McFadden, dugogodišnji protivnik bankarskih kartela, započeo je sa podnošenjem zahtjeva za opoziv upravnog odbora Federalnih rezervi.

Govorio je o padu burze i o krizi ovo: "To je bio pažljivo osmišljen događaj. Međunarodno bankarstvo je prouzrokovalo stanje općeg beznađa što pokušavaju iskoristiti da postanu vladari naših života."

Stoga ne čudi što je, nakon dva prethodna pokušaja atentata, McFadden konačno otrovan na jednom banketu prije nego što je uspio isposlovati opoziv.

Pošto su iz javnosti uklonili ovog buntovnika bankari Federalnih rezervi su odlučili ukloniti zlatno pokriće novca. Da bi to učinili, bilo je potrebno da pribave svo preostalo zlato u državi. I tako je, pod izgovorom "da će to pomoći da se izađe iz krize", 1933. došla na red zapljena zlata. Pod pretnjom višegodišnje zatvorske kazne, od svakoga u Americi se tražilo da preda sve zlatne poluge Državnoj blagajni, otimajući tako od naroda ono malo bogatstva što mu je bilo ostalo. A onda, potkraj godine, zlatni standard biva ukinut.

Ako pogledate dolarsku novčanicu odštampanu prije 1933. vidjet ćete da piše da je bila zamenjiva u zlatu. Ako pogledate današnju novčanicu, na njoj samo piše da je legalno sredstvo plaćanja što znači da ima pokriće u apsolutno ničemu.

Bezvrijedni komad papira.

Jedina stvar koja našem novcu daje vrednost jeste koliko ga ima u opticaju.

Prema tome, moć da se regulira količina novca u opticaju je istovremeno i moć da se regulira njegova vrijednost što je također i moć da se čitave ekonomije i čitava društva bace na koljena.

"Ako mi date kontrolu nad nacionalnom valutom, neće mi biti važno tko će pisati zakone." Mayer Amschel Rothschild, osnivač bankovne dinastije Rothschildovih.

Važno je imati na umu da su Federalne rezerve privatna korporacija. U njima ima federalnog koliko i u "Federal Expressu". Sami sebi pišu zakone i paktično ne podlježu regulativama Vlade SAD-a. To je privatna banka koja Vladi izdaje valutu na zajam, uz kamatu, što je u potunoj saglasnosti sa onim istim prevarantskim modelom centralnog bankarstva od kojeg je Amerika željela pobjeći kada je proglasila nezavisnost u američkom revolucionarnom ratu.

Da se vratimo u 1913. Zakon o Federalnim rezervama nije bio jedini neustavni dokument koji je prošao kroz Kongres. Takav je bio i Savezni porez na prihod. Vrijedi ukazati na to da je neznanje američke javnosti, u odnosu na Savezni porez na prihod, dokaz tome koliko je u stvari američka populacija zaglupljena i zaboravna.

Kao prvo Savezni porez na prihod je u potpunosti neustavan obzirom da je neraspodjeljen. Američki Ustav kaže da svaki porez mora biti raspodjeljen kako bi bio legalan.

Kao drugo, nedovoljan broj saveznih država je potpisalo amandman kojim se dozvoljava uvođenje Poreza na prihod. I na tu činjenicu se čak i pozivalo u parnicama na sudovima.

"Da ste pažljivo proučili 16. Amandman, vidjeli biste da nije potpisan od dovoljnog broja država." - Sudac okružnog suda James Fox, 2003. godine.

Kao treće, danas se svim zaposlenima uzima prosječno oko 35% plaće putem ovog poreza. To znači da ljudi rade 4 meseca godišnje samo da bi ispunili ovu poreznu obavezu.

A pogodite gdje sav taj novac odlazi?

Odlazi na plaćanje kamata na valutu koju štampa prevarantska Banka federalnih rezervi, sistem koji uopće ne bi trebao postojati.

Novac koji se zaradi četveromjesečnim radom odlazi gotovo bukvalno u džepove međunarodnih bankara koji posjeduju Banku federalnih rezervi.

I kao četvrto, čak i ako Vlada lažno tvrdi da je Porez na prihod legalna stvar, ne postoji bukvalno niti jedan statut, ili zakon koji bi iziskivao plaćanje ovog poreza. I točka.

Naravno da sam očekivao da postoji zakon koji stoji negdje u zakonodavstvu, neki propis koji zahtjeva plaćanje ovog poreza.

Mislio sam, "naravno da postoji!"

I onda sam se našao u položaju da nisam mogao pronaći taj statut koji moj posao čini legalnim, nisu ga pronašli ni ostali koje poznajem, tako da nisam imao drugog izbora nego dati ostavku.

