Unatrag 10.000 godina povijest je prebogata rezbarijama i zapisima koje odražavaju ljudsko obožavanje i poštovanje prema ovom nebeskom tijelu. I lako je razumijeti zašto je to tako jer je Sunce svakoga jutra vraćalo čovjeku vidljivost, toplinu i sigurnost spašavajući ga od hladnoće, tame, i predatorima ispunjene noći. Sve stare kulture su znale da bez sunca usijevi ne rastu, da život na planetu ne može opstati. Sve to čini Sunce najobožavanijim objektom ljudske stvarnosti svih vremena. Isto tako, te stare kulture su znale i za zvijezde. Praćenje zvijezda omogućilo im je da prepoznaju i očekuju događaje koji se ponavljaju u dugim vremenskim periodima, kao što je pun mijesec i njegovo pomračenje. I onda su katalogizirali te nebeske grupacije u ono sto mi danas znamo kao sazviježđa.
Ovo je znak zodijaka, jedan od najstarijih konceptualnih prikaza u ljudskoj povijesti. On odražava figurativnu putanju Sunca koje prolazi kroz 12 velikih sazviježđa tokom jedne godine. Takođe odražava 12 mjeseci u jednoj godini, 4 godišnja doba, sunčeve prekretnice i ravnodnevnice. Izraz "zodijak" je povezan sa činjenicom da su sazvježđa antropmorfizirana ili personificirana životinjskim oblicima. Drugim riječima, rane civilizacije nisu samo promatrale Sunce i zvijezde, već su ih personificirli u složene mitove koji su uključivali njihova kretanja i međusobne odnose. Sunce je, sa svojim karakteristikama održavaoca i spasioca života, personificirano predstavom nevidljivog stvaraoca ili Boga. Božije Sunce. Svijetlost svijeta. Spasioc ljudske vrste. Slično tome, sazviježđa su predstavljala mjesta putovanja za Božije Sunce i označena su imenima, obično imenima prirodnih pojava karakterističnih za određeni period u godini. Na primjer, vodolija - vodonoša koji donosi proljetne kiše.
Horus je egipatski Bog Sunca, iz perioda oko 3.000 god. p.n.e. On je u stvari Sunce antropomorfizirano kroz seriju alegoričkih mitova koji govore o sunčevom kretanju na nebu. Zahvaljujući drevnim egipatskim hijeroglifama danas znamo mnogo o ovom solarnom mesiji. Na primer, Horus - što znači Sunce ili svijetlost - imao je neprijatelja koji se zvao Set. Set je bio personifikacija tame ili noći. Metaforički, Horus bi svakoga jutra dobijao bitku protiv Seta dok bi uveče Set pobjeđivao Horusa i slao ga u podzemni svijet. Važno je razumjeti da mrak protiv svijetlosti, ili dobro protiv zla, predstavlja jedno od najzastupljenijih mitoloških dualiteta, prisutnih i danas na raznim nivoa. 
Uopćeno govoreći, priča o Horusu je sljedeća: Horus je rođen 25.decembra, od device Isis, Marije. Njegovo rođenje je označeno pojavom zvijezde na istoku koju su pratila tri kralja u namjeri da se poklone i darivaju novorođenog spasioca. Sa 20 godina je već važio za mladog učitelja. Saga je krstio izvjesni Anap i tako je započeo svoju službu. Putovao je saučenika, čineći čuda kao što su lječenje bolesnih i hodanje po vodi. Bio je poznat po mnogim opisnim imenima kao što su "Istina", "Svijetlost" "Božji sin", "Dobri pastir", "Jagnje božje" i mnogim drugim. Pošto ga izdaje Tifon, Horus biva razapet, zatim sahranjen i potom je poslije tri dana uskrsava. Sva ova Horusova obilježja, bila ona originalna ili ne, čini se da ispunjavaju mnoštvo drugih svjetskih kultura jer je slična mitološka struktura nađena u mnnogim bogovima širom svijeta.
Atis iz Frigije, rođen 25. decemba od device Nane. Razapet, položen u grob i poslije tri dana uskrsnuo.
Indijski Krišna, rođen od djevice Devaki pod zvijezdom na istoku koja je označila njegov dolazak. Činio je čuda sa svojim učenicima i poslije smrti je uskrsnuo.
