Za 100 godina, na primjer, 2123. godine, svi ćemo biti sahranjeni sa svojom rodbinom i prijateljima.

Stranci će živjeti u našim kućama, za koje smo se toliko borili da ih izgradimo, i oni će posjedovati sve što danas imamo. Sva naša imovina pripašće nepoznatim ljudima koji još nisu ni rođeni... uključujući i onaj auto za koji ste potrošili bogatstvo; vjerovatno će biti na otpadu, ili u najboljem slučaju, u rukama nepoznatog kolekcionara.

Naši potomci, malobrojni ili skoro niko od njih, znaće ko smo bili ili će nas se sjećati. Koliko nas poznaje oca našeg pradede?

Nakon naše smrti, bićemo upamćeni nekoliko godina, onda ćemo biti samo portret na nečijoj polici, a nekoliko godina kasnije naša priča, naše fotografije i naša dostignuća biće bačeni u zaborav istorije... nećemo ni biti uspomene.

Možda bismo, kada bismo jednog dana stali da razmišljamo o ovim pitanjima, shvatili koliko je neuk i slab san o sticanju svega...

Kad bismo samo mogli razmišljati o tome, sigurno bi se naši pristupi, naše misli promijenile; bili bismo različiti ljudi...

Imati sve više i više, a da nemam vremena za ono što je zaista važno u ovom životu... Sve bih ovo promijenio da živim i uživam u onim šetnjama koje nikad nisam... onim zagrljajima koje nikad nisam dao... tim poljupcima našoj djeci i voljene osobe... one šale za koje nikad nismo imali vremena. To bi sigurno bili najbolji trenuci za pamćenje; ispunili bi naše živote radošću...

I kako to sve tratimo, dan za danom, pohlepom, pohlepom i netolerancijom!

   I Z L A Z   

@ Lazar

---