 

-Na osnovu istraživanja koje sam sprovela tijekom . godine i kojeg i dalje sprovodim, takav zakon nisam uspjela pronaći. Raspitivala sam se i u Kongresu, i kod mnogih drugih ljudi, u Poreznoj upravi, kod poreznih zastupnika, nisu mogli dati odgovor. Jer ako odgovore, američka javnost će saznati da je cijela ta stvar prevara.

 

-Otkad sam dao ostavku više ne plaćam ovaj porez.

-Nisam uplatila Porez na prihod od 1999. godine.

-Porez na prihod nije ništa drugo nego porobljavanje čitave države.

-Kontroliranje ekonomije i neprekidna pljačka imovine predstavljaju samo jednu stranu Rubikove kocke u rukama bankara....

 

Ima još jedan instrument za stvaranje profita i kontrolu, a to je - rat.

Od početka postojanja Federalnih rezervi 1913. godine dogodili su se brojni veliki i mali ratovi, od kojih su tri najznačajnija - Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i Vijetnamski rat.

 

 

PRVI SVJETSKI RAT

1914. godine izbio je rat u Europi koncentrian oko Engleske i Njemačke. Američka javnost nije željela imati ništa sa tim ratom. Kao rezultat toga, predsjednik Woodrov Wilson javno proglašava neutralnost.

Međutim iza zatvorenih vrata, američke vlasti su tajno tražile bilo kakav izgovor da uđu u rat. A iz razloga kojeg je u svom zapažanju iznio američki državni sekretar William Jennings: "U bankarstvu postoji dubok interes za Svjetski rat zbog mogućnosti ogromnih profita."

Važno je razumjeti da je za međunarodno bankarstvo rat najisplativija stvar koja postoji. Jer je država u ratu prisiljena da od Banke federalnih rezervi uzima još više novca, uz kamatu.

Glavni savjetnik i mentor Woodrova Willsona, bio je pukovnik Edward House, čovjek sa veoma bliskim vezama u međunarodnom bankarstvu, koji je želio da se uđe u rat. U zabilježenom razgovoru između pukovnika Housa, Willsonovog savjetnika i sir Eduard Greya, engleskog ministra vanjskih poslova, o tome kako uvesti Ameriku u rat, Grey je upitao: “Kako bi reagirali Amerikanci ukoliko bi Nijemci potopili prekooceanski brod sa američkim putnicima?"

House je odgovorio: "Vjerujem da bi Ameriku preplavio val gneva, a to bi samo po sebi bilo dovoljno da nas uvede u rat."

I tako je 7. maja 1915, praktično na prijedlog sir Eduarda Greya, brod Lusitanija namjerno upućen u njemački kontrolirane vode gdje se znalo da se nalaze njemački vojni brodovi. I kao što se i očekivalo, njemačke podmornice torpediraju brod, izazivaju eksploziju uskladištene municije i ubijaju 1200 ljudi.

Da bi se bolje shvatila hotimična priroda ovog događaja: Njemačka ambasada je objavila proglas u "New York Timesu" putem kojeg upozoravaju ljude da ako se ukrcaju na Lusitaniju to rade na vlastiti rizik jer će svaki brod koji putuje između Amerike i Engleske, prolazeći kroz ratnu zonu, biti podložan uništenju.

Kao rezultat svega, i kao što je i očekivano, potapanje Lusitanije pokreće val gnjeva u američkoj populaciji i Amerika nedugo potom ulazi u rat.

Prvi svjetski rat je koštao Ameriku 323.000. života.

G.D.Rokfeleru je donio zaradu od 200 miliona dolara. To je oko 1.9  milijardi dolara po današnjim mjerilima. Da ne spominjemo da je u novcu rat Ameriku koštao 30 milijardi dolara od čega je većina pozajmljena od Banke federalnih rezervi, uz kamatu, povećavajući profit međunarodnih bankara.

 

DRUGI SVETSKI RAT

7. decembra 1941. godine Japan napada američku flotu u Perl Harboru što je bio povod američkog ulaska u rat.

Predsednik Frenklin D. Roosevelt proglasio je napad "danom koji će se zauvijek pamtiti po nečastvu".

Zaista nečastan dan, ali ne zbog navodno iznenađujućeg napada na Perl Harbor.

Poslije 60 godina obelodanjivanja činjenica danas je postalo jasno da ne samo da se za napad na Perl Harbor znalo tjednima u naprijed, već da je isti bio otvoreno tražen i isprovociran.

Roosevelt, iz obitelji New Yorkških bankara još od 18. stoljeća, i čiji je ujak Frederick bio u prvobitnom upravnom odboru Federalnih rezervi, bio je veoma naklonjen interesu međunarodnog bankarstva, a interes je bio da se uđe u rat jer, kao sto smo vidjeli, za međunarodne bankare ništa nije unosnije od rata.