Grčki Dionis, rođen 25. decemba od majke djevice. Bio je putujući učitelj koji je činio čuda kao što je pretvaranje vode u vino. Zvali su ga "Kralj svih kraljeva", "Božji jedini sin", "Alfa i omega" itd. I on je uskrsnuo poslije smrti.
Mitra iz Persije, rođen 25. decemba od majke djevice. Imao je učenika i činio je čuda. Nakon smrti je sahranjen da bi potom za tri dana uskrsnuo. I njemu su se obraćali kao "Istini", "Svijetlosti" itd. Zanimljivo je i to da je sveti dan obožavanja Mitre bila nedjelja. 
Suština je da su postojali bezbrojni spasioci širom svijeta i u različitim vremenskim periodima kojima odgovaraju ovi uopćeni opisi. Ostaje pitanje - zašto baš ta obilježja? Zašto rođenje od majke djevice na 25. decemba? Zašto trodnevna smrt i onda neizbježno uskrsnuće? Zašto izdajstvo učenika ili sledbenika? Da bismo saznali odgovore, hajdemo se sjetiti opisa skorašnjeg sunćevog mesije.
Isus Krist je rođen od djevice Marije 25. decemba u Betlehemu. Njegovo rođenje je najavila zvijezda na istoku koju su pratila tri kralja i tako se došla pokloniti novom spasiocu. Sa 12 godina je postao mladi učitelj, a sa 30 ga je krstio Ivan Krstitelj i tako je počelo njegovo bogoslužje. Isus je imao učenika koji su putovali sa njim, činio je čuda kao sto su lječenje bolesnih, hodanje po vodi, podizanje iz mrtvih. Bio je poznat i kao "Kralj nad kraljevima", "Sin božji", "Svijetlost sveta", "Alfa i omega", "Jagnje božje" itd. Pošto ga je izdao Juda, njegov učenik i prodao za 30 srebrnjaka, Krist biva razapet, položen u grob a zatim poslije tri dana uskrsava i uzdiže se na nebo.
Prvo i prvo, trenutak rođenja u potpunosti je astrološki. Zvijezda na istoku je Sirius, najsvjetlija zvijezda na noćnom nebu, koja se 25. decemba poravnava sa tri najsjajnije zvijezde Orionovog pojasa. Te tri sjajne zvijezde u Orionovom pojasu danas se zovu kao što su se zvale i u drevna vremena - Tri kralja. A Tri kralja, zajedno sa najsjajnijim Siriusom pokazuju ka mjestu sunčeva izlaska na dan 25. decemba. Zato tri kralja prate zvijezdu na istoku - kako bi pronašli sunčev izlazak, rađanje Sunca. Devica Marija predstavlja sazvježđe Virgo, poznatu i kao Devica Virgo. Virgo na latinskom znači devica. O Virgu se govorilo i kao o Kući kruha a Virgo se inače opisuje kao devica koja drži snop pšenice. Ta Kuća kruha i njen simbol pšenice predstavljaju u stvari Avgust i Septembar, vrijeme žetve. U prilog ovomu, Betlehem bukvalno prevedeno znači "kuća od kruha". Tako da se Betlehem u stvari odnosi na sazvježđe Virgo što je mjesto na nebu, a ne na zemlji. Postoji još jedan zanimljiv fenomen koji se događa oko 25. decemba, zimske prekretnice. Dani postaju sve kraći i hladniji. Počevši sa ljetnjom prekretnicom, pa sve do zimske prekretnice. A gledajući iz perspektive sjeverne hemisfere čini se da se Sunce u tom periodu kreće ka jugu i postaje sve manje i slabije. Skraćenje dana i umiranje usjeva sa približavanjem zimske prekretnice je simboliziralo proces smrti za drevne narode. 