Rooseveltov ministar ratnih operacija, Henry Stimsonje 25. novembra 1941. zabilježio u svoj dnevnik razgovor koji je imao sa Rooseveltom.

"Problem je bio kako da ih navedemo da oni ispale prvi hitac...Bilo je poželjno da Japanci napadnu nas prvi kako bi svima bilo jasno tko je u stvari agresor."

U mjesecima koji su prethodili napadu na Perl Harbor Roosevelt je učinio gotovo sve što je bilo u njegovoj moći da razljuti Japance, izražavajući svoj agresivan stav: blokirao je sav japanski uvoz u američku naftnu industriju, zamrznuo je svu japansku imovinu u Sjedinjenim Državama, javno je dijelio zajmove Nacionaloj Kini i vojno pomagao Britance, obe zemlje ratne neprijatelje Japana, što je, usput budi rečeno, potpuno kršenje međunarodnih pravila ratovanja.

4. decembra, tri dana prije napada, australska obaveštajna služba javlja Rooseveltu da se japanska vojna grupacija kreće prema Perl Harboru.

Roosevelt to ignorira.

I tako, kao što se nadalo i dozvolilo, 7.12.1941. Japan napada Perl Harbor pobivši 2.400. vojnika.

Prije Perl Harbora 83% američke javnosti nije željelo da ide u rat.

Poslije Perl Harbora - milijun ljudi se dobrovoljno prijavilo u rat.

Važno je znati da su ratna nastojanja nacističke Njemačke obilato podržavana od strane dvije organizacije:

Jedna od njih se zvala "I.G.Farben" koja je proizvodila 84% njemačkog eksploziva uključujući i Ciklon B koji je ubijao milione u koncentracijskim logorima. Jedan od nespominjanih partnera "I.G.Farben"-a bila je američka kompanija, Rockfellerov "Standard Oil". U stvari njemačka avijacija ne bi mogla funkcionirati bez jednog specijalnog dodatka patentiranog u Rockfellerovom "Standard Oil"-u. Surovo bombardiranje Londona od strane nacističke Njemačke, bilo je omogućeno prodajom 20 miliona dolara vrijednog goriva kojeg je "I.G.Farben" kupio od Rockfellerovog "Standard Oil"-a.

Ovo je samo jedna mala ilustracija toga kako su američka preduzeća financirala obe strane u Drugom svjetskom ratu.

Još jedna izdajnička organizacija vrijedna spomena je "Union Banking" korporacija iz New Yorka. Ona ne samo da je financirala brojne aspekte Hitlerovog uspona na vlast, kao i sam vojni materijal tokom rata, već je služila i kao banka za pranje nacističkog novca što se konačno otkrilo kada su im u sefovima pronađeni milijuni dolara nacističkog podrijetla. "Union Banking" korporacija iz New Yorka je na kraju zatvorena usljed kršenja Dekreta o trgovanju sa neprijateljom.

Pogodite tko je bio direktor i potpredsednik Union Bankinga?

Prescot Bush, djed našeg sadašnjeg predsjednika i naravno otac našeg bivšeg predsjednika. Imajte ovo na umu kada procenjujete moralni i politički karakter obitelji Bush.

 

VIJETNAMSKI RAT

Sjedinjene Države su službeno objavile rat Vijetnamu 1964. godine do čega je doveo navodni incident u kojem su američka razarača napadnuta od strane sjevernovijetnamskih torpednih čamaca u Tonkinskom zalivu. Ovo je postalo poznato kao incident u Zaljevu Tonkin. Ovaj događaj je sam po sebi poslužio kao izgovor za veliki razmeštaj trupa i puno ratno stanje.

Ali postojao je jedan problem.

Napad vijetnamskih torpednih čamaca na američke razarače se nikada nije dogodio.

Događaj je bio potpuno isceniran da bi poslužio kao izgovor za ulazak u rat.

Bivši Ministar obrane Robert McNamara je godinama kasnije izjavio da je incident u Zaljevu Tonkin bila greška, dok je mnoštvo drugih insajdera i oficira istupilo sa stavom da je sve bila smišljena farsa, potpuna laž.

Čim se ušlo u rat, posao je krenuo po običaju.

U oktobru 1966. predsednik Lindon Johnson ukida trgovinska ograničenja sa sovjetskim blokom znajući vrlo dobro da su Sovjeti opskrbljivali i do 90% severnovijetnamskih ratnih potreba.

Shodno tome, Rockfelleri financiraju tvornice u Sovjetskom Savezu koje Sovjeti koriste za proizvodnju vojne opreme koju potom šalju u Sjeverni Vijetnam.

Međutim, financiranje obe strane u sukobu je samo jedna strana novčića.

1985. godine, Vijetnamska pravila službe su postala javno dostupna.

Ovaj pravilnik je sadržavao sve ono što je američkim trupama bilo i nije bilo dozvoljeno u ratu.