To je bila sunčeva smrt. I sve do 22. decemba je ta propast Sunca bila potpuno uočljiva jer je ono, kretajući se dotad 6 meseci neprekidno ka jugu, doseglo tada svoju najnižu točku na nebu. A tada dolazi do interesantne pojave: Sunce, barem primjetno, se prestaje kretati južno, sljedeća tri dana. I tokom ta tri dana pauze, Sunce se nastanjuje u području Južnog Krsta, ili sazvježđa Kruks, Da bi se poslije tog vremena, na 25. decemba, pomaknulo za jedan stupanj, ovaj put ka severu najavljujući duže dane, toplinu i proljeće. I zato je rečeno: Sin (Sunce) koji je umro na krstu, bio je mrtav tri dana da bi potom uskrsnuo i rodio se ponovo. Zato Isus sa bezbrojnim ostalim sinovima Sunca dijeli taj koncept raspeća, trodnevne smrti i uskrsnuća. To je u stvari sunčev prelazni period prije nego što promeni svoj pravac nazad ka sjevernoj hemisferi, donoseći proljeće, a time i spasenje. Međutim, oživljavanje Sunca se nije slavilo sve do proljetne ravnodnevnice ili - Uskrsa. Ovo zbog toga sto Sunce i zvanično na proljetnu ravnodnevnicu nadjačava zlu tamu jer dani od toga dana počinju duže trajati od noći i počinje se pojavljivati okrepljujuća atmosfera proljeća. Vjerovatno najuočljivija od svih astroloških simbolika u vezi Isusa je ona koja se tiče 12 sledbenika. Oni jednostavno predstavljaju 12 sazvježđa zodijaka sa kojima Isus, obzirom da je Sunce, putuje. U stvari, broja 12 u Bibliji ima na pretek. Da se vratimo na znak zodijaka, taj figurativni životni ciklus Sunca. Ono nije samo umjetnička ekspresija, ili alatka za praćenje sunčevih kretanja, ono je također i poganski duhovni simbol koji u skraćenom obliku izgleda ovako. To nije simbol Kršćanstva. To je poganska adaptacija znaka zodijaka. I zato je Isus u ranijoj kultnoj umjetnosti uvijek predstavljan sa križom iza glave. Jer Isus je Sunce. Sunce božje, svjetlost sveta, uzdignuti spasioc koji će doći ponovo kao što dolazi svakog jutra sa slavom Gospodnjom, što brani protiv poslova noći, rađajući se ponovo svakoga jutra i dolazeći kroz oblake, gore na nebesima, sa svojom krunom od trnja, odnosno sunčevih zraka. Od svih astroloških i astronomskih metafora u Bibliji jedna od najvažnijih je ona koja govori o dobima. Posvuda u Svetom pismu se može naći nebrojeno mnogo dijelova teksta koji se odnose na doba. Da bi razumjeli o čemu se radi, trebamo prvo biti upoznati sa fenomenom koji je poznat pod imenom precesija ravnodnevnica. 
Stari Egipćani su, kao i mnoge kulture davno pre njih, uvidjeli da bi otprilike svakih 2150 godina, u jutro proljetne ravnodnevnice, sunce izlazilo pod drugačijim znakom zodijaka. Ovo se dešava zbog ugaonog podrhtavanja Zemlje koji postoji pri normalnoj rotaciji Zemlje oko svoje osi. Pojava se zove precesija, ili unazadno pomjeranje, jer se sazvježđa kreću unazad za razliku od normalnog godišnjeg ciklusa. Vrijeme koje je potrebno da precesija prođe kroz svih 12 znakova je u grubo 25.765 godina. Ovo se zove velika godina i drevna društva su bila itekako svjesna te činjenice. Te periode od 2150 godina su zvali dobima. Između 4.300 i 2.150 godine p.n.e. bilo je Doba Taurusa - Bika. Između 2150. godine p.n.e i 1. godine n.e. bilo je Doba Ariesa - Ovna. Od 1. do 2150. godine traje Doba Riba, doba u kojem smo mi danas. Oko 2150. godine ući ćemo u novo doba, Doba Vodenjaka. Uopćeno govoreći, Biblija govori o simboličkom kretanju kroz tri doba i najavljuje ulazak u četvrto. U Starom zavetu kada Mojsije siđe sa brda Sinaj noseći Deset zapovijedi, on je tako ljut kada vidi da njegov narod obožava zlatno tele da razbija kamene