Tu su bile i neke vrlo apsurdne stvari:

Sjevernovijetnamski sistemi protivavionske obrane se ne smiju bombardirati ukoliko nemaju operativni značaj.

Neprijatelj koji pređe granicu Laosa ili Kambodže ne smije se progoniti.

I najočitija od svih - ključni strategijski ciljevi se ne smiju napadati ukoliko nisu inicirani od strane visokih vojnih predstavnika.

Nije bilo dovoljno nametanje ovih idiotskih ograničenja, već je Sjeverni Vijetnam još bio i obavješten o njima, mogavši tako temeljiti svoju čitavu strategiju u odnosu na ovakvu sputanost američkih snaga.

Upravo zato je rat trajao toliko dugo.

Krajnji zaključak je ovo: Vijetnamski rat nije trebalo dobiti. Samo ga se održavalo.

Ovaj rat za profit završio se sa 58.000. poginulih Amerikanaca i 3 milijuna poginulih Vijetnamaca.

I, gdje smo sad?

11. septembar je bio odskočna daska za, što je trenutno ubrzano ispunjavanje cilja nemilosrdne elite. To je bio iscenirani izgovor za rat, nimalo drugačiji od laži u vezi potapanja Lusitanije, izazivanja Perl Harbora i Zaljeva Tonkin. U stvari, ukoliko 11 septembra nije bio planirani izgovor za rat, onda je iznimka koja potvrđuje pravilo.

Iskorišten je da bi se lansirala dva ne isprovocirana protuzakonita rata, jedan protiv Iraka a drugi protiv Afganistana.

Bilo kako bilo, 11. septembra je bio izgovor za još jedan rat.

Rat protiv vas.

 

Dekret o patriotizmu, sigurnost domovine,

Dekreti o vojnim sudovima i ostali zakonski propisi, napisani su sa jedinim ciljem da vam unište građanske slobode i da vam ograniče mogućnost otpora onome što dolazi.

Danas se u Sjedinjenim Državama, neobavještenim Amerikancima ispranih mozgova, vrše pretresi domova, bez sudskog naloga, bez da je vlasnik prisutan, vrše se uhićenja bez obznanjivanja optužnice, građani se mogu držati u pritvoru na neodređeno vrijeme, bez prava na odvjetnika i pravno zlostavljani, a sve pod sumnjom da su možda teroristi.

 

Ako vam treba bolja ilustracija onoga što se događa u ovoj zemlji, hajdemo vidjeti kako se povijest ponovlja.

U februaru 1933, Hitler je iscenirao lažni napad zapalivši zgradu svog vlastitog njemačkog parlamenta, Raichtaga i bacivši krivicu na komunističke teroriste. U nekoliko sljedećih tjedana donešen je Zakon o obrani naroda i države koji je kompletno uništio njemački ustav, i sva ljudska prava. Poslije toga krenuo je u seriju preventivnih ratova koji su u njemačkom narodu svi bili opravdavani nužnošću održavanja "sigurnosti domovine".

"Postoji zlo koje prijeti svakom čovjeku, ženi i djetetu ove velike nacije.  Mi  moramo poduzeti korake u cilju podizanja sigurnosti i zaštite naše domovine." - George Bush mlađi?

 

Adolf Hitler, najavljujući uvođenje Gestapa:

"Što se tiće komunizma...o njhovim glavnim organizacijama se ne treba raspravljati. Naš je neprijatelj jedna radikalna mreža terorista zajedno sa svim vladama koje ih podržavaju. Vrijeme je da se probudimo. Ljudi na vlasti ne biraju načina da manipuliraju i neprekidno obmanjuju. Poimanje stvarnosti većine ljudi, naročito u vezi političkog života, nije u stvari uopće njihovo.

Ono im je veoma lukavo nametnuto a da toga nisu ni svjesni.

Na primer, u većini javnosti postoji mišljenje da rat u Iraku ne ide baš najbolje uz sve te frakcije koje se međusobno ubijaju bez prestanka.

Ono što javnost ne uspjeva uočiti jeste da je destabilizacija Iraka upravo ono što ljudi koji stoje iza vladinih postupaka žele.

Ovaj rat se vodi na duge staze sa ciljem podele regije, održanja kontrole naftnih izvora, neprekidnog zgrtanja novca trgovcima oružja i najvažnije, uspostavljanja stalnih vojnih baza koje služe kao lansirne rampe protiv ostalih naftonosnih, nekonformističkih zemalja kao što su Iran i Sirija.

U prilog tezi da je građanski rat i destabilizacija potpuno namjerna, govori i događaj iz 2005. kada je dvojicu britanskih oficira elitnog SAS-a uhitila iračka policija nakon što su bili uhvaćeni kako se, preobučeni u Arape, voze gradom i pucaju po ljudima.

Nakon uhičenja i odvođenja u zatvor u Basru britanska vojska je odmah zatražila njihovo puštanje. Kada su vlasti u Basri ovo odbile, Britanci su poslali tenkove i bukvalno provalivši u zatvor oslobodili svoje ljude.

Ako želite da uništite neku oblast, kako ćete to najbolje uraditi?

Postoje dva načina: možete je napasti i bombardirati i tome slično, ali to nije naročito efikasno.

Ono što treba uraditi je pokušati navesti ljude koji tu žive da se međusobno pobiju i da unište vlastiti teritorij, svoja vlastita imanja, i onda je sa tom oblasti gotovo.

Znači, uništavanje međuljudskih odnosa je najbolji način uništenja neprijatelja, korištenjem njihovog ljudstva protiv samih sebe. A onda opskrbljujete obe strane, imate agente koji pomažu obe strane - koji potpaljuju obe strane, dok se na kraju potpuno ne poubijaju.

Vrijeme je da se probudimo i vidimo stvarnost onakvom kakva je, da shvatimo da ti ljudi uvijek pokušavaju zadržati svoja carstva i stvarati nova. I to ostvaruju manipulacijom naroda kojeg pokušavaju pokoriti.

Možda ste se zapitali zašto je čitava američka kultura ovako prenatrpana mas-medijskom zabavom sa svih strana dok obrazovni sistem Amerike nastavlja svoj silazni put zatupljivanja otkad je američka vlada odlučila da preuzme i subvencionira sistem javnih škola.

Vlada dobija točno ono za što plaća..

Kada shvatimo to, i pogledamo državno financirane obrazovne institucije i kada vidimo kakve đake i kakvu naobrazbu te državno financirane škole stvaraju, tada logika govori da ukoliko ono što je izašlo iz tih škola nije u skladu sa onim što država i savezna vlada želi, onda će to biti promjenjeno.

Krajnji zaključak je da vlada dobija ono sto je naredila.

Oni ne žele da vam deca budu obrazovna.

Oni ne žele da previše razmišljate.

Zato su ova zemlja i ovaj svijet postali tako pretrpani zabavnim programima, mas medijima, televizijskim serijama, zabavnim parkovima, drogama, alkoholom i svim drugim vidovima razonode koji ljudski um drže zabavljenim kako se ne bi suprotstavio bitnim ljudima tako što bi počeo previše razmišljati.

Bilo bi bolje da se probudite i shvatite da postoje ljudi koji vode vaš život umjesto vas a da vi to i ne znate.

U velikim smo nevoljama!

 

Jer me vi, zajedno sa još 62 milijuna Amerikanaca trenutno slušate.

Jer manje od 3% vas čita knjige.

Jer manje od 15% vas čita novine.

Jer jedina istina koju znate dolazi sa “njihove” televizije.

Trenutno postoji čitava jedna generacija ljudi koja ne zna ništa o onome što nije došlo sa televizije!

Televizija je evanđelje.

Najveće otkrivenje.

Televizija može stvoriti ili uništiti predsjednike, pape, premijere.

Televizija je najstrašnija prokleta sila na čitavom ovom bezbožnom svijetu i jao si ga nama ako ikada padne u ruke pogrešnih ljudi!

Jer kada najveća kompanija na svijetu zagospodari najstrašnijom, bezbožnom propagandnom silom na čitavom bezbožnom svetu, ko zna kakva će se sva sranja poturati kao istinu!

I zato me slušajte.

Slušajte me!

 

Televizija nija stvarnost.

Televizija je prokleti zabavni park!

Televizija je cirkus, karneval, putujuća grupa akrobata, pripovjedača,  plesača, pjevača, žonglera, nakaza, ukrotitelja lavova i nogometaša.

 

Mi se bavimo ubijanjem dosade.

Ali vi ste ti koji sjedite tamo, dan za danom, iz noći u noć, svih godišta, rasa, vjera.

Mi smo sve što znate.

I počinjete da vjerujete u iluzije koje ovde stvaramo.

Počinjete vjerovati da je televizija stvarnost a da su vaši vlastiti životi nestvarni.

Radite sve što vam televizija kaže!

Oblačite se kao što vam kaže, jedete što vam kaže, podižete djecu kao što vam kaže, čak i razmišljate kao što vam kaže.

To je masovno ludilo, vi ste svi manijaci!

Za ime Boga, vi ljudi ste stvarnost!

Mi smo iluzija!

 

Zadnja stvar koju ljudi iza paravana žele da se dogodi jeste svjesna, informirana javnost sposobna kritički razmišljati. I upravo zato se neprestano gradi jedan lažni duh vremena putem religije, mas medija i obrazovnog sistema.