table sa zapovijedima i govori svom narodu da se poubija međusobno kako bi se očistili. Najveći broj biblijskih skolastika pripisuje ovaj bijes činjenici da su Izraelci obožavali lažnog idola, ili nešto tome slično. U stvari, to zlatno tele je Taurus, Bik a Mojsije predstavlja novo doba - Doba Jarca. Upravo zato Židovi i dan danas trube u rog od jarca. Mojsije predstavlja novo Doba Jarca, a kada novo doba počne svi moraju satrati ono staro. I ostala božanstva označavaju taj prelaz između doba. Mitra, na primer, prekršćanski bog, koji u sličnoj simbolici ubija bika. Isus je simbolička figura koja uvodi u doba koje slijedi poslije Doba Jarca - Doba Ribe ili dvije ribe. Novi zavjet je prebogat ribljom simbolikom. Isus je nahranio 5000 ljudi hlebom i 2 ribe. Kada je započeo svoje bogosluženje, hodajući po Galileji sprijateljio se sa dva ribara koji ga počeše pratiti. Vjerovatno smo svi vidjeli simbol ribe za Isusa ili Kršćanstvo. Malo ljudi zna šta taj simbol u stvari znači. To je poganski astrološki simbol za Kraljevstvo Sunca tokom Doba Riba. Isto tako, Isusovo pretpostavljeno rođenje je u suštini početak novog doba. U evanđelju po Luki, glava 22 stih 10, kada ga učenici pitaju gde će biti sljedeća pasha poslije njegova odlaska Isus odgovara: "Eto kad uđete u grad srešće vas čovek koji nosi vodu u krčagu, idite za njim u kuću u koju on uđe." Ovaj zapis kudikamo najbolje otkriva astrološku prirodu Svetog pisma. Čovek koji nosi vodu u krčagu je Vodenjak, ili Vodonoša, koji se uvjek prikazuje kao čovjek koji lije vodi iz krčaga. On predstavlja doba koje dolazi poslije Riba. I kada Sunce (Božiji sin) napusti Doba Riba (Isus) preći će u kuću Vodenjaka jer Vodenjak dolazi iza Riba u unazadnom pomjeranju ravnodnevnica. Sve što Isus u stvari govori je da će poslije Doba Riba doći Doba Vodenjaka.
Svi smo čuli za smak sveta. Ukoliko stavimo na stranu karikaturističku predstavu istog iz Otkrivenja, glavni izvor ove ideje dolazi iz evanđelja po Mateju glava 28. stih 20, gde Isus kaže: "...i evo ja sam s vama u sve dane do svršetka vremena (engl. sveta)." Međutim, reč "vrijeme" ("svet") je jedna od mnoštva pogrešno prevedenih riječi u Bibliji. Originalna riječ je "eon" što znači doba. "I evo ja sam s vama u sve dane do svršteka doba." Što i jeste istina, jer se Isusova solarna personifikacija Riba završava sa ulaskom Sunca u Doba Vodenjaka. Čitav koncept smaka svijeta je pogrešno protumačena astrološka alegorija. Recimo to stotinama milijuna ljudi u Americi i širom planete koji vjeruju da dolazi smak svijeta. Još nešto, uloga Isusa, literarnog i astrološkog hibrida, je najeksplicitniji plagijat egipatskog Boga Sunca Horusa. Na primjer, na zidovima Luksorskog hrama u Egiptu postoje urezane glife stare 3.500 godine. koje prikazuju blagovijesti, bezgrešno začeće, rođenje i poklonjenje Horusu. Slike počinju javljanjem djevici Isis da će začeti Horusa, nastavljaju se Neitom, Svetim Duhom, koji oplođuje djevicu i konačno djevičinim porođajem, i poklonjenjem. Isto kao i priča o Isusovom bezgrešnom začeću. U stvari, literarne sličnosti između egipatske religije i Krsćanstva su neverovatne. A plagijatorstvo se i nastavlja. Priča o Noi i Noevoj arci je uzeta direktno iz narodnih tradicija. Koncept velikog potopa je rasprostranjen u čitavom drevnom svijetu sa više od 200 zabilježenih slučajeva u raznim epohama. Međutim, pretraživanje predkršćanskih izvora može da stane na epu o Gilgamešu, napisanog oko 2600. god. p.n.e. Ova priča govori o velikom potopu kojeg je naredio bog, o arci sa spašenim životinjama na