Pokušavaju vas držati u jednom naivnom, izoliranom balonu.

I u tome rade vraški dobar posao.

 

SEVERNOAMERIČKA UNIJA

2005. godine sklopljen je sporazum između Kanade, Meksika i Sjedinjenih Država. Ovaj sporazum, neobjavljen u javnosti, nereguliran u Kongresu, spaja Sjedinjene Države, Meksiko i Kanadu u jednu cjelinu, brišući sve granice.

Zove se Sjevernoamerička Unija.

Možda ste se zapitali zašto nikada niste čuli za ovo.

U stvari, postoji samo jedan "mainstream" reporter koji je uopće čuo a onda imao i hrabrosti da obradi ovu temu.

Politika otvorenih granica Bushove administracije, i njena odluka da ignorira sprovođenje imigracijskih zakona ove zemlje, je samo dio jednog većeg plana. Predsjednik Bush je potpisao formalni sporazum kojim će Sjedinjene Države prestati biti ono što su do sad bile.

I to je uradio bez odobrenja bilo Kongresa ili naroda Sjedinjenih Država.

Malo ljudi je uopće čulo za ovaj dogovor.

Ovakve stvari se ponovo rade, od strane uskog kruga ljudi na samom vrhu, u interesu investicijske klase.

A ljudi iz radničke klase, politički službenici širom naše zemlje, od malih središta do velikih gradova itd., svi oni ne znaju ništa o ovome.

Ovo nije nekakav trgovački sporazum.

Ovo je potpuno ukidanje suvereniteta ovih država što će se takođe odraziti i uvođenjem potpuno nove valute pod imenom Amero....osim toga, mislim da glavna stvar, na koju se trebaju fokusirati ljudi koji danas barataju dolarima, jeste Amero.

To je nešto o čemu danas nitko ne govori, a što će, uvjeren sam, imati velikog utjecaja na svačiji život u Kanadi, SAD-u i Meksiku.

Amero je predložen kao buduća valuta Sjevernoameričke Unije koja se trenutno gradi između Kanade, SAD-a i Meksika, u cilju stvaranja jedne zajednice bez granica, slično Europskoj Uniji, a dolar, kanadski dolar, američki dolar, kao i meksički pezos, trebju biti zamjenjeni Amerom.

Samim postojanjem ove nagodbe, američki ustav će vremenom postati izlizan.

Pomislili bi ste da bi ovako nešto trebalo biti na naslovnim stranama svih velikih novina. Ali samo dok ne shvatite da su ljudi koji sprovode ovakve stvari u dijelo isti oni ljudi koji stoje iza mainstream medija i da vam se ne govori ono što ne trebate znati.

Sjevernoamerička Unija je konceptualno isto što i Europska Unija, Afrička Unija i što ce biti Azijska Unija.

I iza svih njih stoje isti ljudi.

I kada bude vrijeme za to, Sjevernoamerička Unija, Europska Unija,

Afrička Unija i Azijska Unija spojit će se u jedno, završavajući posljednju etapu plana na kojem su ovi ljudi radili u proteklih  godina.

 

 

SVETSKA VLADA

Svjetska vlada će postojati,  svidjelo se to nama ili ne.

Jedino je pitanje da li će se do nje doći putem osvajanja ili slaganja Paul Warburg, Odbor za odnose sa inozemstvom / arhitekta sistema Federalnih rezervi:

 "Zahvalni smo 'Washington Postu', 'New York Timesu', 'Time Magazinu' i ostalim velikim publikacijama čiji su urednici prisustvovali našim sastancima i ispoštovali svoja obećanja o diskreciji tokom gotovo 40 godina.

Bilo bi nam nemoguće ostvariti plan za svijet da smo bili izloženi oku javnosti tijekom svih ovih godina. Ali svijet je sada je profinjeniji i spremniji da krene ka stvaranju Svjetske vlade.

Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i svjetskih bankara je zasigurno poželjniji od nacionalnog samoopredjeljenja prakticiranog u proteklim stolječima."

 

David Rockfeller, Odbor za odnose sa inozemstvom

 

Jedna banka, jedna vojska, jedan centar moći.

I ako nas je povijest ičemu naučila, to je da moć kvari ljude.

A da apsolutna moć kvari ljude apsolutno.

 

Ovo je Aaron Russo, filmski producent i bivši političar.

S njegove lijeve strane se nalazi Nicolas Rockfeller iz ozloglašene bankovno-poslovne Rockfeller dinastije. Poslije nekog vremena bliskog prijateljovanja sa Nicolasom Rockfellerom, Aaron je konačno prekinuo odnose zgađen onim sto je naučio o Rockfellerima i njihovim ambicijama.

Jednog dana me je pozvala žena koju sam poznavao i rekla mi,

"Da li bi htio upoznati jednog od Rockfellera?"

Rekao sam, "Da, naravno!"

I postali smo prijatelji. I s vremenom mi je počeo otkrivati mnoge stvari. I tako mi je jedne večeri rekao, "Aarone, dogodit će se jedan događaj. I vidjet ćeš kako ćemo na račun tog događaja ući u Afganistan radi kontrole naftovoda iz Kaspijskog mora, a poslije toga u Irak da uzmemo naftu i uspostavimo bazu na Bliskom Istoku, a onda ćemo ući u Venezuelu i eliminirati onog Chaveza."

Prve dvije stvari su ostvarili, ovo sa Chavezom nisu uspeli.

"I vidjet ćeš kako kao tražimo po pećinama, neke tipove koje tamo nikada nećemo naći."

Smijao se činjenici da se vodi rat protiv terorizma, a da u stvari neprijatelj ni ne postoji.

Govorio je o tome kako se taj rat protiv terorizma nikada ne može dobiti jer je to vječni rat, u toku kojeg možeš stalno gaziti ljudske slobode.

Pitao sam ga,

"Kako ćete uvjeriti narod da je rat stvaran?"

Odgovorio je, "Uz pomoć medija. Mediji mogu uvjeriti narod da je rat stvaran. Bitno je samo da se stalno govori o tome, neprestano se ponavlja i ponavlja i ponavlja i ljudi konačno počnu vjerovati."

 

Stvorili su Federalne rezerve 1913. putem laži, stvorili su 11. septembar  opet putem laži, zbog 11 septembra stvara se rat protiv terorizma a poslije toga se napada Irak što je sve opet laž.

A onda će na red doći Iran.

I uvijek je jedna stvar koja vodi do druge, pa ova do neke druge, pa do opet neke druge.

Pitao sam ga, "Zbog čega radite sve to? Koja je svrha svega toga? Imate sav taj novac, više nego što bi mogli poželiti, imate svu moć svijeta."

Rekao sam, "Nanosite ljudima bol, to nije dobra stvar."

Rekao je,

"Šta te briga za ljude? Brini se o sebi i o svojoj familiji."

Upitao sam ga,

"Koji je konačan cilj svega toga?"

Odgovorio je, "Konačan cilj je da u sve ljude svijeta ugradimo čipove. I da ti čipovi sadržavaju informacije o, svom njihovom novcu, i o svemu ostalom. I onda ako itko bude htio protestirati protiv onoga što radimo, ili da nam se suprotstavi, - samo mu isključimo čip."

 

Upravo tako. Mikročipovi

 

2005. godine Kongres je, pod izgovorom kontroliranja imigracije i takozvanog "rata protiv terorizma", donio Dekret o identifikaciji, po kojem je predviđeno da će do maja 2008., svako morati imati federalnu identifikacijsku karticu na kojoj će se nalaziti skenirajući bar-kod sa svim osobnim informacijama.

Međutim, bar-kod će biti samo prijelazno rješenje dok ga ne zamjene sa RFID čipom, (RFID=identifikacija putem radio frekfencije) koji će putem radio frekfencije moći pratiti svaki vaš korak na čitavoj planeti.

Ako vam ovo zvuči previše strano, trebalo bi znati da se RFID čip već nalazi ugrađen u svim novim američkim putovnicama. A konačan korak će biti implantacija čipova, koji su kod mnogih ljudi vec ugrađeni pod različitim izgovorom.

Imamo jednu porodicu u Floridi čiji su članovi pioniri novog sveta.

Oni su se dobrovoljno prijavili da budu prvi ljudi u povijesti kojima su implantirani identifikacioni mikročipovi.

Posle 11. septembra bila sam veoma zabrinuta za sigurnost svoje obitelji.

Ne bih imao ništa protiv da mi ugrade stalni implant u ruku koji bi me identificirao.

Na kraju svi će biti zaključani unutar jedne monetarne kontrolne mreže gdje će svaki vaš postupak biti zabilježen.

A ako uradite nešto što ne treba, mogu vam jednostavno isključiti čip, jer će se do tog vremena svaki detalj društvenog života vrtiti oko interakcije putem čipovima.

 

Ovo je slika budućnosti koja se sprema, koju ćete vidjeti ako otvorite oči.

Centralizirana svetska ekonomija gdje su sva kretanja i aktivnosti pod pažljivom prismotrom, a sva prava uklonjena.

Najnevjerovatnija stvar od svega je: svi ovi totalitarni elementi neće biti nametnuti ljudima, ljudi će ih sami zahtjevati. Jer je socijalna manipulacija društva kroz stvaranje straha i podeljenosti potpuno odvojila ljude od osjećaja vlastite snage i od stvarnosti.