njoj, čak i o golubici koja se vraća sa dobrim vijestima. Sve je to samo dio zajedničkog sa biblijskom pričom, uz mnoge ostale sličnosti. A tu je i plagijatna priča o Mojsiju. Priča kaže da je Mojsije po rođenju stavljen u tršćanu košaru i pušten niz vodu da bi izbjegao čedoumorstvo. Spasila ga je faraonova kćerka, koja ga je odgojila kao princa. Ova priča o bebi i košari je ukradena iz mita o Sargonu od Akadije, koji datira otprilike iz 2.250. god. p.n.e. Sargon je, po rođenju, stavljen u tršćanu košaru kako bi izbjegao čedoumorstvo i pušten niz vodu. Spasila ga je i odgojila Aki, plemićka babica. Nadalje, Mojsije je poznat kao davalac zapovijedi, onaj koji je donjeo Deset zapovijedi. Međutim, ideja o bogu koji na nekom brdu daje svoje zapovijedi proroku, također je veoma stara. Mojsije je samo jedan od takvih proroka u dugoj liniji sličnih u mitološkoj povijesti. U Indiji to je bio Manu. Na Kritu, Minos je bio taj koji se popeo na brdo Dikta gdje mu je Zeus predao svete zakone. U Egiptu je to bio Mises. On je donjeo kamene ploče sa uklesanim božijim zakonima. A što se tiče Deset zapovijedi, one su uzete iz 15. Stiha Egipatske knjige mrtvih. Ono što je u Knjizi mrtvih bilo "Nisam ukrao", postalo je "Ne kradi". "Nisam ubio" postalo je "Ne ubij". "Nisam govorio laži" postalo je "Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega" itd. U stvari, egipatska religija je vjerovatno glavni temelj Judeo-Kršćanske vjere. Krštenje, zagrobni zivot, Božji sud, majka devica, uskrsnuće, raspeće, zavjetni kovčeg, obrezivanje, spasioci, sveti sabor, veliki potop, Uskrs, Božić, Pasha i mnogi, mnogi drugi... Svi su obolježja egipatskih ideja, davno pre Kršćanstva i Judeizma. Sveti mučenik Justin, jedan od prvih Kršćanskih povjesničara i branioca vjere, je pisao: "Kada kažemo da je Isus Krist, naš učitelj donešen na svijet bez seksualnog čina, da je razapet i da je umro, a zatim da se digao iz mrtvih i uzdigao na nebo, mi ne iznosimo ništa što se razlikuje od onog u šta vi verujete da je istina za sinove (boga) Jupitera." U jednom drugom spisu, mučenik Justin je rekao ovo: "Rođen je od majke djevice, prihvatite ovo da je zajedničko sa onim što vi verujete za (boga) Perseja." Očigledno je da su Justin i drugi rani kršćani znali koliko je kršćanstvo slično poganskim religijama. Ipak, Justin je imao rešenje. Što se njega tiče, to je đavolje djelo, vrag je imao toliko smotrenosti da je došao prije Krista a onda stvorio njegove sličnosti svuda u poganskom svijetu. Fundamentalno Kršćanstvo. Fascinantno! Ti ljudi stvarno vjeruju da je svijet star 12.000. godina. Majke mi! Pitao sam jednog od tih tipova. Fosili dinosaurusa?! A on kaže: "Fosili dinosaurusa? Njih je postavio Bog radi iskušenja naše vjere." Čini mi se da je Bog postavio tebe da iskušava moju vjeru, stari. * Biblija nije ništa drugo nego astroteološki literarni hibrid kao i gotovo svi religijski mitovi prije nje. U stvari, aspekt prenošenja svojstava određenih ličnosti nekim drugim ličnostima mogu se naći i unutar same Biblije. U Starom zavjetu postoji priča o Josipu. Josip je Isusov prototip. Josip je rođen čudesnim rođenjem, Isus je rođen čudesnim rođenjem. Josip je imao 12 braće, Isus je imao 12 učenika. Josip je prodat za 20 srebrnjaka, Isus je prodat za 30 srebrnjaka. Brat Juda je odgovoran za Josipovu izdaju, učenik Juda je odgovoran za Isusovu izdaju. Josip je počeo bogosluženje sa 30, Isus je počeo bogosluženje sa 30. Poklapanja se nastavljaju u beskraj. Nadalje, da li postoji i jedan nebiblijski povijesni dokaz o čovjeku koji je živio pod imenom Isus, od majke Marije, koji je putovao sa svojih 12 sljedbenika, lječivši bolesne, i slično? Postoji veoma mnogo povjesničara koji su živjeli u ili oko mediteranskih zemalja toga doba, bilo kao Isusovi suvremenici ili nedugo poslije njega. Naročito su u tome bili nenadmašni stari Grci. Koliko tih povijesničara dokumentira takvu osobu? Ni jedan. Međutim, to ne znači da branitelji povijesnog Isusa tvrde suprotno. Obično se navode 4 povjesničara kojima se dokazuje postojanje Isusovo. Plinije Mlađi, Suetonije i Tacije su prva tri. Njihove zabilješke o ovome se sastoje od najviše nekoliko rečenica a govore samo o Kristusu ili Kristu što u stvari nije bilo ime već titula i značila je "miropomazani". Četvrti izvor se Josip, a taj izvor je stotinama godina stara dokazana krivotvorina. Na žalost, još uvijek se uzima kao istina. Netko ko je dizao iz mrtvih i sam se uzdigao na nebo na očigled svih, i koji je činio tolika čuda, bi, pomislili biste, trebalo da ostane zabilježen u povijesti. To se nije dogodilo, jer kada izvažete sve dokaze velika je vjerovatnost da osoba kao što je Isus nikada nije ni postojala. 
"Kršćanska religija je parodija na obožavanje Sunca, u kojoj su umjesto Sunca postavili čovjeka po imenu Krist, obožavajući ga na isti način kao što su nekada obožavali Sunce." Ne želimo nikog povrijediti, ali želimo biti činjenično točni. Ne želimo nikoga povrijediti ali želimo biti akademski ispravni u onome što razumjemo i znamo da je istina.
Kršćanstvo jednostavno nije utemeljeno na istini.
Nalazimo da Kršćanstvo u stvari nije ništa više nego rimljanska priča politički motivirana. U stvarnosti Isus je bio solarno božanstvo gnostičke kršćanske sekte. I kao i ostali poganski bogovi bio je mitska figura. Političke strukture su bile te koje su htjele da historiziranjem Isusa ostvare društvenu kontrolu. 325. godine rimski car Konstantin je sazvao Prvi sabor u Nikeji. Upravo na tom skupu su ustanovljene, politički motivisane, kršćanske doktrine. I tako je počela duga povijest kršćanskih krvoprolića i duhovne prevare. U sljedećih 1600 godina Vatikan je zadržao svoj politički stisak oko europskog vrata donoseći tako radosna vremena kao što je Mračno doba zajedno sa prosvetljujućim događajima kao što su Križarski ratovi i Inkvizicija. Kršćanstvo je, zajedno sa svim ostalim teističkim sistemima vjerovanja, prevara ovog doba. Ono služi da odvoji vrste od prirodnog sveta, kao i jedne od drugih. Ono podupire slijepo potčinjavanje vlasti. Ono umanjuje ljudsku odgovornost pod izgovorom da "Bog" upravlja svime, tako opravdavajući užasne zločine počinjene u ime božanskog dijela. I ono najvažnije, daje moć onima koji znaju istinu a, koristeći mit, manipulira i kontrolra čitavim društvom. Religiozni mit je najmoćniji izum ikad smišljen i služi kao psihološko tlo na kojem mogu bujati svi ostali mitovi. Mit je ideja u koju se široko veruje iako je sama po sebi lažna. U jednom dubljem kontekstu, u religioznom smislu, mit služi kao priča koja usmjerava i mobilizira ljude. Pažnja nije usmjerena na odnos priče prema stvarnosti, već na njenoj funkciji. Priča ne može funkcionirati, ukoliko neka zajednica ili narod u nju ne veruje. Kada neki ljudi sa dovoljno lošeg ukusa javno počnu ispitivati istinitost svete priče, debata o tome će izostati. Čuvari vere ne ulaze u debatu sa takvima. Oni ih ili ignoriraju ili ih prozivaju bogohulnicima. Pogrešno je, bogohulno i grešno tvrditi, nagoveštavati ili navoditi ljude na pomisao da dođu do zaključka da je američka vlada ubila 3.000. svojih građana. |