Ti procesi koji se odvijaju već stoljećima, ako ne i milenijumima, religija, patriotizam, rasa, bogatstvo, klasa, kao i sve ostale smišljene forme despotskih i separatnih poistovjećivanja, poslužile su da bi se stvorila manjinski kontrolirana populacija na koju se lako utječe.

Poznato je geslo "podijeli pa vladaj".

I dok god se ljudi budu vidjeli kao dio odvojen od svega ostalog bit će podložni potpunom porobljavanju.

Ljudi iza zavjese su ovoga svjesni, a isto tako znaju i to da ako ljudi ikada postanu svjesni svoje istinske veze sa prirodom i svog istinskog ljudskog kapaciteta, čitav ovaj stvoreni duh vremena na kojem rade će se srušiti kao kula od karata.

Čitav ovaj sistem u kojem živimo ugrađuje nam ideje o tome kako smo nemoćni, kako smo slabi, kako je društvo u kojem živimo loše, kao je nepošteno  itd. itd.

 

Sve je to jedna velika debela laž.

 

Mi smo moćni, lijepi, neuobičajeni.

 

Ne postoji razlog zašto ne bismo razumjeli tko smo u stvari i kamo idemo.

 

Ne postoji razlog zbog kojeg svaka prosječna osoba ne bi mogla razviti svoje pune potencijale.

 

Mi smo nevjerovatno moćna bića.

 

Mislim da sam proveo 30 godina svog života, svojih prvih 30 godina, pokušavajući postati nešto.

 

Želio sam postati dobar u raznim stvarima, želio sam postati dobar u tenisu, želio sam postati dobar u školi i ocenama... i sve sam nekako gledao u toj perspektivi: "Nisam OK ovakav kakav sam, ali ako postanem dobar u stvarima..." ...a onda sam došao do zaključka da sam pogrešno shvatio igru.

Igra je bila u tome da pronađem ono što sam već bio.

 

U našoj kulturi naučeni smo uočavati individualne razlike.

 

Tako da kada pogledate neku osobu odmah pomislite: "pametniji, gluplji, stariji, mlađi, bogatiji, siromašniji..." mi bilježimo sve te dimenzionalne različitosti, stavljamo ih u kategorije i onda se prema njima tako i odnosimo.

I postajemo takvi da vidimo ostale kao odvojene od nas samih na način da su potpuno odvojeni od nas.

Jedna od dramatičnih osobnosti postojanja je kada ste sa nekim i odjednom vidite sve ono po čemu su oni slični vama, a ne po čemu su različiti od vas, i doživljavanje istine o tome da ono što je bit vas, što je bit mene je sve jedno, shvaćanje da ne postoji drugo.

Sve je jedno.

Nisam rođen bogat niti kao viša klasa, rođen sam jednostavno kao ljudsko biće a tek onda sam naučio svu tu priču o tome tko sam, i da li sam loš ili dobar, uspješan ili neuspješan, sve to je naučeno usput, tokom života.

Kada moć ljubavi nadvlada ljubav za moći, svijet će spoznati mir.

Stare zablude proizašle iz rasnog, spolnog i religijskog šovinizma, iz mahnite nacionalističke ostrašćenosti, prestaju djelovati.

Stvara se jedna nova svijest, svijest koja vidi Zemlju kao jedan organizam i shvaća da organizam koji je u ratu sam sa sobom je osuđen na propast.

 

Bill Hicks je obično završavao svoj šou ovako:

Život je kao vožnja u zabavnom parku. Uđemo unutra i potpuno se uživimo jer toliko je naš um moćna stvar.

Vožnja ide i gore i dolje i u krug, ima iznenađenja i razočaranja i sve je vrlo jarkih boja, i vrlo je glasno i zabavno na neko vrijeme.

Neki od nas se voze već dugo vremena i počinju se pitati,

"Da li je sve ovo stvarno, ili je to samo vožnja?"

Neki drugi ljudi se sjećaju odgovora, i dolaze nam kazati,

"Hej, nemoj se brinuti, nemoj da te je strah, ikad, jer ovo je samo vožnja..."

A mi onda ubijemo te ljude.

"Ušutkaj ga. Mnogo sam uložio u ovu vožnju. Ušutkaj ga! Pogledaj ove moje bore na čelu. Pogledaj moj veliki bankovni račun i moju porodicu. Ovo mora biti stvarnost."

 

To je samo vožnja.

 

Ali uvijek ubijemo te dobre likove koji nam pokušavaju reći istinu, jeste li primjetili to?

 

Puštamo demone da slobodno divljaju.

 

Ali nije ni važno, jer to je samo vožnja. I možemo je promjeniti kad god poželimo.

 

Sve je stvar izbora. Bez truda, bez rada, bez posla, bez ušteđevine i novca.

 

Samo izbor, ovog trenutka, između straha i ljubavi.

 

Revolucija...

 

Revolucija je SADA.